Znanost i vjera kao alibi za holokaust nad životinjama

Postoji u antropologiji jedna teorija o postojanju dvije razine društvenih struktura odnosno sustava odnosa u nekom društvu. Jedna je svjesna, deklarirana, načelna, apstraktna, zamišljena, projicirana struktura reda, dok je druga ona koja dubinski određuje stvarno ponašanje zajednice i njezine vrijednosti upravljajući njome iz podsvjesnih, unutrašnjih, stvarnih struktura reda. I dok zamišljena struktura reda projicira idealni poredak stvari, ostvarena struktura reda (ili ne-reda) jest životna bujica koja nam se u stvarnosti doista zbiva, koja nam doista određuje život. Knjiga Charlesa Pattersona Vječna Treblinka: naše postupanje prema životinjama i holokaust jedna je od onih knjiga koje “plivaju uzvodno”, protiv negativnih tekovina te stihijske bujice života, i kao takva ukazuje na jednu specifičnu razinu problema koje proizvodi prepuštanje njezinim često destruktivnim virovima.

Knjigu otvara poglavlje koje govori o tome kako je pripitomljavanje/podjarmljivanje životinja bilo model koji je poslužio kao inspiracija za hijerarhizaciju unutar ljudske vrste. Taj prijenos obrasca odnošenja prema životinjama na ljude Patterson ilustrira filozofskim određenjima zapadnih civilizacija prema životinjskom svijetu, prvo grčke i rimske, a potom i nastupajuće kršćanske, koja je gradila kako na starohebrejskim (starozavjetnim) tako i na antičkim zasadama. Prve čavle načelnih odrednica koje su zacrtale podčinjen i neravnopravan pogled na životinjski svijet u njihov pogrebni kovčeg zabili su Platon i Aristotel, u kršćansku teološku konstrukciju utkao ih je Toma Akvinski u 13. stoljeću, a za integraciju u moderno društvo i poredak vrijednosti kakav danas poznajemo u 17. stoljeću elaborirao ih je René Descartes.

Velika podjela

Platon je lansirao sliku o dugom nizu raznolikih bića hijerarhijski postavljenih u lanac koji se spušta od besmrtnih bogova u visinama naniže prema ljudima, životinjama, biljkama te kamenju i prašini na samom dnu. Ta hijerarhija također je u okvirima ljudskog društva postavljena od civiliziranih Grka na vrhu do robova na dnu.

Skolastička srednjovjekovna teologija preuzela je tu Platonovu sliku, ali je taj hijerarhijski niz malo modificirala, pa je tako grčki Olimp bogova zamijenila kršćanskim Bogom, a najviši položaj na toj hijerarhijskoj ljestvici zauzeli su europski kršćani, bijela rasa. Životinjama je, u skladu s aristotelovskim filozofskim naslijeđem, autoritet Tome Akvinskog zanijekao razum i zagrobni život i time, s aspekta teološkog morala, opravdao ubijanje životinja. Jer s obzirom na to da se u kršćanstvu sve vrti oko pitanja spasenja i otkupljenja duše, a životinje navodno nemaju ni razum ni vječnu dušu, onda ni ophođenje prema njima nema nikakvih teoloških konzekvenci.

Nekoliko stoljeća kasnije, za buduće znanstveno opravdanje eksploatacije i okrutnosti prema životinjama podlogu je pružio Descartes. Njegov filozofski pogled, poznatiji kao kartezijanizam i postavljen u 17. stoljeću, utjecao je osobito na prirodne znanosti (fiziku, mehanicističku biologiju, psihologiju), ali i na društveno-humanističke. Kao čovjek svoga vremena, stoljeća mehanicističkih otkrića, Descartes čitavu prirodu tumači zakonima mehanike. Shodno tome i životinje promatra tek kao strojeve, pokretne automate, za razliku od čovjeka koji jedini od svih vrsta ima dušu.

Ovaj uvid i analiza presudni su za razumijevanje svijeta kakav nam danas jest, kao i za naše vlastito razumijevanje nas samih kakvi jesmo. Ta Velika podjela, kako je Patterson naziva, taj jaz između čovjeka i ostalih bića, formuliran u rano moderno doba Europe, dakle negdje u 16.-17. stoljeću, nažalost je još uvijek na snazi, a krila naše civilizacije i danas su sputana teološkim i filozofskim intelektualnim konstrukcijama, kršćanskim segregacionizmom i znanstvenim materijalizmom odnosno mehanicizmom. To je i osnova na kojoj počiva specistički odnos vrste Homo sapiens prema svim ostalim vrstama s kojima dijeli ovu planetu.

Pogubnost kršćanske segregacijske ideologije u osnovi izvire iz starozavjetnog koncepta o božanskoj izabranosti židovskog naroda među svim ostalim narodima, koji je nakon novozavjetnih događaja konceptualno proširen na sve pripadnike kršćanske vjere. Pogubnost tog koncepta ogledao se u proteklim stoljećima u nizu primjera, uglavnom u autocentričnoj nemogućnosti prihvaćanja suštinske ravnopravnosti različitosti, a takav je pogled u osnovi na snazi u kršćanskim denominacijama i danas. To je rezultiralo masovnim žrtvama u proteklim stoljećima, od tzv. poganskih naroda u ranim stoljećima pokrštavanja do istrebljivanja inovjernika poput katara, valdenza, husita, vještica, Židova, a kasnije i naroda u novoosvojenim prekomorskim zemljama kojima je nijekana ljudskost te time i opravdan njihov “životinjski” tretman pretvaranja u robove (afrički crnci) ili istrebljenja (američki Indijanci).

Oplemenjivanje stada

Nekako paralelno s Velikom podjelom o kojoj govori Patterson, dakle tim umno stvorenim jazom između ljudskog i čitavog ostalog prirodnog svijeta, u rano moderno doba nakon građanskih revolucija formalizirana je još jedna Velika podjela, a to je podjela interesnih sfera između religije i znanosti. Ni religija sa svojim autoritetom u ontološkim pitanjima, te pitanjima duha i morala, ni znanost sa svojim istančanim metodologijama nisu od tih vremena napravile nikakav bitan spoznajni pomak u smjeru prepoznavanja vrijednosti i nepovredivosti Života kao takva, pa se stoga pogled na životinjski svijet u većine ljudi danas, bilo da su vjernički bilo ateistički orijentirani, još uvijek svjesno ili podsvjesno oslanja na taj alibi koji nečovječnom postupanju, tom istinskom holokaustu nad životinjama, pružaju materijalističko-profiterska znanost i religijski dogmatizam.

U četvrtom, jednom od najupečatljivijih poglavlja, nazvanom Oplemenjivanje stada, Patterson iznosi skraćenu kronologiju nastanka eugenike, znanosti o metodama poboljšanja tjelesnih i karakternih osobina pojedinih individua. U samom začetku ideja se odnosila na želju za “poboljšanjem” svojstava uzgojenih životinja i prilagođavanjem njihovih svojstava ljudskim zahtjevima. Međutim, kako eugenika ispituje uvjete pod kojima se nasljedni nedostaci otklanjaju, a vrijedne osobine potomaka usavršavaju, nije trebalo dugo da dođe do skoka u primjeni sa životinja na ljude.

Već krajem 19. i početkom 20. stoljeća u američkim i europskim (njemačkim, danskim, skandinavskim) znanstvenim krugovima snažno se zahuktala ideja o potrebi sterilizacije određenih segmenata ljudi kako bi se nadziralo razmnožavanje onih koji su bili smatrani teretom društva i prijetnjom civilizaciji (u prvom redu invalida, mentalnih bolesnika, kriminalaca). S razvojem američkog eugeničkog pokreta i propagiranjem interesa javnosti za čistoću rase i loze javljao se paralelno i antisemitizam. Od 1887., kada je u Cincinnatiju objavljena prva javna preporuka za steriliziranje kriminalaca kao kazne, pa do 1930. više od polovine američkih saveznih država donijelo je zakone u tom smislu. Njemački nacistički pokret je u svojim eugeničkim istraživanjima koja su u krajnjoj liniji dovela do koncepta koncentracijskih uništavaonica Židova još prije dolaska na vlast imao je svoj uzor i financijsku podršku u američkoj znanstvenoj i korporativnoj eliti koju utjelovljuju zvučna prezimena kao što su Ford i Rockefeller. Ta podrška nije prestala ni nakon početka rata, pa je tako zanimljiva činjenica (nije podatak iz Pattersonove knjige) da je otac bivšeg američkog predsjednika Georga Busha i djed aktualnog predsjednika Georga W. Busha, Prescott Bush, bio direktor i chief executive officer u newyorškoj Union Bank, koja je s financijskom pomoći Trećem Reichu prestala tek nakon ulaska SAD-a u rat, kada ju je 1942. zatvorio legendarni i dugogodišnji direktor FBI-a J. Edgar Hoover.

Eugenika i politika

Iz te perspektive gledano, teško je ne zaključiti da takva sustavna, dugotrajna, elitna i masovna podrška sustavu vrijednosti koji veliča moć i supremaciju – ili kako je to pulen američkog eugeničkog pokreta i korporacijskog kapitala kancelar Adolf Hitler formulirao: “Onaj tko ne posjeduje moć, gubi pravo na život” (Patterson 2005:143) – nije mogla nestati preko noći te da je posljedično našla odraza i postala sasvim očita i bitna karakteristika američke vanjske i unutarnje politike tijekom druge polovice 20. stoljeća, a od 11. rujna 2001. i krajnje eksplicitna. Službeni zahtjev i pritisak, kojemu je bila izložena i Hrvatska, za potpisivanjem bilateralnih sporazuma kojima bi se američki vojnici izuzeli od kaznene odgovornosti i progonjivosti za zločine počinjene u ratnim operacijama, a s druge strane principijelno inzistiranje na potpunoj suradnji malih i slabih država s međunarodnim kaznenim sudom, ilustrira neprincipijelnost i oligarhijski pristup međunarodnim odnosima. A što tek onda reći o međuvrsnim?!

Uvođenje u političku retoriku termina poput “osovina zla”, čime se na osnovi potpuno proizvoljnih kriterija etiketira točno određene države, te rogue states (nitkovske, huljske države) i rogue nations (nitkovske nacije), usuđujem se nazvati svojevrsnom političkom eugenikom “čišćenja” i “oplemenjivanja” Novog svjetskog poretka, eugenikom koja se danas pred našim očima silovito sprovodi vojnim sredstvima. Cilj je jasan: očistiti planet od alternativnih oblika društvene i državne egzistencije koji nisu podloženi pa time ni “korisni” središnjem svjetskom centru moći – ista logika koja stoji na početku eugeničke priče kada je još uvijek bila primjenjivana samo na životinjama. Navodni vanjski teroristički udar na SAD 11. rujna 2001. pružio je i formalni placet za postupanje u tom smjeru.

U tom kontekstu, borba za priznavanje izvornih životnih prava životinjama ostat će na marginama društvene agende zasigurno još dugo, jer taj je problem samo dio ukupnog problema bolesne paradigme na kojoj počiva zapadna bjelačka materijalistička civilizacija, koja ima dovoljno financijske i vojne moći da svoje vrijednosti (ne načelno proklamirane pozitivne već one stvarne o čijim realnim učincima gledamo na vijestima) sustavom represije održava i nameće ostatku svijeta. I obratno, zauzimanjem za temeljnu promjenu vladajuće paradigme i njezinu zamjenu novom, holističkom i univerzalističkom, koja prepoznaje Život kao jedan, cjelovit i nedjeljiv, a u praksi zahtijeva prepoznavanje i prihvaćanje neizbježnosti kauzalnog zakona koji djeluje na svim razinama, takvim zauzimanjem istodobno rješavaju se u korijenu svi poremećaji nastali zbog neznanstvenog raspolaganja sobom, društvom, svijetom, a time naravno i otklanja mogućnost za daljnji nastavak nakaradnog odnosa prema našoj braći životinjama. Knjiga Charlesa Pattersona u tom smislu daje snažan podstrek i inspiraciju svima koji su otvoreni za mogućnost da svijet može i treba izgledati drugačije, a da oni sami mogu i trebaju dati svoj doprinos u tom smjeru.