Etnologinja je gostovala 5.3. na tribini Životinjo jedna u KIC-u i pokušala odgovoriti na pitanje imaju li životinje dušu
Obožavali smo ih kao bogove, mrzili kao zle duhove, priznali im da imaju dušu ili ih smatrali običnim automatima bez mozga... Danas pak znamo da imaju emocije, a neke su se životinje pak uzdigle iznad legalnog statusa imovine (u Francuskoj). Odgovor na pitanje po čemu se ljudi razlikuju od životinja najčešće je – kultura – najčešće podrazumijevamo jezik, umjetnost, arhitekturu; samo ljudi imaju kulturu? Je li to baš tako? To prije svega ovisi o definiciji kulture – kultura nije (samo) ono što podrazumijevamo kada kažemo: "Ne budite nekulturni pa ugasite mobitele za vrijeme trajanja tribine/predstave/filma." Primatolog Frans de Waal kaže kako je pitanje "Imaju li životinje kulturu?" poput pitanja "Mogu li kokoši letjeti?" – u usporedbi s albatrosom ili sokolom, baš i ne, ali imaju krila, mogu njima mahati i tako dospjeti na drvo. E, sad, zamislite svijet bez krilatih stvorenja osim kokoši – vjerojatno bismo bili vrlo impresionirani i pisali pjesme o tome kako bismo voljeli biti poput njih... Također treba imati na umu da se definicija kulture s vremenom mijenjala. U staroj Grčkoj, kolijevci kulture i demokracije samo su Grci, i to muškarci imali sva građanska prava i status – robovi, ne-Grci i žene smatrani su "nižim bićima", ontološkim Drugim, a što se također s definicijom kulture mijenjalo. Ropstvo je ukinuto, žene i obojeni ljudi su dobili pravo glasa, izgleda da je na pomolu i promjena legalnog statusa kućnih ljubimaca… Što je kultura, odnosno zašto postoji toliko definicija?
Mogli bismo krenuti od najbazičnije definicije kulture koja kaže da je kultura cjelokupno društveno nasljeđe ljudske vrste, svaki oblik raširenog ponašanja koji nije genetski uvjetovan već se učenjem prenosi na druge članove zajednice. Ovaj je pojam u zadnje vrijeme jako “in” pa se tako javljaju sintagme poput kulture poduzetništva, kulture ispijanja kave, kulture paranoje, zastrašivanja i sl. Svima su zasigurno poznate podjele na kulturno i nekulturno, visoku i nisku kulturu (ponekad koincidira s pop kulturom), no ovakve se opozicije sve češće odbacuju. Nekultura kao takva ne postoji (neka kulturna praksa ne mora vam se svidjeti, ali to ne znači da nije dio neke kulture), a veliko je pitanje i što su to vrhunci neke kulture, a što njezin popularni dio te kako ih valorizirati. U kontekstu drugih životinja, najčešće govorimo o protokulturi (kao o nekom arhaičnom, početnom obliku koji je ostao “kržljav”, a kod čovjeka je dosegnuo veći, da ne kažem maksimalni, potencijal).
Razlog ovakvoj raznolikosti definicija kulture (dok je moja generacija studirala, mislim da se radilo o nekoliko stotina definicija) jest sama “priroda” kulture (znam da ovo ne smijem reći). Ona je medij u kojemu svakodnevno egzistiramo, ona obuhvaća sve kodove koje čitamo, emitiramo, dešifriramo i po kojima živimo, a da toga nismo ni svjesni. Postoji usporedba s ribom koja živi u vodi: dok ne iskoči na kopno, neće biti svjesna medija u kojem egzistira. Tako i mi, tek kad promijenimo “medij”, postanemo ga svjesni u tom određenom kulturnom šoku susreta s Drugime: prisjetite se nekog putovanja, susreta sa stranim jezikom, drugačijim kombinacijama okusa, običajnim praksama koje nas mogu zgroziti i sl.
Baš zato što je sve što radimo (materijalno, ali i nematerijalno), moguće je njome manipulirati na mnogo načina. Definicija kulture može se protegnuti dovoljno da u nju stanu prakse drugih životinja, ali i toliko stisnuti da postane isključivo ljudska domena postojanja.
Stoga je kultura svojevrsno poprište ratovanja na razini čovjek – životinja. Levy u svom tekstu What (if Anything) is Wrong with Bestiality? definira ono ljudsko na sljedeći način: prirodna baza + (kulturna) nadogradnja = čovjek. Utoliko nije teško shvatiti ekskluzivnost elemenata te nadogradnje. Definiranje granica povezano je s pitanjem identiteta, a kako je životinja najčešći primjer onoga što čovjek nije ili je to nadrastao, nije teško shvatiti otpor ovom konceptualnom približavanju.
Potreba za klasifikacijom je tipično ljudska “boljka”. Misliš li da životinje imaju takvu potrebu?
Postoje brojni primjeri koji nam pokazuju da su druge životinje ponekad fleksibilnije od nas ljudi u kontekstu međuvrsne komunikacije i suživota. Neke vrste ptica igraju ulogu “posvojitelja” ostavljenim kukavicama. Dokumentirani su brojni slučajevi djece koju su “othranile” divlje životinje (vukovi, gazele), a kućni ljubimci u tome su posebno uspješni: osim iskazivanja obrazaca ponašanja koji su tipični za njihove vrste, razvili su i one koje zahtijeva život unutar ljudskih obitelji. Utoliko je teško reći na koji bi način druge životinje kategorizirale živi svijet oko sebe (osim možda one osnovne: plijen, neprijatelj) i treba li im kompleksnija sposobnost klasificiranja.
Postoje i zanimljivi primjeri koji daju naslutiti da je još mnogo toga što o drugim životinjama ne znamo. Eksperimenti su pokazali da će jedinke određenih vrsta čovjekolikih majmuna koje odrastu u društvu ljudi svoje fotografije stavljati na hrpicu označenu “ljudi”, a fotografije sličnih bića na drugu hrpicu. Što nam to govore o njihovoj sposobnosti klasificiranja?
Priroda i/ili kultura
Jesmo li mi proizvod kulture ili je ona naš proizvod?
Ovo je kokoš ili jaje pitanje. Bila bih sklonija reći da je pojedinac proizvod kulture prije nego njen proizvođač. Ako smo se već složili oko toga da je kultura općeprihvaćeno, rašireno ponašanje (stvaranje, postojanje) određene skupine živih bića, onda je svakako veći naglasak na ovom kolektivnom, a ne pojedinačnom. Međutim, kako ćemo vidjeti kasnije, ponekad je i jedna jedinka dovoljna za stvaranje ili uvođenje kulturne prakse koju će onda preuzeti i drugi članovi društva.
Kako životinje dobivaju kulturni identitet?
Iako životinje imaju fizičko biće (kao i čovjek), jednom kad stupe u kontakt s ljudima dobivaju “kulturni identitet” u pokušaju da ih ljudi shvate, iskoriste ili komuniciraju s njima. Čovjek ih uvlači u vlastite okvire, sita, hijerarhije, kozmogoniju, simboliku, mitove te ih transformira u tom procesu konstruiranja značenja. Sve to zapravo znači da moramo gledati dalje od fizičke pojavnosti, opažljivog ponašanja i kognitivnih sposobnosti pojedine životinje.
Što znači fraza “pas je najbolji čovjekov prijatelj?” Je li to neka biološka datost koja objektivno postoji u/na/oko psa? Ne postoji. Ova je fraza svojevrsni sažetak povijesti međuodnosa i zajedničkog evoluiranja ove dvije vrste. Ovo vam nijedna vivisekcija, obdukcija niti gledanje kroz mikroskop neće pokazati. Nigdje u stanicama psa neće pisati da je čovjekov najbolji prijatelj. Osim toga, pas možda negdje i jest čovjekov najbolji prijatelj, ali drugdje može biti izvor hranjivih tvari, sirovine za proizvodnju torbica i obuće, štetočina i sl. Sve je to kulturna nadogradnja u kojoj se zrcale naša zajednička povijest, društveni stavovi, normativni poredak itd., a koja ja područje proučavanje kulturne animalistike.
Čovjekoliki majmuni
Stavovi o životinjama (kao i o drugim ljudima – robovlasništvo, rasizam, feudalizam, seksizam...) mijenjaju se s vremenom.
Naravno, nešto što smo smatrali divljim, dalekim, neprijateljskim već se za nekoliko generacija može smatrati pitomim, bliskim, prijateljskim. Poznatiji primjer ovakvog približavanja među vrstama onaj je “brisanja granice” između primata i čovjeka koji je započeo krajem 20. stoljeća, a nastavlja se i danas. Antropologinja Susan Sperling (1988.) tumači ovu promjenu u našem odnosu prema primatima kroz splet nekoliko povijesnih okolnosti. Nakon Drugog svjetskog rata zanimanje za primate u SAD-u raste. Fokus antropoloških modela proučavanja evolucije okreće se od “primitivnog čovjeka” (primjerice stanovnike Trobrijandskog otočja) prema našim najbližim srodnicima (čovjekolikim majmunima) i našim zajedničkim precima. Širenju ovog modela pomogla je i popularizacija časopisa kao što su National Geographic, dokumentarnih filmova, igranih serija ili filmova poput Gorillas in the Mist (Gorile u magli) i brojni drugi. Neki su istraživači skupine pavijana percipirali kao mikrokozmos ljudskog društva jer su i sami imali neke društvene karakteristike tipične za ljude (primjerice “podjelu rada”). Jane Goodall primatima koje je promatrala davala je ljudska imena, a opisivala ih je terminima koji su dotad bili rezervirani samo za ljude (emocije, antropomorfizacija i td.). Sperling ovaj primjer navodi kao jedan od slučajeva transformiranja prirode i prirodnog u kulturu i kulturno.
Možemo se zapitati je li moguće kulturu konvertirati u prirodu? Primjer koji bi nam mogao poslužiti ovdje su istraživanja u kojima znanstvenici zauzimaju “least human role” (najmanje ljudsku ulogu) kako bi proučili objekte/subjekte svog proučavanja, ali i aktivno sudjelovali u određenim svakodnevnim obrascima ponašanja: znanstvenici koji proučavaju podivljale mačke i pse, golubove i sl., pokušavaju naučiti njihove “jezike”, govor tijela, ali i redefiniraju samu znanstvenu disciplinu unutar koje proučavaju. Zbog toga su ovakva istraživanja od velike važnosti, kako za neku buduću globalnu etiku, tako i za primjerice etologiju, odnosnu kognitivnu etologiju, antropologiju, kulturnu animalistiku, biologiju i brojne druge.
Volim uvijek prepričavati i ovaj primjer preslikavanja životinjskih kategorija na ljude. Pieter Plaas u svome članku iz 2003. godine pokušava osmisliti i izvesti filološko-antropološku rekonstrukcije stočje i vučje poetike na prostoru zapadnog Balkana, konkretnije dinarskog kulturnog areala. Navodi zanimljivu kategorizaciju mladih djevojaka i mladića, stasalih za brak, no još uvijek nepotvrđenih u smislu davanja potomstva. O njima se priča u terminima kategorije stoke koja je “zrela za množenje”. Reproduktivno zrele djevojke nazivaju “dvize”, “dvizice” (što je naziv za dvogodišnju ovcu ili kozu), “šiljigice” (što je naziv za ovcu koja se još nije ojanjila), “jalovica” (što je naziv za mladu ovcu koja se još nije ojanjila ili mladu kravu koja nije bila steona ili pak ovcu u drugoj godini dok se ne ojanji).
Iako nam se ovakvo prenošenje nazivlja domaćih životinja na ljude može činiti uvredljivim (možda čak i nekulturnim), u kontekstu fenomena pastirstva, velike važnosti koju su unutar njega odigrale ove vrste životinja, ali i velike važnosti širenja obitelji, postaje jasnije kako do ovakvog prenošenja može doći – ne nužno u pejorativnom značenju.
Logocentrizam
Zadržimo se na govoru, konkretno na primjeru pjesmi kitova: snimka pjeva kitova slučajno nastala na Bermudi 1966. godine za vrijeme vojnih vježbi. Nakon toga snimka je završila kod zoologa Richarda Paynea koji je pak to pustio Judy Collins. Elem, od te snimke nastala je najprodavanija hit ploča koja je neposredno utjecala na očuvanje kitova kao vrste, pošto je pokrenula projekt Save The Whales, zahvaljujući kojemu 1972. godine SAD prestaju s kitolovom. Također je zgodno da poput ptičjeg pjeva i pjesma kitova (za razliku od tzv. društvenih zvukova, pjevaju samo mužjaci) obično nastaje na istočnoj obali Australije, da bi zatim najpopularnija melodija u roku od nekoliko mjeseci doputovala do Zapadne obale, i to tako što su je mužjaci međusobno kopirali. To svakako spada u kulturnu transmisiju. Zavijanje vukova također je jedan od hit CD-a, gdje se također može ustanoviti ponavljanje refrena i fraza iako možda ne bismo svi to nazvali muzikom. Također možda treba nešto ukratko reći o plesu pčela, odnosno drugim načinima komunikacije koji možda NAMA ne izgledaju kao jezik. Tu bih dometnula da se donedavno smatralo da smo mi i jedini hominini koji smo sposobni savršeno artikulirati govor, no nedavno je pokazano da je i neandertalac imao isti gen. Tu bih spomenula paralelu koju si spomenula u razgovoru između djeteta koje do treće godine mora biti izloženo govoru i bjeloglavoga vrapčića koji također nikada neće naučiti pjevati ako nije u nekom trenutku odrastanja bio izložen odrasloj jedinki svoje vrste.
Sve su ove “tipično ljudske” epolete s vremenom doživjele kritike na račun te ekskluzivnosti. Donald Ellis je primjerice kritizirao poststrukturalističku opsesiju jezikom. Njegov je stav da misao i kognicija, nekakav mentalni kapacitet, postoje čak i ako nema prirodnog jezika. Drugim riječima, jezik i misao nisu nužno povezane. Ovakva shvaćanja i teze dopuštaju nam da i drugim životinjama dopustimo taj luksuz razmišljanja (u nekim slučajevima čak apstraktnog i simboličkog).
Njegova argumentacija o tome da misao i govor nisu isključivo povezane kreće se u smjeru članova ljudske zajednice koji ne mogu govoriti: nijeme osobe, autisti i slični. Gluha djeca rješavaju probleme jednako uspješno kao i ona koja govore (koriste se jezikom) na temelju čega možemo zaključiti da čak i bez verbalnog sustava glasova misao postoji. Za proučavanje životinja dakle važnija je interakcija od traganja za nekim životinjskim jezicima. Dobro promatranje i istraživanje koje obuhvaća druge životinje zahtijeva znanje, volju i želju za poistovjećivanjem, povezivanje, aktivnu interakcije s njima. Zbog svega toga za otvaranje “prozora u životinjski um” (Donald Griffin) bitnija je interakcija nego jezik.
Priče o životinjama starije su od povijesti
Da napravimo mini-ironijski odmak, pa možemo prijeći na činjenicu da mnoge životinje koriste oruđe. Također bih spomenula da su bijelci imali toliko predrasuda prema drugim kulturama da su, kada su u Nambiji našli slikarije na stijeni u 19. stoljeću, nazvali središnji motiv The White Lady of Brandberg. Nisu mogli vjerovati da su slikarije napravili lokalci, odnosno San Bušmani, već su teoretizirali kako je to morao napraviti neki bijelac koji je jednom tuda prošao. Na kraju se ispostavilo da su slikarije starije od pećinskoga slikarstva u špilji Lascaux (prije 19 000 godina). Godine 1879. kada je otkrivena špilja Altamira (prije 18 500 godina) također su bili uvjereni da je to djelo nekog suvremenika, a postoje i starije slikarije od navedenoga. Znači, dugo se smatralo da umjetnost mogu stvarati ne samo ljudi, već i određena vrsta, da ne kažem klasa ljudi.
Stoga je zanimljiva teorija ornitologa Richarda O. Pruma koji zagovara estetske koncepte u biologiji. On je utvrdio kako postoji razlika u funkcioniranju mozga ptičona (muške ptice) koji pjeva sam za sebe, odnosno pred drugim mužjacima, i kada pjeva pred ženkama. Njegov je argument da umjetnost ima namjeru i namjenu i da definicije umjetnosti kojima danas raspolažemo ne povlače pitanje biološke potrebe za umjetnošću. On naime smatra da ne moramo biti svjesni umjetnosti da bismo je konzumirali a ponekad ni da bismo je stvarali. Drugim riječima, umjetnost po njemu nipošto nije ekskluzivno ljudska aktivnost, dapače.
Je li se s čovjekom dogodio neki veliki rascjep (skok) u razvoju pa se posljedično tome razvila i uporaba jezika, potreba za umjetničkim izražavanjem, sposobnost samorefleksije, estetika, religija, svijest (te “tipično ljudske” karakteristike)?
U pokušaju odgovara na ovo pitanje krije se i glavni problem koji je svjetonazorski, a može podržati sve oblike eksploatacije s kojima se danas susrećemo ili se pak protiv svih njih i borimo. Ako priznamo da su se svi fenomeni o kojima smo govorili razvijali postupno, evoluirali kroz povijest, onda je točno da čovjek ni po čemu nije poseban (eventualno je neke stvari razvio do kompleksnijih razina). Uostalom, to je nekako i poanta evolucije. Ako stojimo iza ideje da se s čovjekom dogodio iznenadni “skok” u evolucijskom smislu, nikada nećemo premostiti jaz između čovjeka i drugih živih bića.
Završila bih s idejom “urdoxe” kao potencijalnog rješenja ovog (ontološkog) problema, onako kako ju je doradio Merleau-Ponty. Urdoxa se nadovezuje na ovaj drugi svjetonazor promatranja cjelokupne prirode kao kompleksnog, međusobno isprepletenog organizma u kojemu nema vertikalne hijerarhije bića (prisutna još od Aristotela u zapadnjačkoj misli), a nema ni stupnjevanja razvoja (napredniji i manje napredni, primitivni). Svi smo mi svojevrsno “meso svijeta” koje postoji i funkcionira na jednoj, zajedničkoj potki iskustva života: svako život biće koje postoji – želi živjeti i postojati i dalje. Stoga bismo možda više napora (u privatnim, ali i profesionalnim djelovanjima) trebali ulagati ne u pitanja “što jest, a što nije” nego – “što bi trebalo biti” (a da svakom biću omogućimo da ustraje u toj želji da živi). Priče o životinjama starije su od povijesti, a zanimljivije od filozofije.
Što na na kraju preostaje nego zaključiti da ljudi često tendenciju da nađu objašnjenje za svaku pojavu koja bi proturječila uvriježenoj dogmi – dok su još vjerovali da je Zemlja ravna, na primjer, bili su u stanju ignorirati dokaze koji su govorili suprotno – zakrivljenost horizonta, na primjer. Nije drugačije ni danas. Nalazimo objašnjenja za sve ono što ne želimo znati o životinjama, jer kada bismo uistinu osvijestili da razlika između nas i ostalih životinja i nije baš tako ogromna, kako bismo opravdali ono što im radimo...
Preuzeto s web-stranice ciklusa tribina Životinjo jedna! koju u KIC-u vodi književnica i novinarka Rujana Jeger: http://rujanajeger.com/index.php/razgovori/item/423-imaju-li-%C5%BEivotinje-kulturu?-razgovor-s-lidijom-bernardi%C4%87
Etnologinja Lidija Bernardić neizlječivo je zainteresirana za marginalne teorije i područja poput zoo-antropologije, kulturne animalistike, feminističke biologije, onto-etologije, međuvrsne etike i empirijski odgovorne filozofije.
Lidija inače piše o ljudima i drugim životinjama, najčešće iz antropološke perspektive, pa ste je stoga vjerojatno ponekad čitali u Zarezu, Trećoj ili Narodnoj umjetnosti. Trenutno ganja doktorat iz filozofije u Zagrebu. (Rujana Jeger)