27.1.2005.

Željko Jerman  

Život uobličen kroz fotografiju

Izložba fotografija, ustvari nesvakidašnjeg projekta moga prijatelja i kolege iz Grupe šestorice autora, (''To su zapravo dvije izložbe u jednoj'' – navodi on)... jedinog među nama (Zagrepčanima) podrijetlom iz Splita – Fedora Vučemilovića, bila je nedavno prezentirana u Zagrebu u Foto-galeriji KIC-a. Kad smo ugovarali njegov nastup u Galeriji Ghetto, umah nam se učinilo da bi baš ovdje ona ''sjela'', da je upravo Split, konkretno okružje Geta, pravo mjesto za nju. Među ostalim detaljima i stoga što je Fedorova rodna kuća u blizini mjesta izlaganja (150 metara ''daleko''), što je djetinjstvo proveo u Splitu te ovdje započeo svoju artističku životnu priču, a to su bitne odrednice cijeloga njegova daljnjeg puta.

Onima koji će vidjeti i, vjerujem, dojmljivu postavu iskreno percipirati, te prihvatiti ponuđenu koncepciju, sugeriram da obrate pozornost na važnu stavku: gost/autor Fedorov otac Nikola Vučemilović, jedan od posljednjih živućih velikana hrvatske fotografije (stoji uz bok Toši Dabcu, Jozi Četkoviću ili zadarskoj braći Brkan), zasigurno je odigrao značajnu ulogu u odabiru životnog poziva njegova sina. Otac klasik, potomak u tijekovima postkonceptualne neo-avangarde; diferentni pristupi artu i medijske različitosti nisu ni prije a kamoli sada (kada je Vučemilović junior već i sam u zrelim godinama), činile među njima tzv. nepremostiv ''generacijski jaz''...

Trag života ugrađen u fotografiju

Pisao bih mnogo o gospodinu Nikoli, no ovaj izvadak čini mi se dovoljnim: ''Pokret i ideologija subjektivne fotografije što je inicijalno začet u Njemačkoj ranih pedesetih godina 20. stoljeća, bio je od presudne važnosti za estetiku fotografske slike u to vrijeme. Mnoge od Vučemilovićevih fotografija iz pedesetih i ranih šezdesetih godina pokazuju kako je taj fotograf, daleko od središta fotografskih zbivanja, znao osjetiti duh vremena i potencijal medija kojim se koristio. Premda tek usputno, Davor Matičević u svom pregledu hrvatske fotografije napominje kako Nikola Vučemilović postiže sugestivnost gotovo uvjerljiviju od života. Trag tog života u vidu slike Na Peristilu ugrađen je u povijest hrvatske fotografije, ali – a to treba posebno istaknuti – i u opću kulturnu povijest..." (Želimir Koščević).

Dakako, uz roditelja takva naboja i dječaštvo provedeno nedaleko od trga na kojemu je nastala spomenuta fotografija historijskog i kulturološkog značaja, upija se pozitivna energija koja potom, sasvim na drugi način i u drukčijim okolnostima izbija u Fedorovim radovima. Evo, stoga, i o njemu kunsthistoričarski zgodan zapis:

''Kao i u doba konceptuale, Fedor Vučemilović zanavlja igru: kako nešto raditi, a zapravo ne raditi, kako u nečemu sudjelovati, a istodobno i ne sudjelovati, kako istovremeno biti unutra i izvan nečega, kako biti ironičan i čak ciničan i narugati se slikarstvu, dokazati mu da je odavno nepotrebno jer sve ono što slikarstvo može reći može poručiti i fotografija, kako biti slikar, a ni bojom ni kičicom ne uprljati ruke, kako četvrt stoljeća biti na domaćoj likovnoj sceni, k tomu još i njezinim važnim sudionikom, a ne povući nijedan autentični slikarski potez, i to u sredini kakva je Hrvatska, gdje je slikarstvo malne simbolom svekolikih plastičnih umjetnosti..." (Ivica Župan).

Što sam autor kaže u svezi sa svojim počecima i odnosima na relaciji otac – sin: ''Već od najranijih dana fotografija me jako privlačila. Tata je šezdesetih bio pretplaćen na National Geographic, Paris Match i Life. Naročito su me se dojmile reportaže iz Vijetnama. Te slike su mi se urezale u sjećanje. Možda mi je zbog toga kultni film Apokalipsa i danas najbolji. Kada sam se rodio, tata je bio u Indiji. Vjerojatno je to utjecalo na sestru (Nives, također umjetnicu, op.a.) i mene da i mi kasnije odlazimo na daleka putovanja. Otac nas je naučio da prihvaćamo različitosti, da budemo tolerantni prema drugim kulturama. Sa svojih putovanja je donosio različite toteme koji su mi pobuđivali maštu. Onda nije bilo TV-a... Imam jednu fotografiju na kojoj se kao petogodišnjak igram s limenim, krasno obojenim autobusom-igračkom, s mehaničkim motorom na pero. To je zapravo bio autobus TV reportažnih kola s dva kamermana na krovu, koji su se okretali dok bi se autobus kretao. Ja sam kasnije diplomirao TV snimanje, i to je ono što danas radim. Otac me je često fotografirao s fotoaparatima oko vrata, koji ostaju moja velika strast. Prvi Rolleiflex 4x4 dobio sam na poklon za 11. rođendan. Moji prvi umjetnički radovi nastali su 1970. godine kada sam počeo fotografirati svoj odraz u kromiranoj ploči za sušenje fotografija. Kasnije sam fotografiju odraza u kromiranoj ploči Nikole i Fedora Vučemilovića iz 1961. (očev snimak) koristio kao svoj rad".

Samoostvarenje kroz stvaranje u grupi

Iako se dobro poznajemo još od polovice sedamdesetih, otkrivam novitete... Dakle – rano stvaralaštvo, već sa 14 godina, uistinu je rijedak fenomen! Značajna za izgradnju ovog umjetnika bila je i činjenica da je još kao srednjoškolac (na foto-odjelu ŠPU-a u Zagrebu) kontaktirao sa znanim prokonceptualnim individuama – Bracom Dimitrijevićem, te braćom Stilinović s kojima se 1975. pridružio mojoj frakciji (Demur, Martek, Jerman) buduće Grupe šestorice autora (sami sebe smo nazivali spočetka Skupina prijatelja; zvali su nas i kunstići), na učestalim izložbama-akcijama u otvorenim i neformalnim prostorima, kasnije i u nekonvencionalnim istupima unutar institucija koje su podržavale aktualne trendove. Svi smo se zapravo u hodu razvijali, stvarajući stvarali sebe, uzajamno razmjenjivali iskustva druženjem, djelovali paklenim tempom... i u takvoj atmosferi izgrađivali svoje osobitosti. (S vremenom družina postaje kultna među mlađim umjetnicima, a mi postupno gasimo suradnju, svatko kreće svojim putem, no nikada se u potpunosti nismo razišli...)

Slijedilo je za sve nas (pa tako i Fedora) iskustvo rada u proširenoj zajednici vezanoj uz također kultni Podrum, kasnije Prostor PM (proširenih medija) iz kojeg je proizašla Galerija PM... Eto, to su segmenti mozaika iz kojega je, uz prvotni dašak tate Nikole, nastao, kako kaže I. Župan (već tridesetak godina) ''važan sudionik hrvatske likovne scene''. Što veli Fedor o svojem radu unutar grupe, u omladinskom tisku, u mladalačkom periodu:

''Moje nezadovoljstvo kulturnom klimom i provincijalni duh u Splitu natjerali su me na promjene, iako obožavam taj grad. Rano sam počeo putovati; već s 18 godina obišao sam Oslo, Stockholm, Amsterdam, Pariz. Ono što sam tamo doživio i vidio navelo me na odlazak. Mislio sam poći na školovanje u London, no u međuvremenu sam u Zagrebu upoznao braću Stilinović, pa ostalu trojicu... tako je počelo. Radili smo u totalnoj slobodi, za razliku od akademije gdje si morao kalkulirati i govoriti ono sto ne misliš, da si ne bi naškodio."

Sentiment osobnog egzistencijalnog filma

F.V. nije nikada bio tipičan poletarac, ali je ostavio traga u to doba i u novinama. ''U omladinskoj štampi sam radio da bih nešto zaradio, a i mogao sam slobodnije eksperimentirati bez nekih ograničenja. Kad su mi počeli neke stvari nametati, brzo sam mijenjao sredinu, a to radim i danas."

Nu, vratimo se današnjici, i aktualnoj problematici... izložbi prema ideji 1/6 nas... što još valja reći? Idejom da kao autora gosta na svojoj izložbi predstavi svog oca, čini se da Fedor odaje dužno poštovanje svojem i biološkom i duhovnom izvorištu, što ga neminovno uvlači, kao i izbor vlastitih snimki (po sistemu dragosti i intimne vezanosti, a ne a prióri kvalitete) u sfere ''novog art senzibiliteta'', zasnovanog na pozitivističkom sentimentu svojevrsnog egzistencijalnog osobnog filma. Kako sam umjetnik tumači potrebu da izložbu obogati snimkama svog tate: ''To je jako stara ideja, ali sam tražio najbolji trenutak, a to je bilo nakon njegove izložbe u Splitu (prošlogodišnja retrospektiva, op.a.)... kada sam shvatio da je moj rad logičan nastavak njegovog. Mislim da je naš film jedinstven i neponovljiv, pa sam to htio pokazati publici. Ona fotka nas dvojice u špiglu nije nastala slučajno; sada se sve posložilo."

Fedorovo je djelo isprepleten konglomerat svih formi foto-medija; od obiteljske do eksperimentalne fotografije, uz dodatak iskustva rada na filmu, što je Maša Štrbac za zagrebačku izložbu, a u povodu njezina naslova, izrekla ovako: "...naziv izložbe, Film, u tom kontekstu ima dvostruko, doslovno i metaforičko značenje: film kao sloj na negativu na koji se bilježe tragovi svjetlosti, te film kao nešto što je uvijek više od života, a fotografija to, po Fedorovom shvaćanju, uvijek jest. Stilizacija, pojačavanje, isticanje, izostavljanje… načini su našeg uobličavanja života kroz fotografiju, jedino tako obrađen život za nas dobiva smisao.

Fedor Vučemilović rođen je 1956. u Splitu. Diplomirao je na Akademiji dramskih umjetnosti u Zagrebu, na Odsjeku za filmsko i TV snimanje. Živi i radi u Zagrebu.

Nikola Vučemilović rođen je u Makarskoj 1922. Fotografijom se bavi od 1939. godine. Stječe naobrazbu iz fotografije kroz praksu u foto-studiju Dobrinić u Splitu. Živi i djeluje u Splitu.