Nakon izleta u Hollywood, cijenjeni mađarski redatelj vraća se ne tako slatkom domu
Socrealističkoj drami Samo vjetar (Csak a szél, 2012.) vremenski okvir i društveno-prostornu kontekstualizaciju određuju već podaci s najavne špice: ...Tijekom 2008. i 2009. godine u Mađarskoj je u napadima na pripadnike romske manjine stradalo pedeset i pet osoba od kojih šestero smrtno... No, procjenjuje se da je broj žrtava u rasističkim pogromima daleko veći. Zastrašivanja Molotovljevim koktelima i vatrenim oružjem u pravilu bi uslijedila nakon marševa paravojnih odreda kroz romska naselja, a sve naočigled policije. Predstavnici državnog aparata u to doba ne čine gotovo ništa kako bi se iživljavanjima ekstremno desničarskih skupina stalo na kraj, a čiji se broj pristaša zaoštravanjem gospodarske krize naglo povećao. Radikalna nacionalistička organizacija Mađarska garda u međuvremenu je zabranjena, a 2011. godine počinju suđenja za napade na Rome. Ipak, mnogi slučajevi do danas ostaju nerazriješeni.
Opipljiva atmosfera linča Od pogrebne tužbalice u prologu filma, kojom romska naseobina na rubu nekog mađarskog gradića oplakuje jednu od svojih obitelji, ubijenu prethodne noći, izlomljenim narativom postupno zadiremo u egzistenciju ove mariginalizirane manjinske zajednice. Ondje u bijednoj potleušici životare i akteri Fliegaufovog fikcionaliziranog realityja: sredovječna Mari i njezino dvoje djece. Dok se ona skrbi o nepokretnom ocu i naporno radi, muž joj je u Kanadi, kamo se i ostatak familije nada pobjeći jer, kao mnogi mađarski Romi, šansu za opstanak vide jedino u napuštanju zemlje. Sjetimo se kako je Kanada svojevremeno zaprijetila Mađarskoj da će joj zbog navale tamošnjih Roma, koji su zbog rasističkog progona tražili azil u Ottawi, iznova uvesti netom ukinute vize. Upravo je u Mađarskoj, čija je romska zajednica u usporedbi s ostatkom nekadašnjih istočnoeuropskih zemalja najbrojnija (5-7 posto ukupnog stanovništva), problem rasne diskriminacije Roma daleko najalarmantniji.
Nasrtljiva će kamera uhoditi troje protagonista, od svitanja do odlaska na počinak, i to bez predaha, u najdoslovnijem smislu: za petama im je, puše im za vrat, unosi im se u lica. I tako čitav jedan dan koji će, kao u kakvom filmu strave, preživjeti samo jedno od njih. Fiksiranje njihovih lica u krupnim kadrovima za gledatelja je fizički jedva izdrživo, no povlačenja nema; redatelj inzistira na tome da nam u fokusu zadrži ljude od kojih inače okrećemo glavu, pretvarajući se da ne postoje, istodobno zapanjujuće plastično dočaravši njihov osjećaj progonjenosti i izopćenja. Pritom spretno manipulira našim očekivanjima: iako od početka predosjećamo nesretan ishod, on nas u posljednjim minutama filma itekako uspijeva zateći. Bezdogađajnost komprimiranih dvadesetak monotonih sati dnevne rutine dječaka Ria, djevojčice Anne i njihove majke dugoročno kao da umrtvljuju instinkte. Tome doprinosi i atmosfera linča, opipljiva, ali intenzitetom konstantno u povećanim vrijednostima, na koju paradoksalno, upravo zato s vremenom posve otupljujemo. Primicanjem svršetka sve smo uvjereniji kako se nesreća od koje strepimo ipak neće dogoditi, stoga nas završnica ostavlja u stanju nemalog šoka.
Film je sav u linearnom kretanju – majka i kći poput progonjenih životinjica brzaju spuštenih pogleda svaka u svom smjeru; s jednog radnog mjesta na drugo, do škole i natrag. Opasnost prijeti sa svih strana: od skupine rabijatnih muškaraca na putu do kuće, ljigavog šefa, sumnjivih automobila koji prijeteće usporavaju kraj njih, čak i od indiferentne policije. Ubijaju krive, indikativan je komentar mjesnog policajca na očevidu: članovi ubijene obitelji, bili su rijetki među njima sa zaposlenjem i kupaonicom. Iako ovo pravljenje distinkcije signalizira njegovu osviještenost kako nisu svi Romi devijantni, zastrašujuće je da bi jedan državni službenik one od njih koje smatra problematičnima, mirne savjesti dao likvidirati. U ovoj se epizodi kao i u mikro-iskustvima Mari i Anne ogledaju predrasude, animozitet i konačno nehumanost šire društvene zajednice spram manjine. Dok se radni/školski dan njih dviju odigrava tamo “vani”, dječak Rió ne prelazi granice izoliranog ciganskog geta. On nam u besciljnim lutanjima otkriva domicilni kontekst svoje obitelji, otužno leglo propalica ogrezlih u kriminal, nerad i ovisnosti što potcrtava sklop stereotipa većinskog društva o Romima. Tu se nameće pitanje geneze mahom katastrofalnih životnih prilika Roma, problema njihove nezaposlenosti, kao i diskriminacije te nekonkurentnosti na tržištu rada. Romski su tradicionalni zanati odumrli, a njihova su djeca, ukoliko su im škole uopće dostupne, ondje nerijetko segregirana i šikanirana pa uz prešutnu dozvolu roditelja i društva od školovanja odustaju. Anna se, međutim, u devedesetak filmskih minuta profilira kao pristojna, marljiva učenica nadarena za crtanje, zabrinuta za mlađeg brata koji umjesto škole radije bira sitne krađe po susjedstvu. No upravo zato, ona ne pripada nikamo - u svojoj se sredini osjeća neugodno, čak i ugroženo. Vidljivo je to dok ubrzava korak prolazeći kraj svojih susjeda Roma koji drže stražu nakon pokolja prethodne noći. Odbojni su joj i pribojava ih se, a opet - nema kuda. Da apsurd bude veći, baš su oni ti koji je čuvaju od tog drugog i drugačijeg, toliko privlačnog svijeta što nju samu prezire i stigmatizira. Scena u kojoj Anna svjedoči silovanju kolegice u školskoj svlačionici, no ne priskače joj u pomoć, psihološki je zanimljiva i podložna oprečnim tumačenjima: nedostatak empatije, strah, vlastita trauma ili mudra procjena da sama ne može ništa? Upitnicima tu nije kraj jer ona potom na hodniku smjerno pozdravlja muškarca u prolazu i, kao da se ništa ne događa, mirno napušta zgradu škole. Možda bi se postavila društveno odgovornije da ovaj nije prošao kraj nje bez riječi i ne pogledavši je – njega, naime, prepoznajemo kao reprezenta neprijateljske sredine koja romsku djevojčicu odbacuje poput stranog tijela, što bi uostalom, pretpostavimo, mogla biti i napadnuta učenica koja se nakon sata tjelesnog osvježava dezodoransom, dok Anna kod kuće nema ni tekuću vodu. Baš kao i školski domar koji upravo nju (indirektno) optužuje za nestanak računalne opreme, vozač mjesnog autobusa koji se na stanici kraj njezina naselja najradije ne bi zaustavljao... i tako redom. Bjelodano je koliko je tinejdžerica izranjavana ignoriranjem okoline – i kad načas prestane biti nevidljiva, to je najčešće negativno konotirano. Stoga joj i nije za zamjeriti što bježi, sretna jer za promjenu nije ona žrtva zlostavljanja. Slijedom voajerskog uvida u fragmente njezine svakodnevice, nije teško zaključiti kako je malo vjerojatno da bi njoj samoj u sličnoj situaciji itko pomogao.
Pozadina u sfumatu Benedek Bence Fliegauf (1974.), uz Bélu Tarra i Györgyja Pálfija međunarodno je najzapaženiji suvremeni mađarski redatelj. Nakon filmova Šuma (Rengeteg, 2003.), Diler (Dealer, 2004.), Mliječni put (Tejút, 2007.) te izleta u Hollywood znastveno-fantastičnim filmom Utroba (Womb, 2010.), vraća se društvenoj problematici sumornom dramom temeljenom na stvarnim događajima, a koja je u Berlinu nagrađena Srebrnim medvjedom za režiju.
Fliegaufov film nije rekonstrukcija, već duboko emotivan artistički komentar zločina u njegovoj zemlji. U kontrapunktu s neorelističnim stilskim postupkom (kamera iz ruke, prirodno osvjetljenje i zvukovi, izvorne lokacije, glumci naturščici) svojstvenim i njegovim ranijim radovima, simbolički su intonirani i visoko stilizirani kadrovi bukoličkih pejzaža: Annine igre s vilinskom romskom djevojčicom na cvjetnoj livadi, snolikog kupanja u kristalnom jezeru, Ria kako nježno pokapa uginulog praščića ubijene obitelji...
Ovaj naoko nenametljiv film, nedavno u opskurnom terminu i na rubu programske ponude jednoga od domaćih multipleksa, bomba je s odgođenim djelovanjem. Kako su nam u očištu žrtve, dok napadači ostaju nepoznati u vidu nedefiniranog, ali sveprisutnog zla, površnije bi gledanje lako (no, sasvim pogrešno) moglo rezultirati tumačenjem kako je Samo vjetar filmski pokušaj idealiziranja romske zajednice. Baš naprotiv, Benedek Fliegauf dokumentarnim prosedeom oba svijeta prezentira s neutralne pozicije, prepustivši publici interpretaciju viđenog, u skladu s apriornim stavovima pojedinca. No rezolutan je u jednom: za kršenje ljudskih prava nema opravdanja, stoga kamera neprestano zumira troje Roma, dok je pozadina u širim planovima sfumato. Bez sumnje, čini to s namjerom – gledatelju zamućenjima doslovno i metaforički uskraćuje stvaranje šire slike, kako bi osujetio i samu pomisao o relativizaciji nasilništva.