"Bio sam i jesam za suradnju, nemam ništa protiv Hrvata, ali ja svoga krvnika znadem i tražit ću ga do kraja života", riječi su Mostarca koji je kao civil bio odveden u Dretelj
O sebi ne mislim da sam nekakav moralni div niti znam govoriti u kategorijama sveobuhvatnih etičkofilozofijskih sustava; sve kada bih i bio takav, to bih ostavio za neko smirenije vrijeme za nastanak kojega je preduvjet precizna identifikacija svih i svačijih zločina i pravosudno procesuiranje njihovih učinitelja i nalogodavaca. Sada je najpreče i najvažnije govoriti iz perspektive tzv. običnog čovjeka, iz tvrdoga konteksta naše društvene, historijske, političke i svake druge stvarnosti. Stoga u vezi s tim temama do daljega ostajem osoba koja osjeća građansku odgovornost da štogod pridonese, ako već ne razotkrivanju i sankcioniranju zla, a ono, kao minimum, osvješćivanju javnosti, stvaranju svijesti o tome da je riječ o stvarima o kojima svatko mora imati, ne samo opći etički sud, nego i konkretnu političku spoznaju da su činjene u ime onih vrednota uz koje i sâm pristaje ako se drži civiliziranim čovjekom.
Od samog početka rata suočavali smo se s raznolikim dilemama koje su uključivale i moralnu dimenziju, no one prave, važne dvojbe pojavile su se s početkom angažmana tzv. hrvatske državne politike u Bosni i Hercegovini, političkoga i vojnoga. Mislim da se Hrvatska u taj rat trebala uplesti i iz etičkih razloga, da obrani ljude koji su ondje bili izvrgnuti genocidu, i po vojnoj logici, da obrani ne samo sebe nego i jednu zemlju koja ima jednako pravo na opstanak kao i Hrvatska sâma, kad već to nisu htjeli učiniti veći i jači od Hrvatske. No, ona se ondje uplela s namjerom da te ljude i tu zemlju "brani" selektivno i arbitrarno, dakle da je zapravo razori i prigrabi dio teritorija s "nacionalno kvalitetnim stanovništvom". Tako je prijeđen put koji simbolično predočuju slike na prednjoj i stražnjoj korici ove knjige. Stražnja slika ne poništava prednju, ali obvezuje na izjašnjavanje i djelovanje; onaj tko je solidaran s likovima na prednjoj slici, dakle s braniteljima Tenje u ljeto 1991. godine, samim time preuzima obvezu da se izjasni i o likovima na stražnjoj snimci. Ne mislim da mora zbog toga osjećati (su)krivnju ili (su)odgovornost; ni ja ih ne osjećam, ali osjećam dužnost da se izjasnim o stanju u kojemu su ti ljudi, muslimanski zatočenici logora u Dretelju, odnosno o mojim sunarodnjacima koji su te ljude doveli u takvo stanje kao i o razlozima koje su oni i njihovi šefovi navodili javnosti, pa tako i meni, za takav svoj postupak.
Koliko god nastojali u raspravama takve naravi zahvatiti cjelinu problema, neizbježno je da se teme kristaliziraju u simbole ili uporišne točke, onako kako se Auschwitz kristalizirao u središnju referentnu točku zločina u Drugom svjetskom ratu iako su i drugi logori bili strašni; onako kako se u našoj svijesti zločin koji je učinjen nad našom zemljom i našim narodom kristalizirao u pojmu Vukovara kada se misli na zločin nad čovjekom i u pojmu Dubrovnika kada se misli na zločin nad kulturnopovijesnom baštinom u kojoj se s razlogom prepoznajemo. Tako se tamna strana hrvatskog angažmana u ratu u BiH kristalizirala u pojmu logora u Dretelju kod Čapljine (a bilo je još barem jedno mjesto koje zaslužuje ime koncentracijskog logora - Gabela) te u rušenju Staroga mosta u Mostaru u drugome smislu.
U Sarajevu sam u lipnju 1994. imao priliku razgovarati s jednim Mostarcem koji je kao civil bio odveden u Dretelj, i koji je još, desetak mjeseci nakon izlaska, imao izobličeno lice od mučenja. Rekao je otprilike ovako: "Bio sam i jesam za suradnju, nemam ništa protiv Hrvata, ali ja svoga krvnika znadem i tražit ću ga do kraja života". To su pitanja koja nam se postavljaju u svakodnevici i koja će biti sve češća kako se žrtve budu oslobađale straha i izlazile sa svojim pričama u javnost. One nisu negdje daleko, u nekoj zabitoj bosanskoj kasabi u koju nikad nećemo dospjeti, nego oko nas i među nama, uključivši Zagreb, kao što su i zlikovci među nama.
Bilo mi je neugodno, ali ne zbog nekakva osjećaja krivnje za njegovu sudbinu nego zbog toga jer nisam imao osnove da načelnome stavu o tome kako u civiliziranu svijetu nije dopustivo uzimati pravdu u svoje ruke dodam zbiljski argument koji bi inače trebao ići uz to načelo, naime da u javnosti moje zemlje postoji jasna svijest o tome kako ona sama, u interesu vlastita zdravlja i budućnosti, mora pronaći i kazniti krivce i za njegovu muku i za sramotu koja je njoj time nanesena.
Svi znamo u kolikom su opsegu u psihološko-emocionalnu osnovicu nedavnoga rata, kroz rafiniran sustav manipulacije i razbuđivanja tih traumatičnih iskustava, bile ugrađene srpske žrtve iz Drugoga svjetskog rata. Na jednak se način danas u Hrvatskoj kroz parole tipa "što ste navalili na nas kad su svi činili zločine", "kakvi su, takvi su, to su naši ljudi i mi ih ne damo" i slične pseudopatriotske ideološke floskule već natače pogonsko gorivo za sljedeći rat. Rat u nama i među nama sasvim sigurno.
Ako kome već nije do etičkih načela, bilo bi korisno da mu bude do nacionalnoga interesa, na koji se toliko poziva. Ne mislim da se treba braniti pred onima koji Hrvatima nameću kolektivnu krivnju ili od njih strahovati; takva će primitivizma ili interesno motivirane zlonamjernosti uvijek biti, kao što je nerijetko ima i među nama u odnosu na druge. Ne treba se osvrtati na takve, nego treba raditi svoj posao, zbog sebe samih, zbog našega društva koje je danas teško bolesno, bez kriterija i osjećaja za kontekst, za vlastitu mjeru i mjesto.
Često se čudimo kako se tako napredan narod poput njemačkoga u onako kratkom vremenu, pod vodstvom osobe čija je dotadašnja biografija gotovo karikaturalna, uvelike uspio srozati na razinu bande ubojica i pljačkaša. No, širenje takva ludila i njegove mehanizme mogli smo vlastitim očima u vlastitoj zemlji gledati potkraj 1992. i u 1993. godini, kada je jedna opsjenarska i podmukla politika uspjela poništiti stoljeće i pol hrvatske političke misli. Od preporodnih vremena do pojave HDZ-a nije među Hrvatima bilo iole utjecajne političke osobe koja bi promicala sustavnu, ideološki osmišljenu antipatiju odnosno mržnju prema bosanskim muslimanima i islamu. To u programu nisu imali ni pravaši ni ljevica ni liberali, ni Strossmayer ni Radić, ni Trumbić ni partizani, čak ni ustaše. Daleko bila svaka pomisao da kanim išta pozitivno kazati o NDH i ustaštvu ili da nisam svjestan licemjerja njihove politike prema Bosni. Govorim isključivo o tzv. običnom, prosječnom čovjeku koji se u to vrijeme želi politički informirati, pa sluša "krugoval", čita novine ili ide na političke zborove i predavanja. Činjenica je da on ondje, na toj razini javne komunikacije, ne može čuti ništa ružno ni o muslimanima ni o islamu kao vjeri. Naprotiv. A kako je danas, vrlo dobro znamo. U naše društvo usađen je otrov čije strašne posljedice gotovo nije moguće ni zamisliti.