Životinjska žrtva u ime umjetnosti?

Hrvoje Jurić: Vlasta Delimar je zaklala pijetla. Da je Vlasta Delimar neka osoba poput svoje tete Maričke i da je to učinila u dvorištu kako bi priredila još jedan ručak sa sebe i članove obitelji – ovo sasvim sigurno ne bi izazivalo posebnu pozornost, niti bismo ovdje raspravljali o Vlasti Delimar kao osobi s imenom i prezimenom. Stoga treba reći: Vlasta Delimar je umjetnica i zaklala je pijetla u sklopu svoje umjetničke akcije u javnom prostoru.

Klanje pijetla (ili neke druge životinje) u sklopu umjetničkog čina nije isto što i “obično klanje” (u svrhu prehrane), bez obzira na to opravdavamo li “obično klanje” ili ne. A to sasvim sigurno zna i Vlasta Delimar – i upravo u tome je ključ problema. No, Vlasta Delimar vjerojatno smatra da je umjetničkost njezina (ne)djela dovoljno opravdanje, tj. da njezin cilj (umjetnička poruka) opravdava njezina sredstva (klanje pijetla). Koliko god to danas zvučalo konzervativno, ja još smatram da u načelu cilj ne opravdava sredstva. Osim toga, smatram da u načelu ni jedno biće ne smije biti korišteno kao sredstvo za postizanje svrha drugog bića. Sve i ako su dopuštena određena relativiziranja, onda je to jedino u situacijama zaoštrenog moralnog konflikta i ako je svrha posve jasno definirana. U slučaju performansa Vlaste Delimar, svrha je mutna, a sredstvo je kristalno čisto – i krvavo.

Umjetničkost (ne)djela

Svjesno se izlažući prigovoru da nemam razumijevanja za (ovakvu) umjetnost, čin Vlaste Delimar mogu shvatiti jedino na sljedeći način: na jednoj strani stoje patnja i smrt jednog živog i osjećajnog bića, a na drugoj strani umjetničko evociranje uspomena iz djetinjstva, tj. umjetnička poruka. U tom konfliktu umjetnost nipošto ne smije imati primat.

No, zašto će se onda ipak pokušati pronaći opravdanja za ovaj umjetnički čin? Zašto je instrumentalizacija nekog drugog u vlastite svrhe (čak i kad je između sredstva i svrhe tako veliki nerazmjer) ovdje “podnošljivija” nego u nekom drugom kontekstu? Kao prvo: zato što je riječ o životinji. Jer žrtvovani pijetao i nije Netko, nego je Nešto: životinja, ne-ljudsko biće, ne-biće, nešto s čim se može, po vlastitom nahođenju, bez pretjeranih obzira, manipulirati u bilo koje svrhe. Kao drugo: zato što je riječ o umjetnosti. Umjetnost jest izuzetna, “posvećena” ljudska aktivnost koja očuđuje stvarnost i propituje konvencije, pa u tom smislu umjetničkost nekog čina može predstavljati opravdanje za čin kakav izvan tog konteksta ne opravdavamo. Ali samo dok uvjet za slobodnu ekspresiju nekog umjetnika ne postane ograničavanje slobode nekog drugog. Ako donesemo odluku da je umjetnička sloboda nešto drugačije od onoga što inače smatramo slobodom, bit ćemo prisiljeni da načela kojima smo inače vođeni ostavljamo pred vratima galerije. Samo, lako bi se moglo dogoditi da ih po izlasku iz galerije tamo više ne pronađemo. Ako bi umjetnost trebala pridonositi ljudskoj orijentaciji – dekonstruirajući i rekonstruirajući zbilju – onda bi svaku poetiku trebalo čitati i kao po/etiku. Ne kao nešto za što ćemo morati tražiti opravdanja, nego kao nešto u čemu ćemo nalaziti opravdanja.

Recentna akcija Vlaste Delimar otišla je, pak, u sasvim suprotnom pravcu, ali ne samo zato što umjetnost nije dovoljan razlog za klanje pijetla, nego i zato što bi umjetnost (ako nije l’art pour l’art) trebala biti usmjerena prema humanizaciji, pa i bioetičkoj senzibilizaciji.

S malo gorke ironije, moglo bi se reći da teta Marička (s kojom se Vlasta Delimar kroz čin klanja nastojala poistovjetiti) na svu sreću nije bila ubojica ljudi, jer u tom slučaju ovaj performans ne bi mogao biti tako izražajan, pod pretpostavkom da umjetnica ipak postavlja neke granice svojoj radikalnoj umjetničkoj praksi, odnosno umjetničkoj slobodi.

Spektakularna žrtva

Suzana Marjanić: Sasvim točno, što se tiče razlike koju je usustavio Aldo Milohnić između literarnog i performativnog kazališta, gdje kao primjer performativnog kazališta uzima performans Pokušaj samorazrezivanja Güntera Brusa, performans Marička Vlaste Delimar uspješan je primjer performativnog kazališta. Naime, ubojstvo pijetla spektakularnim zarezivanjem vratne žile (a ne dekapitacijom), a koje umjetnica određuje kao tradicionalan način klanja životinja u seoskim domaćinstvima, što ga je obavljala i njezina teta Marička (usp. Jutarnji list, 11. studenoga 2006., str. 30), upućuje na sretan performativ prema Austinovoj teoriji govornih činova. Ipak, navedenim je uspješnim performativom, kada se uključi etika performativa, umjetnica prekršila Kazneni zakon (čl. 260.) i Zakon o dobrobiti životinja (čl. 5.) te Pravilnik o zaštiti životinja pri klanju ili usmrćivanju (www.prijatelji-zivotinja.hr/index.hr.php?id=962). Time dakako ne upućujem na nužnost dekapitacije životinja (dekapitacija tzv. peradi u životu na selu obavlja se obično sjekirom) koju, primjerice, za svoje fotoinstalacije provodi Nathalia Edenmont.

Pritom, Delimar je u Jutarnjem listu čin Luke Omana, koji je pokušao spriječiti klanje pijetla, imenovala “performansom fašističkim i histeričnim napadima”, pridodajući da “ako su prijatelji životinja” i ako su znali što će se dogoditi, “zašto nisu reagirali odmah”. Kako sam doznala u uredu Udruge Prijatelji životinja, aktivisti su dobili anonimnu, zooetičku dojavu iz Klovićevih dvora o tome kako je za performans pripremljen živ pijetao, ali po logici stvari nisu znali na koji će način umjetnica uporabiti spomenutu životinju! Možda kao objekt, subjekt ili pak kao simbol, što Miško Šuvaković u Pojmovniku moderne i postmoderne likovne umetnosti i teorije posle 1950. godine demonstrira na primjerima neoavangardne i postavangardne umjetnosti. Istina, aktivistima je bilo poznato i da je 1996. u performansu Tražim ženu Vlasta Delimar zaklala na isti način kokoš, i navedeni je čin isto tako “opravdavala” hranidbenim lancem o kokoši i pijetlu u loncu. Naime, taj trenutak iz 1996. u kojemu životinji nožem zasijeca vrat, čija krv curi u bijeli tanjur, Delimar interpretira kao ready made ponašanje, preispitivanje agresije i sentimenta (usp. Zarez, 25. svibnja 2000.). Moram istaknuti da, što se tiče neizbježnoga hranidbenoga lanca, umjetnica dijelom ima pravo jer među glasovima javnosti bili su i oni koji jedu životinjska trupla, ali ipak pritom Delimar kao da želi namjerno negirati da je etičku oštricu (molim, ovdje uopće nije u pitanju estetika njezina rada) iniciralo anonimno mnoštvo etičkih vegetarijanaca i vegana kojima i sâma pripadam. Pritom mi ostaje nepoznanica je li uprava Klovićevih dvora sâma ukinula projekciju videozapisa performansa Marička tijekom trajanja istoimene izložbe ili je zabranu inicirala policija. Podsjetimo da je uprava Klovićevih dvora u videoinstalaciji Video-ribice Nama Junea Paika na izložbi Enigma objekta umrle ribice zamjenjivala novim kupljenim “pošiljkama”, a na što je reagirala jedino spomenuta Udruga.

Dakle, ne govorim o estetici nego o etici, i stoga me iznimkno uznemirila i izjava Vlaste Delimar u Jutarnjem listu da su Prijatelji životinja “neprijatelji prema umjetnicima” koji ugnjetavaju njezinu osobu “sa svojim bolesnim stavovima”. Završno podsjećam na Martekovu dilemu “Estetika ne djeluje na savjest”!

Umjetnica-egzekutorica

Ivana Percl: Prije nekoliko dana dobila sam e-mail poruku s informacijom da je Vlasta Delimar održala performans u Klovićevim dvorima. Odlično, pomislila sam, Vlasta je aktivna kao i uvijek, i baš šteta što sam propustila ovaj performans. Zatim sam vidjela da je u toj e-mail poruci i link na stranicu na kojoj se moglo vidjeti kako je protekao performans. Znatiželjno sam očekivala da vidim je li i ovaj Vlastin performans jednako radikalan i feministički orijentiran u onom smislu u kojem shvaćam feminističku umjetnost, kao umjetnost koja beskompromisno prkosi predrasudama i ruši stereotipe.

Stranica koja se otvorila zatekla me nespremnu. Suočila sam se s nekoliko fotografija na kojima je Vlasta, u već poznatoj “radnoj odjeći”, krvavih ruku trančirala tek zaklanog pijetla. Ne spadam među one koji se lako šokiraju, ali ove fotografije su me šokirale. Iako su to bile samo fotografije, mogla sam osjetiti atmosferu tijekom ovog krvavog performansa i vlastitu podijeljenost: kao ljubiteljica performansa i sličnih umjetničkih praksi, kao feministkinja i kao prijateljica životinja – u prvom času nisam mogla donijeti jednoznačan zaključak o Vlastinom činu.

Vlastino golo tijelo ovlaš prekriveno kućnim ogrtačem, vikleri u kosi, poigravanje s obrascima vječnih kućanskih ženskih poslova… uključujući i jedan koji pripada ženama na selu: klanje kokoši. Koliko god sam se trudila pronaći opravdanje za ovaj središnji događaj njezina performansa, nisam uspjela. Što je to što zapravo žulja u ovakvom obliku izražavanja? Što je to što razlikuje ovaj Vlastin performans od onih performansa koji također koriste simboliku mrtvih tijela životinja, njihove leševe kao ilustraciju paradigme moći, mučenja i ubijanja?

Riječ je o trenutku u kojem se umjetnik/ica poistovjećuje s egzekutorom/icom, trenutku u kojem je itekako važno je li objekt radnje, mrtva životinja, već bila mrtva ili je ubijena tijekom umjetničkog djela. Smrt pijetla nije se dogodila prije, nije ju prouzročio onaj drugi, moćni svijet, nego njezine vlastite ruke. Zato smrt ove životinje tijekom Vlastina performansa izlazi iz okvira feminističkog promišljanja položaja i ne/poželjnosti žene (Maričke) kao metaobjekta ove priče. Umjetnica je svjesno i odlučno prešla granicu metafore, preuzela moć i oruđa moći u svoje ruke, te postala sudionica u sustavu dominacije i bezobzirnosti koji provodi represiju i nad ženama i nad neljudskim živim bićima. Postala je egzekutorica. Umjesto dekonstrukcije i kritike, ona je jednostavno preslikala model koji je trebala kritizirati i sebi dodijelila moć odluke o životu jednog bića koje je pred publikom jednostavno – zaklala. Za to se ne može naći opravdanje.

Jedino me tješi pomisao da Vlasta u svom budućem radu, koji u cjelini i cijenim i volim, neće koristiti moć nad drugima, nego da će, kao i dosad, raskrinkavati moć i njezine suptilne mehanizme drukčijim metodama, detabuizirajući tjelesnost, umjetnost i svijet.