Odabrao Stefan Treskanica  

Život na periferiji

Kuća i život. Jedna poučna izložba o stanbenim prilikama u gradu Zagrebu U Umjetničkom paviljonu otvorena je 4. ov. mj. slikarska izložba “Zemlje”, jedne grupe, koju sačinjava nekolicina mladih i agilnih slikara, kipara i arhitekata. [...] U okviru ove izložbe priredili su sedmorica inžinjera sakupljenih u “Radnoj grupi Zagreb” vanredno uspjeli prikaz stanbenih prilika u našem gradu. Po prvi put učinjen je kod nas pokušaj da se na ovaj način omogući i najširim slojevima, u prvom redu onima koji nikad ne zalaze na periferiju, da vide kakove žalosne prilike vladaju izvan centra grada. [...]

Radništvo grada Zagreba nije se doduše smjestilo samo na periferiji, nego se jednim dijelom još zadržava u zapuštenim ulicama centra kao što je na pr. Tkalčićeva ulica ali ga odavde sve više nestaje. [...] Glavne radničke nastambe nalaze se u tako zvanim divljim kućama na periferiji s čijom je izgradnjom već odavno započela gradska sirotinja. [...] Izvrstan je primjer koji pokazuje, kako nastaju te divlje kuće. Vlasnik tvornice koji je ujedno i vlasnik velikog kompleksa okolnog zemljišta prepušta to zemljište radnicima da sami na njem sagrade sebi kolibe, barake, kućice za stanovanje ili im ih on sam gradi i to isto onako loše, kako bi ih i oni sami sebi izgradili sa svojim skromnim sredstvima. I u jednom i u drugom slučaju taj je rad bez organizacije, bez osnove i sistema, s vrlo malo kapitala te prema tome i neracionalan.

Brojne fotografije prikazuju nam život u tim kućama. U jednoj takovoj “divljoj kući” (mala prizemnica sa dva stana) stanuju na pr. dvoje obitelji. Obitelj od pet članova stanuje na samih 12 m2. Kad se u ovakav stan smjesti samo najnužnije pokućstvo, ljudi se u njemu jedva mogu micati. Okolo kuća je redovno smetlište – koje služi kao igralište djeci. [...] U gradu Zagrebu imade četiri hiljade ovakovih kuća i u njima stanuje oko 40.000 stanovnika. U svakoj ovakovoj kući stanuje prosječno deset ljudi. Na 20 m2 stanuje u ovakovim kućama otprilike osam ljudi. Stanari ovih kuća plaćaju na stanarinu više od polovice svog ukupnog dohodka. Jedna ovakova kuća prosječno vrijedi devet hiljada pet sto dinara a nosi vlasniku čistih osamdeset posto interesa na uloženi kapital. Uopće se može reći da vrijedi pravilo, što je kuća manja, zapuštenija i lošije građena, tim je čisti dobitak što ga njezin vlasnik od nje polučuje veći[.]

U Sokolgradskoj ulici imade 42 prizemnice i tri jednokatnice sa ukupno 440 stanovnika. Ukupna površina kuće iznosi 1560 m2. Prema tome otpada na jednog stanovnika tri i pol m2 stana tj. jedna prostorija koja je svega metar široka a tri i pol metra duga.

U jednoj kući na Munjarskom putu (vlasnik privatnik) je stan od sobe sa štednjakom u kojem na jedan krevet otpada pet osoba. Stanarina iznosi 150 dinara mjesečno, a stanar je ne može plaćati, jer nema zaposlenja. Jedan član obitelji boluje od tuberkuloze.

U jednoj kući na Selskoj cesti (vlasnik gradska općina) nalazi se stan od jedne sobe sa štednjakom u kojem na dva kreveta otpada osam osoba.

Jedan gradski zastupnik opisujući prilike koje vladaju na našoj periferiji rekao je u svom govoru u gradskom zastupstvu između ostalog:

“Strašno je kad se vidi da je periferija sasvim zapuštena. Periferija gdje najsiromašniji stanovnici našeg grada gaze kod najmanje kiše do gležanja u blatu a kad sunce zasja gutaju oblake prašine, koja sadržava na milijardu bakcila s kojim se truju naši najsiromašniji građani.

U tamnoj nehigijenskoj radionici uvlače oni u se mnogobrojne bakcile, na putu svojim kućama uvlače u se milijarde bakcila. U stanovima nalaze opet pravo leglo bolesti, pa kad se još k tome doda vrlo hrđava hrana našeg radnika obzirom na njegovu mizernu plaću, onda nije čudo da u Zagrebu hara tuberkuloza.

Svi slobodoumni i napredni građani grada Zagreba morali bi zbog vlastitog interesa poraditi na tom, da se spriječi širenje tuberkuloze. I ako oni imadu udobne stanove i uredovnice ipak mogu i sami pasti u pandže te zarazne i strašne bolesti, ako su okruženi sa svih strana tom najvećom našom narodnom nesrećom tuberkulozom”. [...]

Po podacima jedne ankete radničke komore, koja je ispitala prilike u 108 stanova ustanovljeno je da u sobi sa štednjakom stanuje 2.73 lica, a u stanu, koji se sastoji od sobe i kuhinje 3.71 lice. Na svaki stan u ovoj grupi prosječno otpada 20 četvornih metara. Prosječna najamnina iznosi 312 dinara. Ako usporedimo prilike, koje kod nas vladaju u visini najamnine i visini zarade, dolazimo do zaključka da radnička porodica u Zagrebu plaća dva puta više za stan nego što plaćaju radnici u drugim zemljama zapadne Evrope u boljim stanovima.

Iz jedne rezolucije koja je prihvaćena na skupštini stanara u Beogradu vidimo da su tamo stanbene prilike još gore nego kod nas u Zagrebu. Mjesečna najamnina prekoračuje vrlo često 66%, a kadkada dosiže i 75% prosječne zarade radnika, privatnog ili javnog namještenika.

Iz jedne izložene tabele vidimo kako je u toku posljednje dvije godine nadnica naglo padala, troškovi se života smanjivali po prilici u istom omjeru, jedino je stanarina ostala na istoj visini. (GT/GP, br. 13-14 (I), 24. prosinca 1932.)

Uzroci tuberkuloze

Kod nas svaki četvrti čovjek umire od tuberkuloze i svake godine vodi se velika borba protiv te toliko raširene bolesti. Ali sva ta borba je bezuspješna, ako se ispusti iz vida, da je glavni uzročnik i rasadnik tuberkuloze, uz bijednu ishranu, nezdrav i prenatrpan stan.

Bili smo na izložbi “Zemlje” i vidjeli smo u kakvim sve bijednim baračicama i štenarama žive ljudi periferije. Uostalom to nismo trebali ni gledati, jer to znamo i sami iz vlastitog iskustva[.]

Dok je na Trešnjevki u stanu od jedne jedine sobe sa nekoliko kvadratnih metara natrpano često 8-12 ljudi, dotle u luksuznim stanovima na obitelj od 5 ljudi dolazi po pet soba, kuhinja, kupaona i dva zahoda. A u vilama često na jednu osobu po više soba. Šta to znači neka pokaže slijedeća tabela:

Pomor od tuberkuloze prema općoj smrtnosti iznaša 13,5%, a u radničkom osiguranju 33,6%. Dakle, od radnika [...] svaki treći umire od tuberkuloze. A što se tiče lošeg djelovanja nezdravih stanova na zdravlje naše djece pokazuje ova tabela:

Rahitične djece je bilo u stanovima od

1 sobe sa štednjakom 54%

1 sobe i kuhinje 39,9%

2 sobe i kuhinje 6%

Dakle, dok je svako drugo dijete na periferijama rahitično, dotle su djeca Tuškanačkih vila gotovo sasvim pošteđena tih bolesti, jer stanuju u stanovima sa najmanje pet do šest soba. A tuberkuloze u Tuškancu valjda ni nema, jer nismo u nikakvim tabelama našli podatke o tome.

I nije dosta, da mi stanovnici periferija (ima nas oko 50 hiljada) živimo u tako bijednim i očajnim higijenskim uslovima i trujemo svoje zdravlje, nego još moramo za to skupo plaćati i to razmjerno mnogo više nego stanovnici centruma i luksusnog dijela grada. Prihod od kuća iznašao je 1928. god. 10%, 1929. 15%, 1930. 20%, 1931. 25% i više.

Dakle, dok su prihodi nas stanara u nekoliko zadnjih godina strahovito pali, dotle prihodi kućevlasnika od stanarina sve više rastu. A kada stanari traže sniženje stanarine, onda “siromašni” kućevlasnici pozivaju u pomoć državu i govore, da je to diranje u privatnu svojinu. (GT/GP, br. 13-14 (I), 24. prosinca 1932.)

Grad i društvo. Predavanje ing. arh. Vladimira Antolića, 2. II. 1933. u priredbi Pučkog Teatra

Izgradnja gradova počiva danas na bazi privatnog vlasništva, a uvjetovana je zajedničkim, kolektivnim životom ljudi, i to stanovanjem, radom, odmorom, prometom. Privatno pak vlasništvo pogoduje individualnoj, pojedinačnoj izgradnji, koja je dovela u besprimjernoj konkurentskoj trci za profitom do nezapamćene kaotičnosti. Time su nastale silne i stambene, i prometne, i higijenske opreke unutar samog grada, a još više između grada i sela. Milijuni najnižih stanuju natrpano, nehigijenski i skupo, a manjina povlaštenih uživa u luksusnim vilama usred vlastitog parka. Svemu je tome uzročnik individualni sistem u gospodarstvu, koji je prouzrokovao zastoj u produkciji, a u daljnjoj etapi sve više jačao opreke među društvenim slojevima. [...]

Već su i građanski arhitekti primijetili i došli do uvjerenja da ovakav sistem privatne kapitalističke izgradnje stanova ne može dovesti do boljih i jeftinijih stanova. Da doskoče stoga tome zlu, oni su se odlučili na više rješenja (u Njemačkoj). Prvo bi rješenje bila decentralizacija velikih gradova, u formi nutarnje i vanjske kolonizacije. Pod nutarnjom kolonizacijom razumjeva se raseljavanje gradskog stanovništva po provinciji, t. j. pretvaranje industrijskog radnika u seljaka s nižim standardom života. Vanjska pak kolonizacija misli naseliti besposlene radnike u bivše kolonije, kako bi se podigla kupovna snaga u kolonijama. Ali i to opet ne znači mnogo, jer su to većinom kvalificirani radnici, a do sada se uvijek događalo po pravilu da su kolonije podigle svoju vlastitu industriju. Konačno slijedi da je decentralizacija samo privremeno rješenje i bez većeg značenja. Drugo je njihovo rješenje osnivanje trabanata, to jest manjih naselja, uz matične gradove, kako se pokušalo u okolici Londona. Međutim slaba je strana trabanata u tome što oni pretstavljaju opasnost stapanja u jedno, a osim toga, oni su samo prenoćišta uz sadanji sistem produkcije. – Na trećem mjestu dolazi provođenje plana za zemlju (Landesplanung) i s time u vezi odbacivanje granica gradova.

Ovim planovima nalazimo prethodnike, već u prošlom stoljeću u engleskim i američkim “Garden City” i u španjolskim “Ciudad lineal”. “Garden City” znači zapravo vrtne satelitne gradove, od 20-30.000 stanovnika, kao radnička naselja okružena zelenilom i poljoprivredom. No iz prakse je poznato da su se ta idealna naselja pretvorila u iscrpna i unosna sredstva za izrabljivanje radničkih stanovnika. “Ciudad lineal” ili linearni grad zamišljen je kao spoj između većih gradova oko glavnih prometnih putova, s ograničenom sredinom na obje strane. Ali i tu je projekt promašio namijenjenu svrhu, i danas grade na projektiranim mjestima bogataši svoje vile. [...]

Liječiti posljedice, a ne znati uzroke loš je i uzaludan posao. Stoga pomoći i urediti izgradnju gradova i organizirati promet bez planskih i kolektivnih intencija ne može nikako dovesti do uspjeha. Privatna i individualna inicijativa uvijek će ići za ličnim profitom, bez obzira na kolektivne, društvene interese. Zato dok god bude izgradnja bazirana na privatnom vlasništvu, bit će u izgradnji stalno besplansko, kaotično stanje. Drukčije je kod socijalističke izgradnje gdje nema privatne svojine. (GT/GP, br. 9 (II), 25. veljače 1933.)

Glas Trešnjevke / Glas Periferija list je koji je izlazio u periodu od listopada 1932. do kolovoza 1933., okupljen oko grupe mlađih skojevaca, (uglavnom) nesvrstanih između Krleže i partije. Putanju grupe zabilježio je Stanko Dvoržak u svom dnevniku (v. Zarez, br. 398). List je u temelju pokrivao komunalne teme, dajući glas “onima bez utjecaja”, “onima koji nisu ništa” – a kojih je doista bilo mnogo, samo proširena Trešnjevka “sa svojih oko 3.100 kuća i oko 50.000 stanovnika” činila je četvrtinu stanovništva grada. List međutim nije bio lokalno-autističan, a ni partijsko-sektaški. Na ograničenom formatu i u ograničenom vremenu (manje od godinu dana izlaženja, pod pritiskom cenzure) paralelno s “usponom Tršnjevke u prvenstvu II. razreda” pratio se uspon fašizma u Njemačkoj i na Pacifiku, otvoreno je pitanje patrijarhata i kapitalizma, ženskih prava, tehnike u socijalizmu. Podhorski je predavao o suvremenoj znanosti, svoje mjesto dobio je i u Glasu. Preko lokalnih tema ulazilo se u opći odnos arhitekture i društva. Film kao novi medij odlično je  kotirao. Plebejski autori – radnici, seljaci, studenti – dobili su priliku da publiciraju pjesme i kratku prozu. To je objavljeno u Alamahu Periferija 1933. godine, iste godine kada i list i Alamanah pod pritiskom cenzure prestaju izlaziti.

(Stefan Treskanica)