Zmaj bez znanstvene titule

Kada sam prije nekoliko godina u tisku pročitao da su se i u Hrvatskoj počela raditi genetska istraživanja podrijetla ljudi, odmah sam prepoznao temu koja se potpuno uklapa u sferu mog profesionalnog/autorskog interesa. Naime baveći se od samih početaka svoga javnog djelovanja traženjem i ukazivanjem na plodne sinteze tradicije i suvremenosti u hrvatskoj kulturi, snimio sam niz filmova koji se direktno ili indirektno dotiču tog pitanja. Od mladenačkog serijala Subkulture, preko Kravate!, Hrvatske 2010., Tajne Branka Gavelle, pa sve do, evo, i mog posljednjeg filmskog/televizijskog rada; Genetskog podrijetla Hrvata. Ova je emisija izazvala možda i najveći interes javnosti, kako zbog zanimljive teme tako i zbog svoga opsega. Radi se naime o četverodijelnom serijalu pripremanom, snimanom i montiranom dvije godine u sklopu Dokumentarnog programa HTV-a.

Filmskoj obradi temata genetskog podrijetla Hrvata pristupio sam slijedeći svoju već odavno definiranu (rođ. 1967., filmom se bavim od 1985.) autorsku praksu, a koja bi se mogla jednostavno opisati na sljedeći način: moji filmovi nastaju tako da snimam osobna istraživanja neke (meni) zanimljive teme. Dakle to nisu ni novinarske pro et contra istraživačke emisije, ni znanstveno popularni dokumentarci, ali ni čisti autorski dokumentarci jer mi se scenariji uvijek naslanjaju na relevantne stručnjake iz područja koje istražujem. O mojim se filmovima tako može reći da transponiraju moju osobnost u filmsko-televizijski medij. A da sam u tome sam uspješan i gledateljima zanimljiv, svjedoči doista velik krug poštovatelja moga rada, a na koncu, i dobitnik sam više domaćih i međunarodnih priznanja za svoj rad. Ni Genetsko podrijetlo Hrvata nije bila iznimka: pohvale sam primao i još uvijek primam od mnogobrojnih poznatih i nepoznatih ljudi, ali i uglednih stručnjaka za područja koja sam obuhvatio filmom. Posebno mi je bila draga poruka skupine časnih sestara iz Zagreba koje su mi poručile neka se obavezno izborim za reprizu serijala u boljem terminu, što sam i uspio.

Ovakav autorski, osobni pristup temi genetskog podrijetla Hrvata očito ne može shvatiti ni prihvatiti Zarezov povremeni recenzent knjiga antropološke tematike Aleksandar Benažić, koji je povodom moga serijala u prošlom broju Zareza razlio čak 3 stranice žuči. Iznenađen njegovim ostrašćenim negativizmom pogledao sam na Googlu tko je on, pa sam iz skromnih nekoliko rezultata pretrage otkrio da je pasionirani numizmatičar, dvokratni suradnik sesvetskog muzeja i trokratni snimatelj kratkih filmova o pedagogiji. Ovakav, iznimno bogat znanstveni i autorski opus, te neosporan ugled u numizmatičarskim krugovima, svakako Benažiću daje pravo imati mišljenje o svemu čime se bavio nekoliko mjeseci u životu, kao što je i pravo uredništva Zareza da mu povremeno objavi i nadobudne, laičke napise o filmu, kao što je bio onaj problemima domaće kinematografije (Zarez, br. 202 ) ili onaj monster tekst o mome filmu.

U toj glomaznoj, dosadnoj i krajnje bezobraznoj pisaniji bistri sveznadar Benažić pokazuje da je u njegovu renesansnom umu ostalo ponešto mjesta i za filmski teoriju i praksu. Pa opisuje kameru u mome filmu ovom nadasve prostudiranom raščlambom: “kamerman je očito profesionalac, jer mu se ne trese ruka i kadrovi nisu odsječeni”. Taj filmološki biser je ujedno i jedino mjesto u Benažićevu izbljuvku gdje se dotični bavi filmskom formom, pa ću mu besplatno dati kratku poduku iz zanata s kojim se sustavno bavim već skoro 25 godina. Dakle filmski laiče: kadrovi nisu ‘’odsječeni’’ jer ih je montirao (to je ono kad se spaja snimka na snimku) vrhunski profesionalac koji ima nepogrešiv osjećaj koliko je vremena gledatelju potrebno da bi percipirao kadar. A kamera se i inače, nikome, ne trese kada se stavi na stativ (to je ono što izgleda kao pauk s 3 noge), što bih i vama preporučio kada budete snimali svoj 4. kratki film o pedagogiji. Moj pak snimatelj Darko Halapija radio je sa stativa kad god smo za to imali vremena, a kojega, štovani čitatelji Zareza, i nije bilo napretek s obzirom na to da smo proputovali 5600 km za 20 dana, doista povlačeći za rukav znanstvenike iz južne Ukrajine i Rusije, čiji telefoni kad ih se zove iz Hrvatske ne rade. Zbog čega, naravno, emisija i nije bila na nivou BBC-a ili National Geographica. U njihovim bi naime produkcijama samo istraživanje terena i pregovaranje s protagonistima trajalo bar 3 mjeseca, a snimanje još najmanje toliko. A vjerojatno bi, osim za redatelja, kamermana i vozača, imali i sredstava za putovanje ponekog uglednog arheologa ili migracionista koji bi, dakako meritornije nego ja, razgovarao s poljskim ili ruskim profesorima. Ali, i da sam imao takvu mogućnost, i opet bih sa sobom poveo dr. Emila Heršaka, čija je 500-stranična knjiga Drevne seobe kudikamo jača referenca od opusa njegova i mog kritičara Benažića, koji je, sudeći prema popisu njegovih publiciranih radova, u svojoj bogatoj karijeri uspio fermentirati čak 3 članka o simbolima na kovanicama, kao i zacijelo vrlo zanimljiv referat o Hrvatima i Sabejcima u arapskim izvorima.

Aleksandra sitnog, multidisciplinarnog velestručnjaka (i) za etnogenezu Hrvata, valjda je ujelo za srce što ga nisam angažirao u filmu. I tako je uvrijeđen i tašt, pišući o mome Genetskom podrijetlu Hrvata, zaboravio da nismo ni Englezi ni Ameri, nego Hrvati, pa nam je i film o genetici kudikamo lošiji od lijepih, višemilijunskih TV produkcija s kojima ga uspoređuje. A meni pak moja trijezna pamet kaže da bi i Acin postav Zavičajne sobe Domovinskog rata u muzeju Prigorja izgledao puno bolje i uzbudljivije te da bi bio na kudikamo većoj kvadraturi da je kojim slučajem radio spomen-sobu palih američkih vojnika u Afganistanu, ili na granicama Irana... Irana? Irana? Da, da; Irana!

A sad, kad smo sasvim slučajno došli do ključne riječi, “Iran”, poštovani čitatelji Zareza, završit ću s recenzijom Benažićeve “recenzije” moga filma, i otvoriti jednu kudikamo zanimljiviju temu s područja hrvatske sociopatologije. Naime zapjenjeni članak o mome Genetskom podrijetlu Hrvata tek je relativno umiven (zamislite sad to!) odvjetak sirovog i krajnje nekulturnog, ad hominem, napada desno-fundamentalističkih individua koje svojim skromnim intelektualnim snagama pokušavaju dokazati da su Hrvati arijevska rasa Indoiranaca te da su jedan od najstarijih i najuglednijih naroda na cijelom cjelcatom svijetu. Kako ni kao osoba, a ni kao Hrvat, ne patim od mitomanije i na(r)cističkih poremećaja osobnosti, jedan je od zaključaka mog filma bio da je nedokazive etnogenetičke hipoteze koje nas konfrontiraju sa suvremenim svijetom bolje ostaviti u toplom mraku pretpovijesti. I dakako, moje mi je (autorsko i intuitivno) istraživanje in situ pokazalo da je Slavenska teorija najlogičnija što se tiče podrijetla Hrvata. A takav zaključak je bio udarac štapom po osinjaku! Odmah nakon završetka emitiranja serijala početkom srpnja postao sam meta cijelog rafala  priopćenja koje u ime “Znanstvenog društva za proučavanje podrijetla Hrvata” potpisuju nekakvi doktori etnogenetici nesrodnih znanosti. U tim priopćenjima, koje osim nekoliko ridikuloznih “velehrvatskih” siteova i notornog Hrvatskog tjednika nitko nije htio objaviti, išlo se toliko glupo i daleko da se moj film dovodio u vezu s nekakvom Šešeljevom knjigom o Hrvatima te me se proglašavalo glasnogovornikom Zapadnog Balkana, najnovije Jugoslavije, gotovo udbaškim konfidentom itd. Kako sam po prirodi radoznao i imam i neka znanja o istraživačkom novinarstvu, otkrio sam da u tome društvancu ojeđenih nesretnika koji ne znaju misliti i živjeti bez arhineprijatelja – Jugoslavije, glavnu riječ vodi profesor nastavne metodike na Pedagoškoj akademiji, “Zmaj od Tanaisa”, Ivan Biondić. Sufliraju mu bivši ambasadori, agronomi, pjesnici, liječnici bez prakse... jednom riječju sve sami ‘’stručnjaci’’ za povijest, lingvistiku, arheologiju, a posebice populacijsku genetiku. U toj slabo vidljivoj, ali na kulturnoj i političkoj margini očito vrlo aktivnoj sekti paranoika koja se oglašava po opskurnim siteovima i gnjavi ljude po raznim internetskim forumima, naš Aleksandar Benažić, “Zmaj bez znanstvene titule”, tek je mali od kužine, ali je zato jedini kojemu neki od ozbiljnijih medija (tj. Zarez) hoće objaviti tekst. I onda naš Indoiranac Aco, pametan ko Thompson, zamata svoju hrvatsko-arijevsku opsesiju u nekakvu “recenziju” filma, u kojoj, nota bene, više polemizira s antropologom Rudanom nego sa mnom. To je i razumljivo, da se u stvari preko mene obraćaju na znanstvene adrese, jer s obnevidjelim amaterima iz (moš si mislit) “Znanstvenog društva za proučavanje podrijetla Hrvata” ozbiljni stručnjaci s područja u koja se guraju uopće ne žele komunicirati. I onda, Zmaj od Tanaisa, Zmaj od propale veleposlaničke karijere i Zarezov Zmaj kovanice od 5 lipa, zloupotrebljavaju jedan autorski rad za agresivno iznošenje svojih maštovitih hipoteza o paleolitskim, a zatim i arijskim Hrvatima kao rodonačelnicima ne samo Europske nego i svjetske uljudbe. No i uza sav taj glomazni i koordinirani napad, koji je nažalost ipak dobio prostor i u jednim ozbiljnim novinama kao što je Zarez, ja se od takvih budalaša s doktorskim titulama ne dam impresionirati.

Aleksandar Sitni – podrijetlom Bijeli Ogur iz Irana (vidi ničim objašnjenu ali znakovitu ilustraciju njegova teksta), proglasio me za nadmenog Balkanca, pa u tom stilu njemu i njegovim pajdašima arijevcima poručujem sljedeće: eto vam fondova po ministarstvima pa snimajte svoje filmove o čemu god hoćete... možete i porniće o prahrvaticama amazonkama irankama, što se mene tiče... ako bi vas to malo smirilo.

A vama, ozbiljnim čitateljima koji možda niste vidjeli moj, prema većinskom sudu, vrlo uspio film, za kraj odašiljem svoje ne-znanstveno, autorsko poimanje teme o genetskom podrijetlu Hrvata. Dakle zaključak do kojega sam došao mukotrpnim dvogodišnjim radom na filmu, ali i na sebi, jest sljedeći: iako je u nekom užem znanstvenom smislu bitno otkriti odakle je došao neki narod, za taj isti narod i njegovo samoodređenje je važnije razumjeti složene kulturalne procese kojima je nastao u svome suvremenom obliku (parafraza, dr. Mate Suić). Iliti po naški, ja sam domoljub, a ovi dosadni pacijenti što me proganjaju su rodoljubi. Bate Stojkovići.