Zločin kao performans

Steve Aylett najzanimljiviji je novi, mlađi pisac na kojega sam naišao nakon dugo vremena. Aylett je stvarno pametan i uistinu smiješan. Slaughtermatic se čita kao Keystone Cops (komedija iz doba nijemog filma, op. ur.) smještena u kiberpankersku futurističku okolinu. Sve je zbrkano u Aylettovu svijetu (što ga čini neugodno sličnim svijetu u kojem zapravo živimo). Zločin se ne razlikuje od performansa i svi govore igrajući se riječima i u metafizičkim zagonetkama. Policajci samo žele smjestiti nedužnima i pojesti što više krafni, a čini se da lopove više zanima kako pokazati svoju domišljatost ili kako napraviti spektakularnu pucnjavu, nego izvući se s pljačkom. No, ono što me stvarno zadivljuje jest Aylettov genijalan i urnebesan stil pisanja. Knjiga je puna nečuvenih, pretjeranih, proširenih metafora koje nemaju nikakva racionalna smisla, ali se čine nekako bizarno dosljednima, kao da Aylett izaziva neku otkvačenu, izvanzemaljsku logiku posve drugačije stvarnosti od naše. Nešto kao mješavina Williama Gibsona i Lewisa Carrolla koju pripovijeda Vladimir Nabokov na tripu.

Čudni događaji ispričani ekstatičnom jasnoćom

Aylettov roman Atom, koji se može usporediti sa susretom romana Malteški sokol i filma Pačja juha braće Marx, smješten je u svijet Blade Runnera i filmično ispripovijedan u prozi koja je mješavina Nabokova, Pynchona i Oscara Wildea. Može se činiti da je to previše referencija (da ne spominjem različite metafore) kojima se opterećuje kratka knjiga, ali Aylettovo gusto, urnebesno pisanje ne zaslužuje ništa manje. Atom je, kao i Aylettovi prijašnji romani, Slaughtermatic i The Inflatable Volunteer, prekrasno nastran tekst. On prepričava najčudnije događaje ekstatičnom jasnoćom; upija najrazličitije djeliće kulturalnih običnosti, montirajući ih u uzbudljive nove oblike. Divlja inventivnost toga romana usklađena je s njegovim suhim sarkastičnim tonom. To je mutantska fikcija za novo tisućljeće.

Ok. Mislim kako bismo mogli reći da je Atom parodijski, tvrdokuhani detektivski roman smješten u kiberfuturistički grad Beerlight, u kojem se zločin ne razlikuje od performansa i u kojem svi govore u metafizičkim zagonetkama i igrajući se riječima. “Privatni detektiv”, šaljivčina Taffy Atom, njegova hladna partnerica Madison Drowner i njihov suradnik Jed Helms, koji je posve slučajno govoreća riba mesožderka, uvučeni su u mrežu urota i prijevara koje uključuju opake kriminalce, poremećene ubojice, korumpirane policajce, čak i gradonačelnika i predsjednika. Sve počinje kada sitni lopov Harry Fiasco ukrade Kafkin krionički očuvan mozak iz ustanove u kojoj je bio pohranjen. Poslije doznajemo da sumnjivi lik pod imenom Candyman, nešto poput glumca Sidneyja Greenstreeta na tripu, želi iskoristiti Kafkino iskustvo u svojem projektu stvaranja hibrida između ljudi i kukaca. No, kukci o tome imaju svoje mišljenje, a tako i gangsterski vođa Eddie Thermidor. Načelnik policije Henry Blince ne može pak odoljeti da se ne umiješa, uzbuđen zbog mogućeg slanja još nekoliko nesretnih naivčina na električni stolac. U međuvremenu, predsjednik namjerava posjetiti Beerlight kako bi odvratio pozornost od optužbe da je imao seksualne odnose s psom, gušterom i lignjom, među ostalim životinjama... Pratite li me?

Zaplet Atoma zapravo je izveden čvrsto i pažljivo, kao u većini najizbrušenijih detektivskih romana. No, on obasipa čitatelja takvom poplavom informacija da ih je sve gotovo nemoguće opaziti u prvome čitanju. Aylett se otrgnuo s lanca izbacujući baražnu vatru uveseljavajućih kaotičnih detalja. Knjiga pršti od gorkih dosjetki. Trepneš, i mogao bi propustiti važan zaokret u zapletu, izvanrednu šalu ili bitnu metaforu. Takvo je manično obilje dobrodošla suprotnost minimalističkoj suzdržljivosti većine novije angloameričke proze. To ne znači da je Aylettova proza u bilo kojem smislu bujna. Bolje reći, ona je otresita i brza, kratke riječi poslagane su u čiste, hrskave rečenice. Atom obiluje izmišljenim slengom (mozak naziva “skvošerom”), neuobičajenim metaforama (Drownerov laboratorij za oružje sliči izvanzemaljskoj kupaonici, kao da itko zna kako ona izgleda) i vrstom šablonskog, apstraktnoga snagatorskog govora. Mnoge rečenice nabadaju na ražnjić klišeje tvrdokuhane proze: “Grad se prostirao poput ubijene životinje na cesti, šireći se sve više sa svakim novim prelaskom automobila po njoj”. Na drugim mjestima Aylettov se jezik zgrušava u jezgrovite, neuobičajene aforizme zloslutna tona, iako njihovo precizno značenje ostaje nejasno: “Organizirana je religija uvrstila Isusa u hranidbene grupe. Prošlost je ubio američki majstor u gađanju”.

Najbolje metafore na engleskom jeziku

Atom je prepun prekrasno neobičnih ideja te izvanredno izvrnutih rečenica. Primjerice, najsmješnije u knjizi je nerazumljivo “pametno” oružje, znanstvenofantastični izum daleko od bilo čega što je Pentagon dosad izmislio. Tu je “mina za vremensku petlju”, koja postavlja svoje žrtve u vremenski procijep u kojem su prisiljene stalno iznova proživljavati dva ista sata. Zatim, pištolj čiji metci zamrznu ljude u žive kipove ili ih natjeraju da se osramote govoreći istinu u javnosti. Najbolje od svega je “književna bomba”. Kada taj uređaj eksplodira, preobrati on mjesto udara u “živ Updikeov roman”, lišen bilo kakva podteksta, osim onog najbanalnijeg i najdosadnijeg. Stvari tada postaju nezanimljive i očite, pa se sve svađe, prijetnje i neizravne namjere posve zaboravljaju. To omogućuje Atomu i Drowneru da pobjegnu od kriminalaca koji su ih samo trenutak prije namjeravali ubiti.

Pri kraju romana Kafkin se mozak transplantira u novo tijelo i vraća svijesti. Izmučeni se autor odmah žali da Beerlight nije nimalo sličan Americi kakvu je zamišljao u svojoj prozi. No, naravno, to da društvo ometa naše nade i očekivanja jedan je od najvažnijih motiva u Kafkinu djelu. Aylett predstavlja slično neskladnu viziju budućnosti. Atom zbunjuje naše kategorije i navike mišljenja, neovisno o tome kako ga shvatili: kao pretjeranu satiru, uzbudljivu vožnju vratolomnim toboganom kroz posve postmoderan Pakao ili kao strogu vježbu iz poetike s nekoga drugog planeta.

Steve Aylett piše najbolje metafore na engleskom jeziku. Na primjer: “Doimao se kao da je iskihnuo cijelu polutku mozga u ranoj mladosti, a ono što je ostalo, plutalo je u njegovoj lubanji poput komadića tosta u juhi”. Ili: “Leon Wardial bio je radosno ispred svojega vremena – ali nije mu daleko odmaknuo”. Ili opet: “Mislili smo da će naša strast trajati vječno, poput stiropora”.

Aylettova se proza na mnogo razina igra čitateljevim umom. Klišeji su apsurdno doslovni. Usporedbe i metonimije preokreću se naglavce. Naizgled površne izjave ili činjenice eksplodiraju u kaskade zastrašujućih asocijacija. Parodije tvrdokuhane detektivske proze izvrću uobičajene pretpostavke. Neobične premise (“više je ubojstava počinjeno na 92 stupnja farenhajta, nego na bilo kojoj drugoj temperaturi”) nužno vode do radikalno nasilnih zaključaka.

Zbog svega toga, Aylettovi se romani čitaju kao “policijska beat” kolumna na tripu. Sadržaj knjige savršeno odgovara njezinu stilu. Roman Studio zločina zapravo je niz bezlično humorističnih vinjeta o bizarnim zločinima. To je prva od triju Aylettovih knjiga čija je radnja smještena u Beerlight, američki grad budućnosti u kojem se cijelo gospodarstvo temelji na provalama, ubojstvima i nasumičnim izljevima pucnjave.

Čitajući Studio zločina, susrećemo likove poput Brutea Parkera, vlasnika gradske stalno otvorene prodavaonice oružja, koji će vas najvjerojatnije ubiti bilo kojim oružjem koje od njega pokušate kupiti; zatim Billyja Panacea, “izvanrednog provalnika” koji čini zločine više zbog estetskog učinka, nego zbog financijske dobiti; Harpoona Spectera, varalicu i fiškala, koji izvodi provale svojim uvrnutim obraćanjima sudu; i Henryja Blincea, debelog načelnika policije čije genijalne teorije, smišljene kako bi smjestio nedužnima, uvijek uključuju hranu pronađenu na mjestu zločina, ali ih upropaštava samo njegova okorjela navika da nesvjesno pojede sve dokaze. (Svi se ti likovi u nastavku pojavljuju u još urnebesnijem izdanju.)

Također, mnogo je epizoda s prerušavanjem, krivotvorenim i zamijenjenim identitetima i neobičnim zamjenama uloga. Kada stanovnici Beerlighta ne planiraju tajne zločine ili nemogući bijeg iz zatvora, obično se opijaju do besvijesti ili jedni drugima smišljaju luđački razrađene psine.

Sve u svemu, to je (zajedno s Aylettovim drugim romanima) najurnebesnija knjiga koju sam pročitao posljednjih godina. No, u romanu Crime Studio ipak me se najviše dojmio stil pisanja. Ono što još više uznemiruje od poremećenosti i ludila slikovito prikazanog na tim stranicama jesu hladna oštroumnost, ironična jezgrovitost i stroga, gotovo apstraktna logika kojom Aylett sve to prikazuje.

S engleskog prevela Mirna Belina