O suodnosu etike i estetike u konceptu žrtvovanja životinje u ime umjetnosti uz ključne riječi: estetika, etika, Hermann Nitsch, OMT (Orgien Mysterien Theater), životinjska žrtva
U odgovoru na pitanje zašto je nešto umjetnost nameću nam se brojni odgovori, a u većini slučajeva i daljnji vrtlozi pitanja. Raspravljajući o umjetničkom djelu, formi, vrijednostima, naći ćemo se zapleteni u polemiku o suodnosu etike i estetike.
Georg Wilhelm Friedrich Hegel u uvodu Estetike navodi: "Ova su predavanja posvećena estetici; njezin predmet je široko kraljevstvo lijepoga, a pobliže njezino je područje umjetnost, i to lijepa umjetnost"1. Time je uzdignuo estetiku iznad svakidašnjega prirodnog, gdje nam umjetnost služi kao “oruđe” kojim ćemo spoznati istinu.2
Friedrich Schlegel posebno je pridao autonomnost umjetnosti, što je, među ostalim, vidljivo iz rečenoga: “Samo je romantička poezija beskonačna kao što je i jedina slobodna jer je uvažila kao svoj prvi zakon da pjesnikova samovolja ne trpi nijedan zakon iznad sebe”.3
No, ubrzo je estetika ružnog zamijenila klasičnu estetiku.4 Charles Baudelaire i Edgar Allan Poe značajni su predstavnici estetike ružnog u književnosti koja uvodi ironiju, zamjenjuje vrijednosti kao što i norme postaju promjenjive. Karakteristična je i razapetost između sotonskoga i božanskoga, ljepote i ružnoće, uzvišenja i samouništenja. Baudelaireovi Cvjetovi zla primjer su spomenute razapetosti. Poe svojim Gavranom izražava ono podsvjesno, sablasno, te traži istinu izvan stvarnosti, skrivenu izvan svijesti duboko u podsvjesnome. Crni mačak prikaz je priklanjanja zlu, onome nagonskome, i odmicanju od normi, od dužnosti. Iracionalno prevladava racionalno, a osjećaji su nadređeni razumu. Inače, naziv estetika ružnoće proizlazi iz Hegelova duhovnoga okružja, no, to književno stvaralaštvo ostvarilo se tek u radikalnim modernizmima nakon 1910. godine, naročito kod ekspresionista.5
Riječki multimedijalni umjetnik, Davor Dundara, svakako je jedan od dosljednih domaćih zagovornika estetike ružnoće. U svojem umjetničkom izrazu koristi zakrabuljeni smrad, raspadnutost, prljavštinu, i slično. Sâm autor smatra da je ružnoća sastavni dio suvremenoga svijeta, odnosno njegovim aforističkim određenjem kojima u svojim vrlo jakim radovima uspostavlja apsolutnu poveznicu između Umjetnosti i Života – “Nakaznost je stvarna, idealizam je fikcija”.6
Pitanje je kakav status imaju etika i estetika u umjetnosti i koja je pritom bitnija ili je samo riječ o licu i naličju Istoga? Čini se da je suodnos etike i estetike rješenje koje nam otvara vrata promišljanju djela koje umjetnik/ica prezentira, i to pogotovo kad je riječ o iskustvima živih, mrtvih životinja U Ime Umjetnosti.
OMT Nitschovi prvi radovi bile su slike na koje baca crvenu boju, no ubrzo kreće s korištenjem krvi ubijenih životinja, a potom izlaže oderane životinje, najčešće ovce, koze, bikove i svinje.
Ubrzo kreće s akcijama na koje prenosi zamisli sa slika. Fasciniranost krvlju vodila ga je dalje, te tako miješa krv i karakterističnu crvenu boju, tako da se za njegovo akcijsko slikarstvo ističe da je "samo" protegnuo crvenu boju na istinsku krv.7
Orgien Mysterien Theater, Orgijski misterijski teatar ili Teatar orgija i misterija, pokrenut je prema Nitschovoj zamisli 1962. godine prvom akcijom Die Blutorgel i provodi se do danas. Nitsch je u akciji Die Blutorgel koristio truplo janjeta, iznutrice, krv, toplu vodu i bijelu tvar koja je služila kao kontrast među bojama. Janje je naopako razapeo na križ, a iznutrice je postavio na stol8.
Njegove akcije pritom imaju isti “ritualni” obrazac – izvedbenu shemu. U pozadini se čuje klasična glazba gdje je očito da se sprema neka vrsta ritualne gozbe/banketa. U jednom trenutku Nitsch prekida glazbu i kreće sa činom žrtvovanja životinje. Jedna osoba je naga i privezana na križ, čime se priziva ritualni obrazac sparagmosa (obredno komadanje žive životinje, nekoć i živoga čovjeka, te jedenje sirova mesa u dionizijskim i srodnim ritualima). Nitsch joj nudi piti krv i pritom baca organe mrtve životinje na spolni organ izložene osobe. Životinja koja je ubijena rastvorena je, razapeta i izložena umjetniku i izvođačima/izvođačicama. Oni u tu životinju guraju iznutrice i svoje ruke, miješaju organe; zalijevaju, prelijevaju krv i crvenu boju. Životinja je često položena na nagu osobu koja je privezana na križ, čime se priziva obredno komadanje, raspeća (npr. Dioniza, Isusa). Iznutrice i krv prolijevaju se po toj osobi koja miruje vezanih očiju. Nekada se tijekom pauze gledateljima služi meso ubijene životinje. U akciji Stations of the Cross (De Pont Museum of Contemporary Art, Tilburg, The Netherlands, 2009.) janje je bačeno sa strane gdje Nitsch nastavlja mrcvariti mrtvu životinju, gazi je te potom on i ostali okupljeni plešu u krug oko tijela mrtve životinje. Akcija završava tako što je janje obješeno na zid. Glumci odlaze pročišćeni. U nekim akcijama umjetnik koristi i voće koje miješa zajedno s iznutricama, krvlju…9
Ukupan broj akcija do sada koje je održao i vodio Hermann Nitsch iznosi 142. Ne samo što su akcije bogatije sadržajem već im je i posjećenost sve veća, a i broj samih sudionika/ica se povećava.
Životinjska žrtva i rituali Nitsch opčinjenost religijom ističe od početka svoga rada te svoja žrtvovanja veže uz rituale koji su se provodili posebno u Katoličkoj crkvi (figuracija Isusova raspeća) kao i dionizijskim bakanalijama (komadanje Ozirisova tijela).10 No, imajmo na umu sljedeće: "Nitsch se igra simbolikom kršćanskoga rituala. Prisna veza sa stvarnom krvlju i stvarnim mesom znači, naravno, desimbolizaciju Euharistije. U ovom smislu, on se ponaša kao dosljedan protestant koji dostiže zadnje granice ikonoklazma. S druge strane, ova desimbolizacija može se promatrati kao negacija transcendentalnoga, duhovnoga značaja Euharistije. ‘Krv je samo krv i to je jedina stvarnost postojanja.’"11
Sociologija religije kao i antropologija religije utvrdila je da je za arhajsko društvo (uzmimo teorijsku jedninu) jedenje imalo spiritualni smisao čovjekova povezivanja s božanstvom i kozmosom; pri žrtvovanju životinja bogovima jede se žrtvena hrana. Hranom i pićem čovjek se sjedinjuje, kako to bilježi sociolog i bioetičar Ivan Cifrić (2012.),12 u kozmoteandrično (kozmos + theos + anthropos) jedinstvo.
U knjizi Nasilje i sveto (1971.) René Girard utvrđuje u tom jedinstvu nasilja i svetosti da kada dođe do potrebe za agresijom, ta potreba može biti toliko jaka da je moramo negdje drugdje manifestirati, transponirati, a kako to ponekad biva, žrtva agresije ne mora biti prvotna žrtva, već zamjenska žrtva. Zašto biramo životinje kao svoje žrtve? Potvrda proizlazi iz sličnosti, čime se i ostvaruje ta zamjenska, životinjska žrtva. Zanimljivo je kako im tu priznajemo sličnost, a trenutkom ubijanja bitne sličnosti nestaju. Apsolutno.
Senzacionalizam nastao oko OMT-a ne moramo shvatiti kao potvrdu vrijednosti same ideje. Umjetnost je čovjek. Čovjek je taj koji stvara i time unosi sebe u djelo, iako vjeruje da je objektivan i da je u stanju stvoriti nešto nedodirljivo. To nešto nedodirljivo na koncu je ipak dio njega samoga i svijeta u kojemu živi, bilo to negacija svega ili potvrđivanje istoga.
Prema zaključku i suodnosu Osnovna misao koja me obuzela u susretu s umjetnošću Hermanna Nitscha jest etički upit o korištenju životinja i prave krvi U Ime Umjetnosti, čemu životinjska žrtva? Posebno me uznemirilo olako prihvaćanje "moderniteta" ubijanja u ime umjetnosti. Ukratko, nužan je suodnos etike i estetike u trenutku kada u umjetnost uključujemo i živa bića.
Bilješke:
1 Hegel, G. W. F. (2005). "Uvod u estetiku", u: Zovko, Jure (ur.) Klasici hermeneutike, Zadar: Hegelovo društvo, str. 106.
2 Ibid., str. 118.
3 Schlegel, Friedrich (2005). Izbor iz spisa. Zagreb: Naklada Jurčić, str. 67.
4 Usp. Žmegač, Viktor (2002). "Europski kontekst ekspresionizma. Od depresije do euforije", Vijenac, 10(207):6-7.
5 Žmegač, Viktor (1997). Duh impresionizma i secesije. Hrvatska moderna. 2. prošireno izdanje. Zagreb: Zavod za znanost o književnosti FF Sveučilišta u Zagrebu, str. 216.
6 Dundara, Davor (2008). "Nakaznost je stvarna, idealizam je fikcija", Zarez, 10(224):32-33.
7 Marjanić, Suzana (2006). "Eksploatacija i monumentalizacija izvedbe životinje kao žive, mrtve i ubijene ideje", Treća, 8(2):97-113.
8 Gavrilović, Feđa (2011)., "Bioetika i umjetnost: Tjelesne tekućine u suvremenoj umjetnosti", u: Iviček, Matija (ur.), Zbornik radova studentske bioetičke radionice s 9. lošinjskih dana bioetike, Mali Lošinj, 16.-19. 5. 2010., Zagreb: Grafomark, str. 113,114.
9 Ibid., str. 115.
10 Jedna od najpoznatijih teoretičarki ritualnih studija (engl. ritual studies), Catherine Bell (1997, 2009), uspostavlja razlikovne odrednice između nekoliko vrsti rituala, točnije: 1. rituali prijelaza ili rituali životne krize (prema Arnoldu van Gennepu), 2. kalendarski rituali, 3. rituali razmjene i zajedništva, 4. rituali usmjereni protiv bolesti, rituali žalosti, 5. obredi slavlja, posta i svetkovine, 6. politički rituali.
11 Gorny, Zhurnal (1993). Dostupno na: http://www.zhurnal.ru/staff/gorny/english/nitsch.htm (15. 9. 2014.), vlastiti prijevod.
12 Cifrić, Ivan (2012). Leksikon socijalne ekologije: kritičko promišljanje, Zagreb: Školska knjiga