Miranda Levanat-Peričić  

Žlicu populizma, žlicu elitizma

Dio intelektualne atmosfere svakog kraja stoljeća, a u našem slučaju i  početka milenija, je i tzv. “endizam”, pojam koji Stuart Sim definira kao širok raspon stajališta čije je zajedničko obilježje proglašavanje kraja nečega – povijesti, humanizma, ideologija, suvremenosti, filozofije, autora, čovjeka, svijeta. Potrebu proglašavanja kraja povijesti Baudrillard je doveo u vezu s narcisoidnom idejom o dekadentnosti Zapada –  "Zapad je uvijek uživao u zamišljanju vlastite smrti." Poriv “katastrofiranja”, smatra Slavoj Žižek, bio je najdraža mentalna vježba intelektualaca 20. stoljeća.  U iskušenju da i sam ponudi radikalno čitanje toga sindroma, kinesku kletvu “Dabogda živjeli u zanimljivim vremenima!” Žižek preinačuje u usklik “Dobrodošli u zanimljiva vremena!” te zaključuje da se približavamo novom dobu povijesno zanimljivih vremena, odnosno razdoblju nemira, rata i borbe za vlast u kojemu stradavaju milijuni nevinih. Žižek nas podsjeća da živimo u vremenu trajne ekonomske krize koja je postala načinom života i koje time pokazuje da se globalni kapitalistički sustav približava apokaliptičnoj nultoj točki, a primjere reakcija, tj. načina na koji se naša društvena svijest pokušava nositi s nadolazećom apokalipsom, izdvaja i analizira kroz shemu pet stupnjeva žalovanja (poricanje, bijes, cjenjkanje, depresija, prihvaćanje), koju je predložila psihologinja Elisabeth Kübler-Ross. Uključujući u promišljanje Freudov pojam “nelagode u kulturi” (Unbehagen in der Kultur), Žižek se pita tko će artikulirati i iskoristiti očitu  nelagodu u liberalnom kapitalizmu? S tom nelagodom i u ovom se radu pristupa analizi retorike koju njeguju suvremeni pisci u svojim publicističkim i književnim tekstovima, osobito imajući u vidu ulogu intelektualaca u svim prošlim “zanimljivim vremenima”.

Male tajne majstora velikih korporacija S tim u vezi polazim od nedavnog pokušaja određivanja smjernica razvoja kulture/književnosti obzirom na uvjete “tržišta” u Hrvatskoj. Naime, iste godine kada je objavljena Žižekova knjiga Živjeti na kraju vremena (2012.), u domaćoj se javnosti odvijala polemika novinara i pisaca Ante Tomića i Jurice Pavičića, koji su zauzeli oporbene pozicije, uglavnom predstavljene kao elitističke nasuprot populističkima. Zazivajući "zdravu dozu tržišne neizvjesnosti u kulturi, zagovarajući kompromisnu, lako čitljivu, zabavnu i tržišno uspješniju literaturu, pa zahtijevajući da književnici podijele sudbinu poreznih obveznika za čije pare žive i stvaraju", u svojim je novinskim tekstovima Ante Tomić predstavio program koji naoko ide ususret “poreznom obvezniku” (a to je neoliberalni “mali čovjek”), mobilizirajući uime književnosti sve neprijatelje književnosti. No, kako uistinu u književnom tekstu funkcionira taj program koji želi pomiriti “tržišnost umjetnosti” i interese “poreznog obveznika”, može se vidjeti na primjeru Tomićeva romana-reklame Vegeta blues (2009.), prvog hrvatskog romana koji je napisan po narudžbi jedne korporacije, u ovom slučaju Podravke. Naizgled je riječ o romanu odrastanja, u kojemu pratimo obiteljske probleme jedne dvanaestogodišnjakinje iz Zagreba na ljetnim praznicima kod bake i djeda. Priča je čvrsto usidrena u konkretnoj povijesti 1975. godine kada u kinu igra Kapetan Mikula mali, Josip Broz Tito na Brdu kod Kranja prima urednika Le Mondea i daje izjavu u kojoj pozdravlja završetak Vijetnamskog rata; u Meksiku se odvija Svjetska konferencija žena na kojoj sudjeluju Indira Gandhi, Isabela Peron i Sirimavo Bandaranaike, a na Evropskom prvenstvu u košarci u Beogradu, reprezentacija SSSR-a izgubila je od Jugoslavije.  Međutim, ovaj napadni povijesni okvir funkcionira isključivo kao podloga niza reklamnih oglasa jer su povijesne okolnosti istaknute samo zato da bi poduprle autentičnost reklamne reprezentacije. Ni konferencija nesvrstanih ni kraj Vijetnamskog rata u ovom tekstu ne bi imali nikakav značaj da se 1975. ćevapčići nisu jeli s Podravkinim ajvarom, tjestenina s konzervama Podravkina goveđeg gulaša, a čaj pio iz Podravkinih šalica s crvenim srcima. Po zakonima reklamnog žanra razvijaju se i kompleksnije promidžbene dosjetke – djed je borac za ženska prava, koji uime ravnopravnosti žena zagovara podgrijavanje konzervi i juha u vrećici i protivi se kuhanju domaće hrane koja ženu vezuje uz kuću, a kockom instant pileće juhe objašnjava teoriju velikog praska; svemir je, naime, nastao iz jedne točke neizmjerene gustoće poput Podravkine juhe u kocki. Tu je i dementna baka koja u Oliveru Mlakaru dok vodi emisiju Male tajne velikih majstora kuhinje prepoznaje izgubljenog brata Mirka, a pri kraju romana oca glavne junakinje u Moskvi uhapsi KGB zbog šverca, dok s konobarom Serjožom razmjenjuje vrećicu Vegete za kilogram kaspijskog kavijara i litru gruzijskog konjaka. Ove su narativne cjeline zaokružene poput reklamnog spota, ali i funkcionalno uklopljene u glavnu fabularnu liniju romana, koji pripada nekom (novom?) rubno književnom, hibridnom žanru, budući da je strukturiran i kao književni i kao reklamni tekst.

Osnovno raspoloženje nostalgije za prošlim vremenima (odnosno blues) preusmjereno je na nostalgiju za proizvodima prehrambene industrije (zato je to Vegeta blues) pa roman nije samo reklama, nego i ideološki zagovor konzumerizma. Umjetničku poruku žanra romana-reklame zamjenjuje reklamna poruka: “Čeznete li za nekim prošlim vremenima kada je vaš svijet bio mlad, kupite proizvod iz tog vremena koji je opstao na tržištu do danas; opstojnost na tržištu jamac je kvalitete čak i vašim sjećanjima”. Povrh toga što se ovdje knjiga tretira kao proizvod, taj se isti proizvod kao knjiga pojavio na tržištu najprije kao reklama, a onda kao književni tekst, pod drugim naslovom, Punoglavci (2011.).  Dakle, isti se proizvod prodavao u dva različita pakiranja, s različitim deklaracijama, jednom upakiran kao književni, a drugi puta kao reklamni tekst. Spretni čovjek Tomić najprije nam je prodao rog za svijeću, a nakon što je rog proglasio svijećom, prodao je i svijeću koja je i dalje ostala rog. U tom kontekstu treba čitati i Tomićevu poruku književnicima – "Ako ne možete živjeti od književnosti, vjerojatno je vrijeme da promijenite zanimanje" (Slobodna Dalmacija, 20. travnja 2012.).

Manager svoje sudbine No, takav savjet on ne upućuje samo svojim kolegama; svi bi beziznimno trebali promijeniti zanimanje jer Tomić kaotično stanje u društvu sustavno tumači time da su svi na pogrešnom mjestu, a na tom su pogrešnom mjestu još i preplaćeni. Čitamo u drugim kolumnama: "Seljaci po navici oru, siju i žanju pšenicu, ne razmišljajući je li ona ikome treba i računajući na državni otkup po cijeni koju sami odrede" (Slobodna Dalmacija, 20. kolovoza 2013.). O trgovcima na pazarima i peškarijama koji se opiru uvođenju fiskalnih blagajni: "Mnogo je njih tu koji zarađuju mnogostruko više od one mižerije koju prijavljuju. Bitange cmizdre kako im djeca gladuju, a kusur vam vraćaju iz snopa novčanica debljine Klaićeva Rječnika" (Slobodna Dalmacija, 2. srpnja 2013.). Štoviše, on pozdravlja probleme fiskalizacije sljedećim riječima:  Kad vam baba ulizivački zamekeće: “Ajde, diko moja, uzmi...”, znate da vas pokvarena vještica hoće opljačkati, a ne možete joj odoljeti (Slobodna Dalmacija, 2. srpnja 2013.). U svom posljednjem tekstu obrušava se na škovacine, dakle ljude koji rade u gradskoj čistoći, strastvenom mržnjom. Tomićevi škovacini su paraziti koji nisu čitali ni Šenou ni Cesarića, nakupili su u školovanju po deset tisuća neopravdanih sati, a sad dobivaju jednako toliko u kunama i marendaju jastoge i fazane (Slobodna Dalmacija, 8. listopada 2013.). Huškački tekstovi ovog epehaovog ministra narodnog prosvjećivanja i propagande usmjereni su dakle protiv pisaca, baba na pijaci, škovacina, umirovljenika, zaposlenih u javnim poduzećima, u poljoprivredi, u visokom školstvu… Tomićeva je procjena da su to nemoralni i lijeni pokvarenjaci koji ne zaslužuju ni to što imaju, a kamoli ono što bi htjeli. S druge strane, čini se da je samoprocjena Ante Tomića na tragu Maove tvrdnje: "Pod nebesima je veliki nered, dakle, situacija je izvanredna". Ujedno je ovaj misaoni sustav dio reakcija koje Žižek naziva “poricanje u liberalnoj utopiji”. Ukratko, to je reakcija na zlo i nedaće koje se događaju drugima, a ne događaju se meni zbog toga što sam ja iznimna osoba. U takvoj argumentaciji siromaštvo postaje gotovo pitanje slobode izbora, a budući da su privatno vlasništvo i razlika u bogatstvu prirodni, grijeh je tražiti egalitarizam. Osim toga, Tomićev se cinizam savršeno uklapa u Žižekovu tvrdnju da danas “vladajuća ideologija nije ni mišljena da bude shvaćena ozbiljno ili doslovno”. Tomić, naime, najčešće ne želi stati iza svojih stavova, on se naime ograđuje od sebe. Uobičajena strategija odmaka od odgovornosti je relativiziranje vlastite pozicije, a pritom su formule lažne skromnosti samo maska bezobrazne taštine: "(…) ali kad vidim škovacine, načas me obuzme dječja čežnja da ostavim svoj život, napustim karijeru trećerazrednog novinara i još goreg pisca, bez kajanja bacim laptop u torbi preko ramena i zatrčim se."

Pišući o “tajnama uspjeha neoliberalizma”, Žarko Paić ističe: "Da bi se moglo učinkovito vladati svijetom potreba i suprotstavljenih interesa, sve se mora konstruirati kao žudnja i kao volja slobodnog pojedinca da bude sam temelj vlastite odgovornosti i da bude manager vlastite sudbine" (Posthumano stanje, 2011:156). Zaista, u neoliberalnoj ideologiji nepotkupljivost umjetničkog morala samo je nesposobnost opstanka na tržištu. Tržišno uspješna literatura je ona koja sama nalazi sponzora i ne ovisi o subvencijama, a uspješan književnik je onaj koji ne piše za izabranu čitalačku publiku, nego onaj koji rasterećuje porezne obveznike, ili tako što ih zabavlja, ili tako što se sam financira.

Zaludu brod kad je brdo jače Pogledajmo kako se koncept “elitne književnosti” koji je u polemici zagovarao Pavičić, manifestira u njegovim književnim tekstovima. Njegova priča Brod u dvorištu paradigmatski je primjer tog “elitnog” programa. Priča se otvara citatom Friedricha Rückerta (1788.-1866.), jednog od utemeljitelja njemačke orijentalistike, preuzetim iz balade Chidher, njegove varijante o “vječnom Židu”, lutalici Ahasveru, a u kojoj se priziva strah od povlačenja civilizacije pred najezdom elemenata ruralne kulture – "Al nakon petstotina ljeta stigoh na isto mjesto iz svijeta / Tu više ne bje traga gradu; / nego je stoka brstila pruće, / duduk pastirov svirao stadu; / upitah: Kamo ste djenuli kuće?" U središtu Pavičićeve priče su gastronomski superiorni “junaci” koji jedu samo žutinicu, kavul, čimule, ljutiku, tikvice i fažolete, lešani bob s blitvom, šparoge i trljice s cikorijom. Kulinarski puristi očito pripadaju kulturi maslinova ulja u nestajanju, jer na kraju priče na mjestu te civilizacije zatječemo neznanku, doseljenicu u kućnom haljetku punom fleka, čije je dijete "kuštravo i tamnoputo" poput Brazilca. Dakle, u dvorištu na kojemu je netko gradio brod koji nikad nije zaplovio, dogodio se sudar civilizacija i sada je tu Rückertov “duduk pastirov”, dok brod propada zajedno s pomorskim vezama i prehrambenim navikama koje ne ostavljaju masne fleke. U tom se književnom tekstu, kao i u njegovim publicističkim radovima, izražava stalni strah od najezde Drugih, “seljaka s brda” (rolling stonesa), koji će Split pretvoriti u Balkan. U jednoj od svojih kolumni on jadikuje – "Počevši od cementnih kuća iz kojih strše armature pa do muzike koja se sluša i do politike za koju glasuje, Split je danas najčišći Balkan, nesumnjivo najbalkanskiji dio Hrvatske" (Slobodna Dalmacija, 3. travnja 2013.).

Invazija Rolling Stonesa na paštašutu Međutim, nešto ranije, u članku "Tko još ne voli Rolling Stonese"? (Jutarnji list, 8. rujna 2007.), povodom izložbe u Klovićevim dvorima, Dalmatinska zagora – nepoznata zemlja, želeći se oduprijeti raširenim predrasudama o Vlajima, Jurica Pavičić samo potvrđuje da ni uz najbolju volju ne može pobjeći od esencijaliziranja niti izmaknuti vlastitom pogledu svisoka, koji mu subverzivno namiguje ispod svake naoko afirmativne teze o “Vlaškoj”. Budući da Pavičić prema kuhinji njeguje stav “jušnog nacista” (sjetimo se Jerryja Seinfelda), u tom se tekstu opet oslonio na hranu da bi ilustrirao svijet nepomirljivih kulturoloških suprotnosti. Pripovijeda on kako je šezdesetih i sedamdesetih godina, dok je odrastao na splitskom asfaltu, "za njega i mnoge od nas koji smo imali “košer” primorsko podrijetlo, Dalmatinska zagora bila svojevrsno tajnovito ne-mjesto". Tih je godina, tvrdi on, dalmatinski “teror malih razlika” otkrivao preko nepca kada bi kod susjede iz Kaštelanske zagore ponekad jeo “manistru u suvo”, a pritom je ukus i miris tog objeda bio drukčiji nego što se spravljao u njegovoj, “bodulsko-velovaroškoj kući”: "Umjesto mirisa klinčića, muškata i kolonijalnih trava, toč naše susjede mirisao je na bogati mrs, selen i lovor. Preko nepca sam tako, kao maleni osmoškolac, otkrivao sitne civilizacijske invarijante koje skriva jedno tako jednostavno jelo, na samo desetak kilometara razlike. Bila je to moja prva Zagora, topla i kuhana". U tekstu koji stalno najavljuje, sve za potrebe dekonstruiranja stereotipova o “uvijek krivim Vlajima”, iskazivanje nekog priznanja Zagori, Pavičić uspostavlja nove heterostereotipe, i to u načinu spravljanja pastašute. Osim što se hrana i leksik o hrani uvijek javljaju kao važni parametri utvrđivanja identiteta u kolonijalnom imaginariju, u Pavičićevu su tekstu ti identiteti predstavljeni kao  fiksne kategorije pa iako ne tvrdi “svi su Vlaji isti”, on uistinu tvrdi da svi Vlaji jedu istu pastašutu i da je to vrlo vjerojatno oduvijek tako – možemo zamisliti da je i danas jedu kao i šezdesetih, bez “kolonijalnih začina” za razliku od “košer” Dalmatinaca. To je posve razumljivo; sjetimo se da ni Robinsonov Petko nikada nije prihvatio sol, iako je prestao jesti ljude.

Ima nešto tvrdokorno vlaško u tom Defoeovom Petku, jednako kao što ima nešto kolonijalne atmosfere iz uvoza i nešto pokondirenog diskursa koji neautentično, a forsirajući izvornost strši u tom Pavičićevom Splitu. U svojoj knjizi Balkan: od geografije do fantazije (2013.) Katarina Luketić pogrešno zapaža da je Jurica Pavičić "inače senzibiliziran za teme Balkana i balkanizma (…) u želji da razobliči negativne predodžbe o Zagori, gubi ravnotežu i naginje pretjeranoj afirmaciji jedne kulture". Prije bi se reklo da on, možda u želji da razobliči negativne predodžbe o Zagori, stvara nove, koje nadograđuje na postojeće želeći ih zamijeniti poput dotrajalih pajola na brodu, a sve zbog toga što njegovom argumentacijom vlada jedan oblik pozitivne “ideološke ošamućenosti” (Žižek). Pokušavajući razobličiti splitski mit o “uvijek krivim Vlajima”, on ne protestira protiv esencijaliziranja, nego samo protiv širenja i pogrešne uporabe pojma “Vlaji”. Štoviše, on sâm njeguje izrazito esencijalizirajući diskurs, inzistirajući na slici podijeljene Hrvatske, podijeljenog grada, na slici suprotstavljenih kultura, a sukobi koji iz toga proizlaze (poput polemike s Kuljišom), odnose se samo na utvrđivanje gdje povući granicu i kako vrednovati podijeljeni svijet. Na drugoj su strani uvijek neki izopćenici, no vrlo bitni jer bez njih ne bi bilo ni kaste koju takav svjetonazor ustoličuje.

Vratimo li se kontekstu sustava reakcija koji je predložio Žižek, a kreće se od poricanja do prihvaćanja liberalne utopije, čini se da su elitističke i populističke koncepcije korporacijskih pisaca tek prividno suprotstavljene pozicije, a u stvarnosti se u rasponu od tržišnog fundamentalizma do anakronog malograđanskog konzervativizma iskazuje jedna te ista dobrodošlica Žižekovim “zanimljivim vremenima”.