Nenad Obradović  

Zločin u mreži jezika

Kako danas u kazalištu pristupiti klasičnom djelu, koje je ujedno i lektirni naslov, a i napraviti predstavu dovoljno intrigantnu da prevlada narativni tijek već dobro poznatog djela? Je li neophodno uopće praviti odmak od teksta ili je, pak, najbolje kroz dobro poznat tekst razraditi podtekst s referencama na sadašnjost? Na koncu, kako scenski raditi s klasičnim tekstom danas? Sve su ovo pitanja koja bi se mogla postaviti uz premijeru predstave Zločin i kazna, prema romanu Dostojevskog i režiji Ane Tomović, u produkciji Jugoslovenskog dramskog pozorišta.

Teatrolog Patrice Pavis analizira segmente operacije na klasicima nudeći prilično razrađen slijed slika koje prate ovakve procese u suvremenom teatru. Između ostalog, Pavis piše o promjeni tekstualnosti koju vezuje u prvom redu za varijacije u prijevodu koje se “prilagođavaju suvremenom jeziku”. Nadalje, koncept višeslojne tekstualnosti Pavis prilagođava suvremenoj promjeni koncepta izvedbe i piše: “Riječi ubijaju, ne više ‘posredno’ kao u nekadašnjoj klasičnoj dramaturgiji, već kroz jezik tijela i želje”. Izvedbeni iskaz i interpretativna razina dramske prerade klasičnog romana Zločin i kazna, prema konceptu redateljke Ane Tomović, usložnjuje jezik tijela i želje kroz diskurzivne rešetke jezika i njegovim unutarnjim i varijabilnim konstrukcijama nudi “umjetničko djelo kao kritički instrument, a ne autonomni i bezinteresno estetski proizvod”. (M. Šuvaković).

Takvo ishodište proizašlo je iz dramatizacije Andrzeja Wajde koja je usmjerena više na egzistencijalističke lomove glavnog junaka – ubojice i njegovog isljednika u procesu nakon ubojstva, nego na širi kontekst predloška. Smatrajući da Zločin i kazna govori o motivima ideološkog zločina, Wajda takav postupak opravdava osobnim shvaćanjem teatra koji uvijek podrazumijeva “osjećaj vlastite odgovornosti prema društvu”. Kroz odgovornost prema društvu i širi kontekst prekoračenja granice u jednoj zajednici, Ana Tomović postavila je predstavu koja potencira dvojnost između svijeta ubojice i pravednika postavljajući pitanje: Ukoliko učinim zločin, a to može biti laž, prijevara, krađa, to može biti nešto najbanalnije, ogovaranje nekoga, skrivanje nečega – da li za to negdje postoji kazna?

Podtekst interpretativnih varijacija Podtekst je znak koji se čita iz duboko psiholoških kontura narativne strukture. U formi znaka podtekst se javlja kao polazište tkanja (re)akcije i, s obzirom na takvu evazivnost, tekst postaje varijacija čije se konture razrađuju i dramatiziraju i, riječima Slavoja Žižeka, proizvode praktičnu samopromjenu u značenju. Teksta i podteksta ne nedostaje kod Dostojevskog, čak je takav raskorak prilično psihološki istančan, što s pravom primjećuje i Nietzsche kada kaže da je Dostojevski jedini psiholog od koga je imao što naučiti. Njegov Zločin i kazna, ujedno i njegovo najviše dramatizirano djelo, najradikalnija je kritika društva i hijerarhijskog odnosa moći gdje slabiji trpe i šute, a bogati i oni koji su “sposobni” da postanu bogati vladaju. U toj psihološkoj igri između zločina, koji neosporno sa sobom povlači i kaznu, nasuprot savjesti, događa se ona nevidljiva linija podteksta koja vodi ka društvenoj strukturi i pojedincu koji propituje njezine okvire. Drugim riječima, Dostojevski motivom zločina i kazne pravi galeriju ličnosti i povezuje ih u lanac trpljenja što na kraju dovodi do različitih unutarnjih transformacija i preokupacija. To je, uostalom, Dostojevski i želio jer je često isticao da svojim pisanjem otkriva tajnu čovjeka jer na taj način i on sam želi postati čovjekom.

Sve najvažnije linije podteksta zločina i svega onoga što proizvodi duboku neuravnoteženost glavnog junaka uslijed borbe s demonima savjesti nakon počinjenog zločina redateljica Ana Tomović uspjela je prilično uspješno scenski razraditi i postaviti u sasvim nesvakidašnjoj maniri psihološke igre. Njezina je režijska postavka, prema scenskoj adaptaciji Andrzeja Wajde i u dramaturškoj obradi Olge Dimitrijević i Filipa Vujoševića, u središte postavila odnos istražitelja i ubojice, i tako predstavila sve dvojnosti koje prate “propadanje” junaka ove psihološke drame. Scene su rađene u realističnoj maniri i scenski su lako “prevodive”, ali su baš zbog toga duboko psihološki i glumački razrađene i društveno označene što je u trenutku kada se zločin neprimjetno zataškava, a socijalni bunt postaje sve jači, vrlo hrabar i prijeko potreban umjetnički izraz.

Dim napetosti Prilično jaka luđačka previranja u likovima koji traže vlastite identitete i postavljaju pitanja potaknuti svojim vlastitim nesrećama Ana Tomović sasvim je prikladno i vrlo vješto našla u posebno osjetljivim scenskim detaljima i koreografskim potezima (scenski pokret potpisuje Bojana Mišić). Naime, dvojica glavnih protagonista sjede zasebno na klupama, što čini i ostali dio glumačkog ansambla, u igri istine neprestano svoju psihološku osjetljivost ističući neuobičajenim pokretima i gestama. Svi ostali likovi na sličan način rade svojevrsnu koreografiju gestom i jezikom, što predstavi daje dramatičan tijek stalne strepnje pred posljedicama počinjenog zločina.

Dvojba između principa strogog formalističkog razotkrivanja zločina i duboko potištenog svijeta ubojice, koji ipak misli da radi ispravnu stvar jer je ubio zelenašicu čija su djela mnoge osudila na propast, pojačana je velikom količinom dima iz cigareta koje dvojica glavnih glumaca konstantno puše na sceni. Otuđenost, depresiju i dramatičan prilaz uz zid zločina uspješno je istaknuta i scenografijom (Ljerka Hribar) sastavljenom od reda klupa, kostimografijom (Momirka Bailović) koja svečanim odijelima i kravatama izjednačava sudionike “procesa” na sceni, kao i stalnim odjekom glasova u pozadini, osobito u scenama između isljednika i ubojice.

Između jakog karaktera i stereotipa Iako je potenciran odnos isljednik/ubojica uspješno scenski realiziran, ostaje otvoreno pitanje kako se to odrazilo na druge scenske likove. Neki od njih prilično su pojednostavljeno iskorišteni u dramskom smislu što je jedan od glavnih propusta ove predstave. Na primjer Sonja Marmeladova prisutna je gotovo nijemo i, što je poraznije, prilično stereotipno na sceni. Prava je šteta što se njezin lik, prostituke i vjernice, nije malo dublje razradio. Posebno je problematično što je Sonja predstavljena stereotipno i bez imalo prostora za pobunu (prostitutka, izazovno obučena uz pokrete koji asociraju na njezinu podređenost muškom principu) što način reprezentacije ženskog u predstavi svodi na najbanalniji nivo podređenosti i šutljivost. Slično mislim i za lik Mikoljke koji je, i pored dramatične iskre koju posjeduje, ostao tek površni dekor u odnosu između isljednika i ubojice. Ove se primjedbe mogu shvatiti uvjetno s obzirom da je ova predstava dekonstruktivne naravi u odnosu na izvorni roman i da je, prema viđenju autorskog tima, glavni dramski i značenjski oslonac napravila u liku dvojice glavnih protagonista. Svi drugi likovi predstavljaju pomoćne elemente u sastavljanju kolaža zločina i kazne i na taj način bivaju gurnuti u drugi plan.

Strogo psihološki scenska igra, bez značajnijeg dekora i scenografskih elemenata, zahtijevala je ono najdublje i najbolje u glumačkom izrazu. Prvenstveno se istaknuo Nikola Rakočević kao Raskoljnikov jer je ova uloga prilično “razotkrila” sve unutarnje nijanse glumačkog izraza koji posjeduje ovaj mladi glumac. Njegov je Raskoljnikov prikazan u grču između dobra i zla, kao osoba koja vjeruje u sebe i svoje “neuobičajene” sposobnosti i kao ubojica koji pokušava prikriti tragove zločina. Svi ti njegovi principi opravdanosti zločina bivaju poništeni zarad ljubavi koju u njemu budi Sonja – igra je prilično šutljivo i neupadljivo Milena Živanović – što Rakočeviću pomaže da uspješno pokaže sposobnost transformacije i intervencije na sceni. Na sličnom tragu nastupa i Ljubomir Bandović u ulozi isljednika Porfirija Petroviča, jer scenski oživljava neočekivanu notu suosjećanja i naklonosti prema ubojici. Sasvim uspješne glumačke uloge ostvaruju i ostali članovi ansambla, Bogdan Diklić, Dubravko Jovanović i Slobodan Tešić, dok se savršenom dikcijom i nastupom izdvajaju i vrlo mladi glumci Uroš Jakovljevič kao Zamjotov i Aleksandar Radojičić kao Razumihun.

Predstava Zločin i kazna u režiji Ane Tomović napravila je prilično radikalan rez s dosadašnjom školom prepričavanja klasičnih dijela na ovdašnjim scenama što je veliki zaokret u odnosu na tradicionalni izraz u našem teatru. Od teksta ka podtekstu predstava je razvila uspješnu dramaturgiju unutarnjeg nerva i performativnog socijalnog bunta i na taj način upisala jedinstveni pečat na već beznadežno prosječnoj beogradskoj kazališnoj scen