Život je ono što planiraš dok ti se događa nešto drugo

Ove će notorne biografije Mirka Kovača pričati i o prijateljstvu četvorice pisaca, Filipu Davidu, Borisu Pekiću, Danilu Kišu i samom Kovaču. Prepiska te četvorice autora koju je objavio novosadski Solaris pokazuje kako između članova tog kvarteta nije vladala ona odurna i lažna bliskost koju dobro poznajemo kada je riječ o takozvanim umjetničkim krugovima. Oni su jedan prema drugom bili i oštri, podsmješljivi i – u osnovi vjerni, ali na nevjernički način. Nisu jedan drugom sjedili u krilu i gladili se po glavi. Slijepa odanost bilo čemu na ovim je prostorima iznimno cijenjena pa su ta četiri ikonoklasta, čak i kada je drugovanje u pitanju, pozornijem čitaču njihovih epistola otkrila niz nijansi, od Kišova stalna ispričavanja da nema vremena za pisanje pisama, Pekićeva izlaganja planova za ispisivanje jednog od najopsežnijih opusa posljednjih desetljeća, Davidove povučenosti i diskrecije te Kovačeve vragolaste sposobnosti da u svakom licu uspije razabrati jednako važno, a možda i važnije naličje.

Vrag je inače jedna od opsesivnih tema tog pisca, koju je mogao produbljivati s petim ortakom, slikarem, piscem i izdavačem Mirom Glavurtićem. Glavurtić je Sotoni i paklu posvetio brojne stranice, temu zla zahvatio je kombinacijom anegdotalnog i mitskog, osim ako mit nije anegdota uzdignuta do univerzalnog, dok je Kovač bio skloniji ironiziranju tog velikog i rastućeg problema. Njegove su priče i romani jedno veliko isljeđivanje čovjekova hrvanja sa zloćom u sebi i svijetu, pa bi se čitanje njegovih tekstova moglo preporučiti i u psihogimnastičke svrhe, kao dobar način za povećavanje vlastite osjećajnosti, za shvaćanje da se doista iza svakoga događaja dade naslutiti religijski smisao.

Kovač je pisac s fenomenalnim osjećajem za jezik – iako mi je ovdje malo neugodno, jer se tako što odozdol ne razaznaje baš najbolje – riječi kao lentrati, varenika ili umnina ukomponirane su u njegov naglašeno širok, kozmopolitski osjećaj svijeta, u njegovo “razbojništvo” u odnosu na sve što se u nas olako proglašava svetim, a samo je “osnova za lakše pokoravanje”. Jedan se Kovačev roman zove Ruganje s dušom, to je još jedna finta, jedan majstorski ures pisca čiji tekstovi obiluju onim od čega uzmiču ironizirajući ga. U stalnom izmicanju od doslovnih značenja, u pokušaju da se uhvati koji od oblika što ga oblikuje pijesak od kojega su načinjena naša sjećanja ovaj pisac sastavlja svoje knjige. Kažem “sastavlja” jer je prvi dojam koji možete dobiti čitajući njegove knjige takav da ćete imati osjećaj kako se kod njega ne radi o pukom pisanju, nego vrlo vještom, vrlo pomnom odabiru građe, bila ona dokumentarnog ili imaginarnog porijekla. Kovač važe svaku riječ, često, kao što rekosmo, posežući u tomas-manovski “zdenac vremena”, ne bi li odabrao upravo onu čiji su aroma i mirisi kreacijski najtransportniji, čija će vas kinetička snaga najdalje odnijeti. Kovačeva su djela bedekeri za unutarnja putovanja, on je svjetovni pandan velikim kršćanskim mističkim piscima poput Ivana od Križa ili Terezije Avilske. Seks koji je svojedobno bio česta tema Kovačevih knjiga uvijek je bio garniran svojevrsnim vapajem duše. Nije li, na koncu, zapisano da su “genitalije vrata zla, vragov alat”? A to je motiv kojim je prepleteno djelo tog pisca.

Zaprešićka Fraktura, za one kojima to nije poznato, kani objaviti Kovačeva Djela. Grad u zrcalu, novi je njegov roman; prethodni, Kristalne rešetke, premijerno objavljen prije dvanaestak godina, također je prije koju godinu za hrvatsko tržište objavio isti izdavač, a osim tih dvaju djela, izašlo je još šest Kovačevih knjiga – drama, pripovijetki i romana.

Grad u zrcalu sažima većinu dosad poznatih Kovačevih knjiga, bile one pripovijetke ili romani. Većina se radnje romana događa u istočnoj Hercegovini, gdje pratimo snažno autobiografski obilježena naratora koji u formi sjećanja i prepričavanja, s vrlo malo direktnog govora drugih likova, prikazuje godine odrastanja prije, za vrijeme i nakon Drugog svjetskog rata. Dobar dio romana posvećen je dešifriranju lika oca, s kojim se na kraju romana narator poistovjećuje nazivajući ga svojim dvojnikom. Značajan lik u toj freski o sazrijevanju je učiteljica, u kojoj se prepleću erotski i spoznajni motivi (i na koncu, navođenjem Sokratova Erosa, i izjednačuju). Od prethodnih se Kovačevih djela Grad u zrcalu razlikuje lepršavim, gotovo prozračnim stilom; pisan je maltene u veselom tonu, što tegobnim godinama daje prijeko potreban kontrapunkt, tako da ova velika tapiserija o mladosti na trenutke izgleda kao lepršava zavjesa, a note kojima se pripovijeda o tragediji odrastanja poslagane su gotovo operetnom bezbrižnošću. Povremeno se pojavljuje lik pisca, onoga koji oblikovanjem udahnjuje smisao događajima, koji na momente makne tu zavjesu od memorije sa svog kasnijeg života – tada vidimo čovjeka koji, kako je rekao Dylan, znade da samo riječi imaju snagu zauzeti onaj posljednji, možda jedini smisao.

Naravno, nije u zrcalu samo grad Dubrovnik, koji fascinira mladog naratora, nego se ovdje u zrcalu od riječi ogledalo sve vrijedno pamćenja; sve pojedeno sklerozom života vjerojatno nije zavrijedilo to ogledanje u polivalentnom, od smrti spašenom Kovačevu jeziku. Roman uz koji ćete tako često spominjanu tranziciju i njene književne agente opsjednute trećerazrednim vražićkom urbanosti i suvremenosti preboljeti kao da se radi o vodenim kozicama i kod kojeg ćete možda doživjeti fenomen “usporavanja čitanja” jer vam se žao rastati od dobro sačinjene knjige.

Izdaje života

Sam Shepard, Veličanstveni san o Nebu; s engleskoga preveo Damjan Lalović; Hrvatsko filološko društvo & Disput, Zagreb, 2007.

am Shepard obožava Harolda Pintera i Samuela Becketta. Za potonjeg je rekao kako je reinventirao dramu, pronašavši način dramske komunikacije kakva prije njega nije postojala. Sam Shepard živi s Jessicom Lange, glumio je u dvadesetak filmova a režirao dva, svirao je bubnjeve, napisao preko četrdeset drama, dobio Pulitzera, hodao s Patti Smith, napravio jednu pjesmu s Bobom Dylanom, s kojim je bio na legendarnoj Rolling Thunder Revue turneji na kojoj je nastupao sa svojim bendom, napisao je hrpu filmskih scenarija od kojih su najpoznatiji oni za filmove Zabriskie Point i Pariz, Texas. Za njega se priča kako je najzgodniji holivudski glumac. On sam nije baš presretan što mora glumiti, no to je jedini način da dođe do dobrih novaca. Kod nas je objavljeno nekoliko njegovih knjiga priča i zapisa, te jedna drama u Antologiji američke drame, kao i bilješke sa spomenute turneje s Dylanom u časopisu Nova Istra. Većina ga pamti kao Chucka Yeagera iz Kaufmanova filma Put u svemir, dok on ključnim filmskim iskustvom smatra rad s Terenceom Malickom, kod kojega je glumio u Nebeskim danima. David Thompson u svom filmskom leksikonu piše kako je on jedna od dobro čuvanih američkih tajni, i kako Amerikanci ne vole neodgonetnute tajne.

Ova zbirka od osamnaest priča zavodi već od početka: rečenica kojom Shepard čitatelja uvodi u svoj svijet krcata je referencama i kipti snagom i ironijom podjednako: “E. V. nije okolišao; on nikako nije bio od onih koji šapću konjima”. Aluzija na Redfordov film odnosno bestseler Nicholasa Evansa ujedno je i ogledan primjer strategije koju Shepard rabi: inicijali lika nagnaju vas da pomislite kako čitate nešto što se doista dogodilo, biografske crtice iz života samog autora, koji živi povučenim životom na farmi, a nastavak priče samo vas uvjerava kako imate posla s piscem koji, za promjenu i napokon, poznaje svoju temu. Shepard nije pisac mjesečar čije bi nadrealističke besmislice bilo idealno čitati na nekom drugom planetu, on je u najdoslovnijem smislu pisac s ovoga svijeta.

Da je ovaj svijet njegov svijet, kakav god on bio, Shepard naznačuje već motom knjige, preuzetim od Petera Handkea: “Govorilo se da će blaženi ‘vidjeti Nebo’; ja bih htio zauvijek vidjeti zemlju”. A zemlja koju ovaj pisac vidi nije mjesto što ga nastavaju blaženi: njegove su priče zagrizaju gorku krišku u koju se život izrođava, ovdje muževi ostavljaju žene zbog ljubavnica koje ostavljaju njih, i prava bi poanta svih u Veličanstvenom snu o Nebu popisanih slomova bio motiv izdaje. Najgore su one koje čovjek počini prema samome sebi; na jednom mjestu stoje riječi dječaka koji je ujedno i narator priče: “shvatio sam da bi na ovom svijetu moglo biti i odraslih koji stvarno nešto izvuku od života i nekako uspiju izbjeći crnu rupu u koju je upao moj tata”. U drugoj priči, opet, pripovjedač traži čovjeka koji je u nekom restorančiću izvjesio natpis “Život je ono što planiraš dok ti se događa nešto drugo”. Prodavačica mu ne zna reći o kome se radi, a on postavlja potpitanja, u stilu, upada li tkogod od zaposlenika posebno u oči, je li netko među njima naročito prisutan i budan, možda gotovo bezbrižan. Iako stilistički vrlo blizak Raymondu Carveru, materijal kojim Shepard gradi svoje priče podosta duguje potrazi za smislom koju je šezdesetih generirala njemu bitna rock scena. Carver je posve gol, i iza njegovih storija su prazne kulise, kod Sheparda je moguće premostiti jaz koji čovjeka dijeli od svijeta. Život u koji gledaju njegove priče ima metafizičku pozadinu.

Veličanstveni san o Nebu zbirka je priča nastalih na didaskalijama popularne kulture, ona se većim svojim dijelom zapravo vrti oko pop-kulturalnih općih mjesta. Njezini su junaci ispali iz idiličnog rama “američkog sna”, no u povremenim mudroslovnim upadima iza kojih se jasno dade osjetiti sam autor, osnovna potka ovdje prikazanog osjećaja za život utemeljena je na mitu o neuništivosti čovjekove individualnosti. Slično nekim drukčije orijentiranim piscima, primjerice Guenonu i Hamvasu, čovjekova osobnost za Sheparda je svojevrsna kamuflaža u koju se zamata izgubljeni čovjek, a individualitet je ona osnova bića koju dijelimo s drugim pripadnicima naše vrste. Svaka osobenost zapravo je iznevjeravanje te osnove, a današnji svime i svačime prekrcani život ovome je postmodernome antimodernistu jedna velika besmislica. Kako je zapisao jedan drugi veliki poznavatelj prirode među piscima, Jean Giono, sreća se krije u malim udolinama što ih Shepardovi junaci uglavnom uzalud nastoje pronaći. U uzaludnosti njihove potrage ne treba vidjeti nikakav pretjerani pesimizam, Shepard je zafrknut tip i on prije da zvuči kao pisac kojemu je tako što jednostavno statistički istinito. Od čovjeka koji je uspio zbariti Jessicu Lang i ne treba očekivati milosniji pogled na ljudski život.