Zlostavljanje životinja kao tv-zabava

Od niza poruka koje čujemo u djetinjstvu od roditelja i okoline, i koje kasnije ne izdrže test vremena i razboritosti, postoje i one koje se s vremenom samo pojačavaju i utvrđuju u svojoj istinitosti. Meni se tako od malih nogu urezala jedna rečenica koju su mi bili ponavljali: “S malim se počinje!”. Doduše, nije to bila poruka pozitive i motivacije, u smislu započinjanja nekog projekta malim koracima pa nastavljanja većim, nego poruka upozorenja kada je bila riječ o negativnim vrstama ponašanja, kao što je krađa. Tko nije poželio ukrasti nešto u dućanu ili negdje drugdje? Makar koliko se to nama tada činilo kao sitnica, stariji su iz iskustva znali da to stvara naviku i zatomljuje onaj suptilni glas savjesti, osjećaj za ispravno i pravedno. A kad se to dulje vrijeme čini, onda s vremenom okoštamo, ogrubimo, i taj glas jedva da dopire do nas u obliku nekog dalekog eha ili neidentificiranog lošeg osjećaja.

Tako je govorio Buda

U sofisticiranijoj varijanti naišao sam puno kasnije na istu poruku u Budinim govorima, u Dhamma Padam. Tamo stoji:

121

“Ne pomišljajte lakoumno o zlu, “to me neće zadesiti”.

I vjedro vode se puni vodenim kapima,

a budala se puni zlom i ako mu pritječe malo po malo.

122

Ne pomišljajte lakoumno o dobru, “to me neće zadesiti”.

Vjedro vode se puni vodenim kapima,

a pametan čovjek se puni dobrom i ako mu pritječe malo po malo.

119

I zločinac se osjeća obodren dok ga zlodjelo ne oprži;

tek kada ga oprži, zločinac uviđa zločinstvo,

120

dočim pošten čovjek uviđa i zločin prije nego mu poštenje urodi plodom,

a kad poštenje urodi plodom, onda pošten čovjek uviđa poštenje.

127

Niti na nebu, niti usred mora, niti u nutrini planinskog procijepa,

nema takvog mjesta na svijetu

gdje bi se mogao sklonuti itko da umakne posljedicama zlodjela.”

Čemu ovaj uvod? Pa stoga što mnogima kojima bi to moralo biti, još uvijek nije jasno zašto je tako bitno da se na sredstvima javnog priopćavanja, pogotovo televiziji kao vizualno najmoćnijem i naprisutnijem mediju, ne promiču sadržaji koji imaju učinak spuštanja razine svjesnosti i ogrubljivanja suptilnih mehanizama ljudske svijesti i osjećaja. Naravno, svi smo već dugo svjedoci da se prag javne tolerancije na scene nasilja, zlostavljanja, seksa i psiho-nastranosti sustavno podiže emitiranjem neproporcionalno mnogo angloameričkih filmova koji njeguju kulturu smrti. Međutim, u posljednjih desetak dana svjedočili smo trima incidentnim prilozima na vodećim tv-postajama, a što poprima zabrinjavajuće razmjere i stoga što je u to uključena i javna kuća HTV, kao i komercijalna NOVA TV kroz svoju bespredmetnu simulaciju života zvanu Farma.

Sramotna tv-reprezentacija morskog psa prasca i vuka

U Dnevniku HTV-a 1 od 16. travnja 2008. na neshvatljivo se zaigran, neozbiljan i šaljiv način izvještava o pripadniku “iznimno rijetke” te stoga i zaštićene vrste morskog psa, tzv. prascu, kojega je ulovio neki ribar. U zemlji u kojoj vlada pravni red, taj bi ribar bio prijavljen za ulov pripadnika zaštićene vrste te bi prilog na javnoj televiziji bio intoniran potpuno drukčije. No na HTV-u se njegova novinarka Ana Dobrović amaterski iščuđava jadnoj životinji, koja se pred kamerama bori za život i umire, jer se, ma vidi vraga, “ponaša čudno”. “Čudno morsko biće i nakon cijele noći provedene u hladnjaku čudno se ponašalo”, zaključuje novinarka oštroumno. Biologinja Nikolina Baković, koja se pojavila u prilogu, uz smijeh apelira na savjest onih koji samovoljno raspolažu životom ovoga bića da ga poštede. Urednik Dnevnika Đurica Drobac također nije propustio s decentnim smiješkom najaviti prilog kao da je riječ o zabavnome sadržaju, a ne neshvatljivom neuočavanju kršenja zakona, ako već ne morala i dostojanstva pripadnika druge vrste.

I pored prosvjednih pisama i reakcija na ovaj prilog o zlostavljanju čak i ljudskim propisima zaštićenog bića, već tjedan dana kasnije (20. travnja 2008.) u nedjeljnom Dnevniku HTV-a morali smo gledati “zabavni” (sudeći prema uredničkom tretmanu) prilog o zlostavljanju životinje, ovaj put vuka, u Hrvatskoj također zaštićenog. Još bi čovjek razumio potrebu nekog seljaka da zatvori ili čak ubije vuka koji mu napada stoku, ali je neshvatljivo da HTV ima potrebu na sva zvona prikazivati kako je taj jadni i isprepadani vuk bio nekoliko dana zatvoren u staji, u mraku četiri zida, i to začinjeno šaljivo-kvazihumanističkim komentarima urednice Tončice Čeljuske, kao i novinarke Melite Šare koja je izvela besmisleni igrokaz glumeći Crvenkapicu.

Od javne se televizije, ako ne već kvaliteta i obrazovanost novinara, očekuje barem poštivanje hrvatskih zakona, a oni štite pripadnike zaštićenih vrsta životinja, kao što zabranjuju svako mučenje radi nečije razonode.

TV klanje svinje

U ponedjeljak, 21. travnja 2008., na Novoj TV prikazana je epizoda Farme u kojoj su, za potrebe ovog, možda ponekome i zabavnog showa, zaklali svinju. Time su zaradili prijavu Prijatelja životinja nadležnim institucijama zbog kršenja Zakona o zaštiti životinja. Prekršen je članak 4. stavak 11. koji striktno zabranjuje ozljeđivanje životinja korištenih za potrebe televizijskog snimanja. Također im slijedi prijava Vijeću za elektroničke medije zbog kršenja zakona, ali i zbog neetičkog poslovanja Nove TV.

Netko s manje senzibiliteta ili bez njega za život naše subraće na ovom planetu zapitat će se kakve to sve veze ima s ljudima. Onaj tko to ne vidi ili je neupućen ili je nemaran. Desenzibilizacija čovjeka na patnju životinja samo je korak od njegove desenzibilizacije na patnju drugih ljudi. Osim toga, zlostavljanje, kao manifestacija zla, bez obzira kome da je namijenjeno i na?kome se primjenjuje, prema neprolaznim zakonima svemira prije ili kasnije vraća se slijedom kauzalnog zakona odašiljatelju samom. Sve što je čovjek smislio u svom zlostavljanju životinja, s vremenom mu se vratilo poput bumeranga.

Primjerice, malo je poznata činjenica – jer joj HTV kao najutjecajniji medij izbjegava dati pripadajuću pozornost čak i u znanstvenome programu, a u informativnome se redovito prešućuje – da je Organizacija za hranu i poljoprivredu Ujedinjenih naroda objavila (još 2006.) da je uzgoj stoke veći generator stakleničkih plinova (mjereno u CO2 ekvivalentu čak 18%) od ozloglašenoga transporta, tj. ispušnih plinova. Ovi pak, znaju već i pučkoškolci, dovode do efekta zagrijavanja Zemljine površine te sve vidljivijih promjena klimatskih obrazaca. Također se navodi da je uzgoj stoke najveći izvor uništavanja zemljišnih površina i vode. Sve veća godišnja potrošnja mesa i mliječnih proizvoda koje se mjere u stotinama milijuna tona, detektirane su ovim službenim izvještajem kao najznačajniji čimbenici koji doprinose najozbiljnijim ekološkim problemima današnjice.

Eugenika

Ili, uzmimo za primjer znanost eugenike. U samom začetku ideja se odnosila na želju za “poboljšanje” svojstava uzgojenih životinja i prilagođavanjem njihovih svojstava ljudskim zahtjevima. Međutim, kako eugenika ispituje uvjete pod kojima se nasljedni nedostaci otklanjaju, a vrijedne osobine potomaka usavršavaju, nije trebalo dugo da dođe do skoka u primjeni sa životinja na ljude.

Već krajem 19. i početkom 20. stoljeća u američkim i europskim (njemačkim, danskim, skandinavskim) znanstvenim krugovima snažno se zahuktala ideja o potrebi sterilizacije određenih segmenata ljudi kako bi se nadziralo razmnožavanje onih koji su bili smatrani teretom društva i prijetnjom civilizaciji (u prvom redu invalida, mentalnih bolesnika, kriminalaca). S razvojem američkog eugeničkog pokreta i propagiranjem interesa javnosti za čistoću rase i loze javljao se paralelno i antisemitizam. Od 1887. godine, kada je u Cincinnatiju objavljena prva javna preporuka za steriliziranje kriminalaca kao kazne, pa do 1930. više od polovine američkih saveznih država donijelo je zakone u tom smislu. Njemački nacistički pokret je u svojim eugeničkim istraživanjima, koja su u krajnjoj liniji dovela do koncepta koncentracijskih uništavaonica Židova, još prije dolaska na vlast imao svoj uzor i financijsku podršku u američkoj znanstvenoj i korporativnoj eliti koju utjelovljuju zvučna prezimena kao što su Ford i Rockefeller. Tako sustavnoga i divljačkoga međuljudskog klanja i?istrebljivanja u povijesti ratovanja kao u Drugog svjetskom ratu nije bilo dok ljudi nisu ustrojili masovne klaonice životinja. A sve je, i selekcija, i sterilizacija, i klaonice, počelo sa životinjama. Sljedeći korak bit će, po svemu sudeći, čipiranje ljudi.

Hoćemo li doista biti ljudsko stado i šutjeti na ovakvu desenzibilizaciju javnosti dok ne dođe red i na nas? Hoćemo li napokon shvatiti da na ovoj planeti, a ni šire, nitko doista nije i ne može biti otok, ni prostorno, ni kulturno, ni socijalno te da je jedina ispravna akcija činiti drugome ono što želimo da drugi čini nama?

Urednici Nove TV i HTV-a, sram vas bilo!