Arabian Christmas Nightmare je unutarnji autoportret umjetnika koji je u crtežu pronašao svoj zaokruženi izraz diveći se “devama mirnima poput pustinje” i “pustinji mirnoj poput deva”. A samom putovanju, unatoč žudnji ka iskustvu, ne pridaje veći značaj
Na ulazu u Galeriju PM Meštrovićeva paviljona pogled nam obuzimaju golemi crteži Stipana Tadića u kontinuiranoj liniji koja kruži izložbenim prostorom. Poput frizova na antičkim hramovima oni predstavljaju narativ o umjetniku u egzotičnoj zemlji Ujedinjenih Arapskih Emirata, u Abu Dhabiju, o njegovim dilemama oko stvaralaštva, uzletima i potonućima životnog elana, o razočaranjima, efemernim doživljajima i snažnim fascinacijama neobičnim eksterijerima i interijerima, kao i tzv. “okrutnim šarmom” Bliskog Istoka. Riječ je o jednostavnom crtežu tušem sa stripovski riješenim dijalozima, te još i više – unutarnjim monolozima. Stipan Tadić sa svojim kratkim stripovima započeo je 2010, objavljujući ih na Facebooku kao dnevne impresije, prizore beznačajnih trenutaka koji su obilježili njegovo razmišljanje toga dana, dojmove toliko besmislene da se zapitamo vrijedi li ih zabilježiti. Njihova crtačka artikulacija sugerira uzdizanje upravo takvih, nevažnih situacija na razinu koju ima umjetnost, odnosno njihovo shvaćanje kao jedine povijesti koja se događa čovjeku. Od takvih beznačajnosti sastavljene su priče Joycea ili Hemingwaya, a nedostatak poante u njima naglašava neizrečeno ili neizrecivo – osjećaj, viziju, percepciju stvarnosti u kojoj se protagonisti nalaze. U Stipanovim vizualnim dnevničkim zabilješkama taj je osjećaj zamrznut crtežom, poslovično najintimnijim i najefemernijim likovnim medijem, pri čemu likove svodi karikaturalnom jednostavnošću s nekoliko linija na njihove osnovne fizičke crte. Kao da osjeća zamor od minuciozne gradnje portreta, od slikarske identifikacije subjekta, (čijoj specijalizaciji inače teži), pa u ovim kratkim crtežima okušava sreću s minimalnim sredstvima, želi izraziti sebe kao fokalizatora čistom ekspresijom, pri tome docirajući tekstom na lošem engleskom (što također sugerira tok svijesti, odnosno “nepromišljenost” i neposlušnost misli koje bez pitanja i često bez gramatičkoga ustroja naviru u nju). Tadić je još jedan bodlerovski “slikar suvremenog života”, flaner koji uočava stvari oko sebe, dopušta im da ga ispune divljenjem, gađenjem ili vlastitim besmislom, i potom ih interpretira vizualno u nekoliko ključnih linija koje nam pružaju dojmove prepunoga Prada, samotnoga rada u ateljeu, mirnoga predgrađa ili u ovom slučaju – pustinje Arapskog poluotoka.
Sraz apsurda Istoka i Zapada Za razliku od dnevnih stripova, Arabian Christmas Nightmare, kako je nazvao taj veliki crtež koji galerijom teče poput filma u projektoru, slično kao i strip knjižica Paris Christmas Apocaypse koju trenutno nastoji izdati, a sastoji se od njegovog iskustva na rezidenciji u Parizu krajem 2012, pokazuju priču s početkom i krajem određenima trajanjem umjetničke rezidencije na kojoj je sudjelovao. Isječak života nije više jedan bljesak stvarnosti, niti jedan dan (kao u njegovim neobjavljenim stripovskim vježbama), nego čuda viđena na putovanju.
Otkako je Delacroix u svoje skizzenbuchove bilježio egzotične i divlje predjele Maroka i Alžira (koje je posjetio kao tada novu francusku koloniju, a islamski je svijet tada osim Bliskog Istoka obuhvaćao i Grčku, pod čijom se Akropolom do danas mrve mramori turskih nišana, kao i Bosnu, u koju se zaputio nesretni Karas), orijentalizam i divljenje surovosti i ljepoti svjetova koji su nam izrazito bliski, ali civilizacijski daleki postali su česta tema umjetnosti. To divljenje vidljivo je i u ovom frizu: na početku subjekt navodi pravila te stroge diktatorske države – u kojoj je strogo zabranjen alkohol, ljubljenje, govor protiv kraljevske obitelji ili bilo koje monoteističke religije, ali i uvrede ili fotografiranje žena na ulici – a na kraju izjavljuje kako mu se jako sviđa njihova kultura kao spoj radikalne tradicije i radikalne modernosti. Golemi šoping centri u Abu Dhabiju, arhitekture a la Las Vegas, podsjećaju ga na Orwellovu distopiju, a fascinantne konstrukcije (primjerice most Zahe Hadid) izazivaju nevjericu, budući da su takvi projekti zbog svoje cijene, a donekle i tradicije koja ne gleda previše blagonaklono na ekscese nezamislivi čak i u bogatijim zemljama zapadnoga kruga.
Međutim, čini se da je umjetnik do kraja boravka prevladao sraz kultura, da je prihvatio arapske apsurde kao što prihvaća naše zapadne. Na otvorenju izložbe goste je dočekao u beduinskoj odjeći, s palminim lišćem, puštajući glazbu sirijske zvijezde dabke glazbe Omara Souleymana, koja bi se mogla označiti kao još hiperaktivniji turbo-folk. No, svako omalovažavanje “kiča”, konzumerizma, primitivizma i konzervativizma koje bi neki “urbani” zapadnjak iskazao nad tim svijetom, kao i svako dociranje o “uvažavanju drugih kultura” izostalo je u ovome ciklusu, povuklo se pred snagom čistog umjetnikovog dojma, bez poante. On ne želi izreći poruku, problematizirati kulturne šokove, propovijedati toleranciju ili biti apostol nekih vrijednosti. On je promatrač koji od svijeta uzima što mu se sviđa. Poput Delacroixa u Alžiru, ili Maneta u Parizu, njega ne zanimaju toliko ljudi s kojima je bio koliko njihove uloge u filmu njegova života. Stripovski narativ i naglašena subjektivna fokalizacija zato nemaju cilj reći bilo što o svijetu, nego samo razastrijeti fragmente autorove ličnosti.
Fizičko trovanje i psihičke turbulencije Naracija je, dakle, prisutna, ali ne postoji klasična nit priče koja se razvija. Kolege s rezidencije su predstavljeni, ali su suštinski nebitni jer, osim “šefa” rezidencijalnog programa, rijetki se od njih pojavljuju u daljnjim avanturama, pa bi koherencija stripa bila snažnija bez njihovog prijateljskog identificiranja portretima, koje uspostavlja bezrazložnu i neopravdanu prisnost. Ionako je jedini junak Tadić i njegova svijest koja doživljava turbulencije: od euforije što je na tako sjajnom i bogatom mjestu, do nostalgije za domom. Džamije i golemi tepisi, neobična hrana i pustinje očaravaju senzibilnog umjetnika. Prijelomni trenutci su dani oko Božića, kada umjetnik biva prisiljen prekinuti vezu sa svojom djevojkom, nakon čega pada u depresiju popraćenu trovanjem vodom iz pipe i svim medicinskim komplikacijama koje idu uz to. Stanje fizičke i mentalne izmoždenosti prekida standardnim nizom novogodišnjih odluka. Ta filmska, donekle predvidljiva katarza na temelju novootkrivene odvažnosti funkcionira u svijetu koji ne samo da morfološki priziva friz (dakle prikaz niza susljednih događaja), nego i strukturom asocira na priču ili mit u kojemu je negativac, naravno, žena. Život je dakako posve drugačiji, u njemu se dojmovi i situacije gomilaju, izviru jedni iz drugih poput Hidrinih glava, ne posjeduju nikakav unutarnji red, nikakvu koherenciju osim one koju im mi dajemo zbog njihova lakšega percipiranja. Laik bi se mogao diviti slučajnostima ili “sudbini”, čuditi se kako se prekid (ne)sretno poklopio s pijanstvom u Dubaiju s hrvatskim iseljenicima u disku punom alkohola i narodnjaka te posljedičnim trovanjem, ali takva dramaturgija, odnosno uspješno dramatiziranje stvarnosti, samo su plod izoštrenosti umjetnikove percepcije koja uspijeva izvući značaj iz svih situacija. Jamstvo proživljene realnosti daje radu još jednu dimenziju – onu pokušaja predočavanja nezanimljive stvarnosti na zanimljiv način, što je često teže od stvaranja fikcije u kojoj je moguće zadržati pažnju recipijenta neočekivanim, ali uvjerljivim obratima.
Arabian Christmas Nightmare je unutarnji autoportret umjetnika koji je u crtežu pronašao svoj zaokruženi izraz diveći se “devama mirnima poput pustinje” i “pustinji mirnoj poput deva”. A samom putovanju, unatoč žudnji ka iskustvu, ne pridaje veći značaj. “Putovanja su samo novi način ne rađenja ničega”, zaključuje na kraju priče u komentaru koji cijelo arapsko iskustvo svodi na jedan od njegovih dnevnih crteža – na kratak i besmislen događaj, jedan u nizu sličnih koji nezapaženi umiru neprestano u našim sjećanjima. Umjetnik je pronašao način da ih fiksira u stripu, jer je shvatio da osim njih u životu ne postoji baš ništa.