Zločin razonoda

Bilo kuda, zločin svuda. Tako bi mogao rezonirati poslovični Marsijanac “konzumirajući” masovne medije u Hrvatskoj. Bad Blue Boysi nožem izboli mladog Osječanina. U Đurđevcu ovisnik o kocki u prepadu na poslovnicu Fine ubio zaštitara, koji mu je bio i rođak, te slučajnog namjernika. Na groblju u Svetom Jakovu ubijeni su lošinjski odvjetnik i njegov sin. Liječeni narkoman u Rijeci ubio roditelje. Dvojica maloljetnika u Dućama kod Omiša zatečeni u pljački ubili vlasnika apartmana.

Prije negoli počnemo zdvajati nad moralom navodno državotvorne nacije, pa i prije negoli se upustimo u analizu njezinih kriminogenih potencijala, primijetimo promijenjeno mjesto koje je u masovnim medijima zauzela crna kronika. Zauvijek su izgleda za nama ostala vremena kada su novinske ili radio i televizijske vijesti bile strukturirane na način: najprije najvažnije političke vijesti u svijetu, zatim praćenje domaćih političkih procesa, pa nakon toga sve ostalo. Sada naslovnice i udarne termine može zapušiti crna kronika, koja se takmiči sa sportskim uspjesima za primat u funkciji postideološkog nacionalnog ljepila. Kome nisu dosta “normalne” vijesti, tu mu je rastući žanr fiction-facts infotaimenta, igrani skečevi raznih Istraga, koji da u zemljama poput Rusije metastaziraju iz pojedinačnih emisija u posebne specijalizirane kanale non-stop “prijenosa” zločina.

Novi antipolitički i umirujući sadržaji

Odavno je primijećeno kako su zločin i spomenuti sport odlikovana područja novinarstva kao žanra jednostavnih oblika uglavnom trivijalne književnosti. “Ubio gazdu zbog računa za struju”, naslov koji je ovaj autor čitao u novinama dan nakon što je, kao student prava, davno prisustvovao jednom suđenju za ubojstvo, u sebi sažima sve one ludosti koje je Hegel opisao u svome zabavnom sastavku Tko misli apstraktno, a teoretičar književnosti Jolles pedantno analizirao pod jednostavnim oblikom koji on naziva memorabile. Spajanje najbizarnijih i oprečnih detalja, koji nisu daleko od Harmsove poetike u stilu “Prejeo se graha i umro”, u naizgled logičnu cjelinu, priču koja životu daje smisao i zaokruženost, koju ovaj u stvarnosti nema, čini tako prerađene zločine medijski “atraktivnima” i pogodnim za punjenje nekad političkog medijskog prostora “novim”, usprkos krvavosti, u biti umirujućim, anti-političkim sadržajima.

Ako vam se rečeno čini pretjerivanjem ili barem pojednostavljenjem medijske situacije, djelom ste u pravu. Ta ne obiluju li naši mediji, a baš u povodu kriminala i moralnim zgražanjem u stilu: Kamo ide Hrvatska? Je li nam društvo bolesno? Eksperti, npr. profesor Ivan Šiber, izjavljuju u jednim dnevnim novinama kako se u nas 1990. društvo raspalo, a novo još nije zaživjelo. Profesor Dražen Lalić govori o besperspektivnosti omladine i transgeneracijskom prijenosu “zla”, o tome da sinovi plaćaju račune očeva: način na koji se oblikovalo ovo društvo u posljednjih 16 godina ostavio je posljedice koje su posebno vidljive na mladom naraštaju itd.

Što je kriminal?

Ispada da je za sve, pa i za sveprisutni kriminal, krivo pravljenje države. Izgleda i da se oni koji se boje “kriminalizacije Domovinskog rata” ne trebaju brinuti. Jer, stvari stoje još gore: cijela naša svakodnevica, i mirnodopska i ratna, već je više od desetljeća i pol duboko prožeta kriminalom. No, što je kriminal, u tom hrvatskom, medijskom i priručnom značenju toga preopćenitog pojma? Je li to svaka nezakonitost? Je li to slavno nepostojanje pravne države? Je li to ona zločinačkost koju uvijek treba individualizirati, pa onda ona kao takva, radilo se i o politički poticanim ratnim zločinima, kako voli reći naš sadašnji predsjednik, nema vjere i nacije? Da skratimo: trenutačna “normalizacijska” hrvatska ideologija pripisuje kriminalu transideološko, metafizičko značenje, značenje glavnog razarača svih poredaka, bili oni kapitalistički bili socijalistički. I time uspješno zamagljuje činjenicu da države nastaju u situaciji izvanrednog stanja, kada se nova ideologija stavlja iznad zakona one stare, a u nekom smislu i iznad svih zakona. Samo prije jednog desetljeća svakome je državotvorcu, a takvima se smatrala većina u nas, bilo jasno da je zadatak pravljenja hrvatske države nešto što nadilazi puku zakonitost. Svijest o tome da pravljenje države daje svojevrsnu carte blanche autorima projekta, danas još preživljava samo u samorazumjevanju kojim diskusija o kriminalnoj nabavci oružja pod međunarodnim embargom, želi razlučiti kriminalce koji su radili za svoju osobnu dobit i koje treba kazniti, od onih koji su radili za Hrvatsku, pa bi ih se moglo i nagraditi.

Strogost prema zločinu

Da bi nastala nacija, mnogo toga treba zaboraviti, znalo se još u 19. stoljeću, a o tome je nadahnuto govorio Ernest Renan i nikakvi sudovi to nisu uspjeli promijeniti. No, vratimo li se sa zaista zanimljivog terena definicije suverena kao onoga tko gospodari izvanrednim stanjem, na “normalizirani” teren kriminala i borbe protiv njega, lako je uočiti, a to piše i u svakom boljem udžbeniku krivičnog prava, da je kriminal uvijek i demonizirani Pedro, grešni jarac čije proganjanje služi i prikrivanju drugih, nekriminalnih, a još neugodnijih, društvenih pojava. Ili, da je definiranje onoga što je kriminal uvijek i povijesno i ideološki određeno. Anegdotalno: što je pljačka banke, prema njezinu osnivanju. Dakle, post-politička zamjena uvodnih vijesti i analiza svjetske i državne političke situacije crnom kronikom, za posljedicu nema samo dalje urušavanje ionako krhke javnosti. Ona je popraćena još jednim fenomenom, koji nipošto nije samo medijski. Anglosaksonski svijet nazvao ga je politikom Tough on Crime, politikom strogoće prema zločinu.

Krenemo li iz očišta nacionalne situacije, stvar je posebno perverzna. Uvjeravajući ne tako davno “svoju” nacionalnu zajednicu, kako su najveća prepreka na putu njezine sreće i blagostanja, upravo druge nacije s kojima ne/mora živjeti, nacionalni političari i pod njihovim utjecajem formirana javnost, brzo su se prometnuli u djelitelje svog zajedničarskog kolača. U jednoj od mogućih podjela, nacija se dijeli i na svoje poštene i svoje kriminalne pripadnike. Kada to osvijesti, većina poštenih bi u nas, barem na riječima, svoje kriminalne sunarodnjake udarila na srednjovjekovne muke. Hrvat bi Hrvata osudio na zatvor od tri života, a što ga ne bi i ubio, razlog je samo uklopljenost u EU politiku nepostojanja smrtne kazne (koju bi, vidimo to danas u Poljskoj, “novoevropljani” rado promijenili). To smo ovih dana mogli slušati i u televizijskoj emisiji Latinica, posvećenoj inače sasvim nedostatno tematiziranoj politici i svrsi kažnjavanja u nas.

Ubojica iz susjedstva i ubojica iz parlamenta

Očito, kada su drugi nestali s horizonta, nacije su se, svaka pojedinačno, okrenule same sebi. I nisu baš zadovoljne onime što vide. Rečeno na razini anegdotalnosti svakodnevice: jest da Hrvati mrze Srbe u zadarskom zaleđu, ali kako tek mrze jedni druge? Vidimo to i po broju unutarnacionalnih krvnih delikata, koji sigurno već godinama premašuje one međunacionalne.

Tzv. strogost prema zločinu javlja se uvijek u situacijama društvene krize i besperspektivnosti, kada neka žrtva mora platiti ceh nagomilanih frustracija. Tako je u SAD-u, koji je zatvorio značajan postotak svoga egzistencijalno rubnog stanovništva i tako “riješio” klasne i grupne razlike. U tome pitanju je i EU, iako nema egzekucija u prisutnosti države, na sličnom putu. Dok postsocijalističke zemlje još ne dostižu “razvijene standarde” represije. Nije tu samo riječ o navodnom i stvarnom nefunkcioniranju pravosuđa, velikom broju zločina koji prođu nekažnjeno, iako to jest realan problem. Riječ je i o još živim refleksima socijalističkog humanizma, koji je, uz svu dijaboličnu dijalektiku prosvjetiteljstva na djelu, svrhu kažnjavanja prvenstveno vidio u preodgoju, a ne u pukoj osveti. Humanistička penologija s pravom je tvrdila da je maksimalna kazna zatvora od 20 godina i više nego dovoljna da preodgoji svakoga prestupnika i dade mu šansu da se reintegrira u društvenu zajednicu. Tko i nakon toga vremena ostaje opasan za društvo, treba biti zadržan u izolaciji, ali s medicinskom dijagnozom i pod medicinskim nadzorom.

Za razliku od takve politike, koja da je potencijalno totalitarna, desničarski Tough on Crime građani i političari svugdje oko sebe vide Natural Born Killers, rođene ubojice, čija je volja, paradoksalno, i slobodna, da bi mogli biti krivi i osuđeni i neslobodna, genetski uvjetovanom agresivnošću, da bi na osnovu te “spoznaje” jednom zauvijek mogli biti odstranjeni iz društva. Demokratsko slobodarstvo tako skončava u najvulgarnijem “od svih vulgarnih oblika bježanja od razmatranja posljedica efekata socijalnih i moralnih utjecaja na ljudsku svijest”, a to je “onaj koji pripisuje raznolikost u ponašanju i karakteru – urođenim, prirodnim razlikama”, rekao je još liberal John Stewart Mill.

Sve to ne smeta da se npr. u spomenutoj televizijskoj emisiji novinar-političar-novinar Nenad Ivanković ne eksponira kao veliki zagovaratelj borbe protiv “urođenog” zločina. Do istrebljenja Hrvata međusobno. On, koji je pisac hagiografije barem jednog čovjeka optuženog za ratni zločin. “Ali, to je nešto drugo”, reći će mnogi i tako možda naslutiti u čemu je kvaka 22 svih zagovaratelja strogoće prema zločinu. Naravno, u ideološkoj predradnji, koja dijeli tzv. klasični kriminal od ideološkog, državnog i paradržavnog terora, koji se kao takav, navodno, ne može niti prepoznati. Za one Togh on Crime, bilo da je riječ o američkoj, hrvatskoj, ili nekoj trećoj inačici istih, poželjno je, barem na riječima, egzercirati strogoću nad ubojicom iz susjedstva, ako je ovaj u svome pothvatu “privatni poduzetnik”, makar i udružen u kriminalnu skupinu. Za ubojice u ime države, ili njihove ideološke nasljednike, te ljubavnike nacije, mjesto nije na sudu, nego u parlamentu, vladi, vojsci i drugim državnim institucijama. Zato u takvim društvima oni iz prve skupine tendiraju prijeći u drugu. Dok im se, pod međunarodnim pritiskom, baš ne mora skinuti politički imunitet, koji formalno ili neformalno imaju. U Hrvatskoj se to događa iznimno rijetko, u SAD-u isto tako.

A slučajevi s početka ovoga teksta? Pa nečim nas moraju zabavljati.