Treba se upitati sada vrlo jasno: neće li ostati teret toga katastrofalnog naslijeđa, "istočnog grijeha" hrvatske politike u odnosu na BiH, koji je bio širen velikim koncentracijama medijskog otrova prema BiH, i posebno prema Bošnjacima-muslimanima?
Kao štioc i građanin držim da je ova knjiga pred vama odvažna, jer je ljudski brižna i jer je građanski odgovorna. Zašto? Zato što zadire u "istočni grijeh" i kamen oko vrata politike Zagreba, a to je odnos prema susjednoj državi Bosni i Hercegovini. Čini mi se da ta knjiga nameće tri teme razgovora: naš odnos prema povijesti, zatim prema vlastitoj savjesti, i kao treće prema rei publicae. Što se tiče našeg odnosa prema prošlosti - i ovoj upravo neposrednoj prošlosti - rekao bih da je u nas gotovo nepoznat pojam povijesnog revizionizma. U nas pogotovo nije poznat niti pojam potrebe revizije prošlosti u takozvanim tranzicijskim zemljama kao imperativ našega vremena. Ali u nas se ne zna niti što znači revision en temps réel, što kažu Francuzi - to znači htjeti deformirati, falsificirati činjenice dok se one još događaju. U nas nije poznat ni pojam negacionizma, to će reći nijekanje očiglednih, dokazanih zločina, "naših" i takozvanih "državnih", ili još gorih, "uredskih". Mi kao da želimo zaboraviti što je Primo Levi napisao izlazeći iz logora kad je opisao scenu gdje jedan nacistički časnik - nečasnik - govori jednom logorašu: "mi ćemo uništiti vas i s vama sve tragove zločina, nitko o tome neće znati ništa, vas neće biti da o tome svjedočite, pa ako i bude koga, neće mu se vjerovati, jer će premonstruozno izgledati zločin." Može li se to ovdje prihvatiti? I hoće li se?
Drugo je pitanje zaborava na koji upozorava Ernest Renan. On je prije sto i šesnaest godina na jednom glasovitom predavanju na Sorbonni rekao: "Da bi nacija nastala treba puno toga htjeti zajednički, ali i puno toga zaboraviti." Želimo li neke od "ovih stvari" zaboraviti, a da ih ni ne saznamo? I čini mi se da je sporedan argument protiv libra gospara Branka Matana ona slika na posljednjoj stranici. Zašto? Zato jer je to bilo prikazano 31. kolovoza 1993. u najgledanijoj televizijskoj emisiji Slikom na sliku. To je bilo déjà vu, već viđeno. Ali znate što nije bilo viđeno? To su mnogi od tih ljudi, koji izlaze iz logora, bili bivši dobrovoljci iz HVO-a, bivši dobrovoljci u obrani Republike Hrvatske. To na slici niste vidjeli i to možda nitko nije ni kazao. I sad je pitanje treba li s tom slikom pod tepih povijesti ili možda čak pod tepih savjesti? Meni se čini kako je možda važniji razlog zbog kojega nekome smeta ovaj libar gospara Branka Matana volja da se javno, glasno ne proturječi, ne prosvjeduje, ne budi savjest, ne pobunjuje savjest protiv jedne tragične i katastrofalne politike koja donosi silnu i trajnu štetu, najprije Hrvatskoj, ali i Bosni i Hercegovini.
To me dovodi do druge teme, a to je tema savjesti. Politika Hrvatske ili Zagreba, ili, ako hoćete, Pantovčaka prema Bosni i Hercegovini reaktivna je u odnosu na politiku Bosne i Hercegovine, ili ono što je od nje ostalo, prema Republici Hrvatskoj. Ta politika gledana izvana veoma je netransparentna, to je najmanje što se može reći, ali za Hrvatsku je ona evidentno štetna. To je politika koja ne ostavlja dojam da je zasnovana na bilo kakvu poznavanju Bosne i Hercegovine, niti na poštivanju njezina državnoga naslijeđa, ali posebno ta politika ne vodi nimalo računa o jednom rijetkom povijesnom iskustvu, onom "alteriteta", koji postoji u Bosni i od kojeg bismo mogli veleprofitirati da u nas ima imalo kolektivne pameti. Konačno, to je ona politika koja je vođena, po mom sudu, jednom "banovinskom opsesijom" čerečenja živog tkiva susjedne zemlje, razaranja Bosne, u kojoj je potrebno zadovoljiti agresivne i okupacijske apetite Beograda i to u Bosni pod svaku cijenu, a i u Hrvatskoj ako treba po neku cijenu. Na što mislim konkretno? Pa, na 9000 hektara hrvatskoga državnog teritorija preko Dunava, koje ovog časa Hrvatska ne nadzire i o tome nitko ne govori; to je već pod tepihom povijesti, ali ne smije biti pod tepihom savjesti. Mislim tu isto tako na Prevlaku koja se "Invincibleskim" pregovorima itekako davala, nudila, zamjenjivala za ne znam što i za ne znam čije, ali svakako ne hrvatsko. To je politika koja glavinja ovisno o snazi i orijentaciji trenutačnih vanjskih pritisaka, s dvostrukom štetom za Hrvatsku i za Hrvate općenito. S jedne strane dolazi najprije do odbijanja stranih inicijativa i/ili pritisaka, onda dolazi do prijetnja, do kazni, i nakon tih kazni dolazi do pristajanja, a da ne govorimo kako je šteta još teža za Hrvate u BiH i za BiH u cjelini, jer se njima manipulira, njih se obezglavljuje, odlučuje se umjesto njih, svodi ih se na predmet i na ono što je "najdraži gost" nazivao monetom za potkusurivanje. I napokon, tu postoji vrlo jasna volja da ih se izbaci, iseli iz domovine u kojoj bivaju već četrnaesto stoljeće, i iz svih njihovih zavičaja. I zato mislim da možda nije dobro poistovjećivati ovdje krivnju i odgovornost. Krivnja je nešto vrlo snažnije. Krivnja je krivnja egzekutora, to je krivnja onih koji su davali naređenja, to je krivnja političara koji su direktno ili indirektno takva naređenja izdavali na svim stranama. I, konačno, zaboravljamo intelektualnu krivnju onih nazovi intelektualaca koji su počinili zločin protiv mira. Netko je krenuo sa "zlom krvi" i zlom misli. Mislim da se krivnja delegirati ne može. Ona se ni pravno delegirati ne može. Ali odgovornost ostaje, jer nemoguće je reći: "ja s tim nemam veze". Ne samo za ovo što se događa u mom naraštaju, nego za ono što se dogodilo jučer.
I tu se slažem s Ivanom Lovrenovićem - trebat će usporediti te dvije odgovornosti, možda će se ova sadašnja pokazati težom i tragičnijom. Ne samo za susjednu državu, nego možda i za nas same. Dakle, u svezi s tim bismo trebali sebi postaviti pitanje: gdje su naše solidarnosti, gdje su naši prosvjedi, tko se od nas sjetio Ruande, tko se od nas sjetio Tibeta, tko se od nas sjetio Matana? Tko se od nas sjetio naših umirovljenika, naših Posavaca, koji su tu demonstrirali prije dvije godine sami, napušteni? To je bio seljački puk, Zagrepčana nije bilo ni za lijek.
To je možda jedno od pitanja koje knjiga postavlja, ali ona postavlja i pitanje budućnosti rei publicae. Treba se upitati sada vrlo jasno: neće li ostati teret toga katastrofalnog naslijeđa, "istočnog grijeha" hrvatske politike u odnosu na BiH, koji je bio širen velikim koncentracijama medijskog otrova prema BiH, i posebno prema Bošnjacima-muslimanima? I stvoren je pritom još jedan ružan fenomen, a to je protuhercegovački refleks, do kojega je došlo u međuvremenu. Neće li to u budućnosti, neposrednoj - sad, ove ili sljedeće godine - dovesti do toga da ćemo biti nekako priviknuti na normalnost sadašnje politike u odnosu na BiH, i prihvatiti je i možda nastaviti? Ili će pak dovesti do jačanja i stabilizacije onih snaga u BiH kojima zaleđivanje rezultata toga genocida, etničkog čišćenja, odgovara i koji ne žele ni BiH, ni demokraciju ni Europu? I konačno, neće li to dati "argument" protiv demokracije, protiv Europe općenito, i u Hrvatskoj i u BiH? Neće li to dati argument onim neopoganskim huntingtonovskim teorijama sukoba i "kulture mržnje" kao neizbježne sudbine, i to ondje, u BiH, gdje se znalo stoljećima živjeti upravo suprotno, drugačije, u duhu komšiluka? Neće li to dovesti do gangrenozne nestabilnosti i Hrvatske i BiH, odnosno onog što od nje ostaje, i mira u ovom dijelu svijeta?
I na koncu, dopustite jedan post locutum o pitanju časti. Čast je zacijelo pitanje stalnog truda i nekakva brižnog nastojanja pojedinca, osobe, ali ako je to i pitanje zajednice, onda po mom skromnom osjećaju pravednosti i časti ova knjiga gradi taj osjećaj koji je vjerojatno potreban i zajednicama.