Znanost u potrazi za dobrim imenom

Jadran Kale

Jedni su je smatrali umjetnošću, drugi je drže najhumanističkijom među znanostima ili pak najznanstvenijim među humanizmima. O čemu je točno riječ, tijekom se posljednjeg naraštaja više i ne da imenovati jednom jedinom riječju, a najočitije teškoće nastupaju kada valja jasno nasloviti diplomu i zajamčiti za studirani sadržaj. Po vlastitoj akademskoj tradiciji poznajemo je kao etnologiju, no više se nigdje ne uči na sveučilišnim odjelima koji se zovu samo etnološkima. U srednjoj Europi danas se predaje na odjelima koji se uglavnom imenuju “etnološkim i kulturnoantropološkim”, dok se svi sveučilišni odjeli u zemlji odakle je kulturna antropologija došla, u SAD-u, zovu “odjelima za antropologiju”. Da bi pomutnja bila potpuna, u igri su još i “etnografija” (naziv za cijelu znanost i sve nekadašnje odjele iz nekadašnje ruske sfere utjecaja, a danas opet pomodan termin američke postmoderne antropologije) i “folkloristika” (čahura iz koje se ispilila obnovljena etnologija, u srednjoj Europi iz muzeja a na sjeveru kontinenta sa sveučilišta). Očito je bilo dovoljno dobrih razloga da se 80. obljetnica zagrebačkog sveučilišnog Odsjeka obilježi međunarodnim seminarom New Curricula in Ethnology and Cultural Anthropology in Europe – Reflections (Novi kurikulumi studija etnologije i kulturne antropologije: refleksije), koji je od 4. do 6. lipnja održan na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu (usp. web-stranicu: www.ffzg.hr/etno/files/000085_2.doc).

Kriptična snaša

Mari li tko uopće za tako kriptičnu snašu? Ljubljanske kolege su pretprošle godine anketirali 166 svojih diplomaca iz posljednjih petnaest godina: trećina ih radi u muzejima i u zaštiti kulturnih dobara, druga trećina u institutima i na sveučilištu, a preostali su u knjižnicama, kulturnim i javnim ustanovama, medijima, reklamnim agencijama, civilnom sektoru... U Mađarskoj obrazovane etnologe također trebaju diljem zemlje i manjinskih nastava u susjednim zemljama radi nastave “domovinskih” (mi bismo ih mogli usporediti sa “zavičajnim”) nastavnih predmeta u 5. i 6. razredu osnovne škole, u Poljskoj se u ovoj struci školuje oko dvije tisuće studenata, dok se u Hrvatskoj nakon 2000. godine etnologiju, antropologiju i kulturnu antropologiju može studirati na tri sveučilišna odjela. Domaćinski je odsjek u svojih osamdeset godina obrazovao osamsto etnologa, od toga sto magistara i doktora znanosti. Globalne jadikovke da i ova znanost ulazi među one koje se ne doimaju mnogo svojih sredina tomu za razlog znaju uzimati i naraslost ovih disciplinarnih niša. Prije Drugog svjetskog rata su etnolozi, socijalni antropolozi i kulturni antropolozi morali uzimati više udjela u životu svojih zajednica i izvan fakultetskih međa, i to zbog toga jer ih nije bilo toliko da se zabave sami među sobom. Urbanizirana su društva krenula osposobljavati nerazmjerno više ljudi. Sveučilište je postalo najizravniji angažman znanosti u društvu.

“Tri sestre” američke antropologije

U Hrvatskoj je etnologija potekla iz srednjoeuropske kolijevke, različite od istovremenog francuskog postavljanja etnologije u bliskoj vezi s humanističkim shvaćanjem antropologije, kao domaće narodoznanstvo kojem je zadatak istražiti romantičarski slavljenu seljačku kulturu. Druge su znanosti već ogradile visokovrijedna kulturna dobra koja ih zanimaju – poput arhiva, jezika, iskopina ili palača. Nevolje su nastupile kad su se istraživači u inerciji počeli zatjecati u kucanjima na vrata opustjelih izbi. U takvim situacijama ustaljene metode više nisu bili efektne. Seoski kazivači su u svojim zavežljajima u grad donijeli i etnologe, a ovi su se potom usuglasili kako im je na novom terenu pojam “kulture” postao makar jednakovrijedan predmet zanimanja poput samog “naroda”. Na igralištu kulture tada je već vladala poprilična gužva. Momčad koja je od 1968. zabijala najviše golova bila je kulturnoantropološka ekipa iz škole “tri sestre” američke antropologije (kulturne, biološke i lingvističke), s probitačnim kulturološkim vrstama sve do današnjih angloameričkih “kulturnih studija”.

Osim neprivlačnosti narodoznanstva/kulturoznanstva u natjecanju za pozornost javnosti i financijera, posebni sveučilišni povod zabrinutosti je nastavna reforma. Nastava kao razmjenjivo dobro u svjetlu netehnološkog, nacionalnoga gradiva je sklisko tlo iz istog razloga iz kojeg je domaće propisivanje globalno afirmiranih časopisa za objavljivanje radova pred napredovanje u znanstvenim zvanjima ubrzo imao pratiti i nacionalni popis časopisa izjednačenih po vrsnoći.

Pročelnik ljubljanskog Odjela za etnologiju i kulturnu antropologiju Rajko Muršič je u ime svojih kolega detektirao da se “tranzicijska etnologija” raslojava na globalnu znanost (tj. kulturnu antropologiju) i tribalnu znanost (tj. etnologiju), gdje potonjoj predviđaju opstanak jedino udruži li se u prekograničnim nastavnim certificiranjima. Usprkos brojnim pravnim teškoćama, u sklopu Bolonjskog procesa njihovi će studenti moći diplomirati kao etnolozi i u dva zajednička stupnja: “European Master in Social Anthropology” (u suradnji s nizom zapadnoeuropskih sveučilišnih odjela) i “Master in Central European Ethnology” (s nastavom i na lokalnim jezicima).

Hoće li etnologija izumrijeti ili ne, na tržištu znanja odlučit će njezina privlačnost kao intelektualna roba. Dizajniranje ovih novih proizvoda odvija se ekonomiziranjima slovnih znakova u naslovu diplome i antropologiziranjem njezina sadržaja. Utjecajem u društvu se u ovoj struci baš i ne može pohvaliti. U protutnjalim godinama kad je narod bio glavnim ratnim pokličem uglavnom se doima kako za snalaženje u vremenima svoje znanje nisu držali korisnim ni sami narodoznanci. Raspravljani feljtoni su bili od etnopsihološke vrste, koje su pisali pravnici ili biolozi. Danas se etnolozi zatječu frustriranima, gledajući kako u televizijskoj sceni bacanja bračnog prstena u interpretatorskom stolcu sjedi sociolog (istina, onaj koji prakticira izvrsnu terensku etnografiju, no to vjerojatno nije bio voditeljev kriterij). Etnologov red pred kamerom već će doći čim izmile periodična pučka upražnjavanja iz medijskog hladnog pogona konstatiranja anonimnih nacionalnih običaja, negdje na suprotnom kraju ljestvice gledanosti.

Javnost etnologa

“Moralna obveza” sudjelovanja etnologa u javnim raspravama, kako je poljsku debatu rekapitulirala Monika Golonka-Czajkowska sa Sveučilišta Jagielonskog, posao je koji ne donosi bodove za napredovanje u zvanjima. Ipak negdje u etnologovoj škrinjici leže ključevi za mnoge kulturne brave. Neke istaknute čitanosti ovakvih knjiga su karakteristično postratne i tranzicijske. Sastavljači isljedničkih naputaka za Abu Ghraib čitali su antropologove analize simboličkog statusa psa u arapskoj kulturi. Na jednu drugu američku okupatorsku vlast utjecala je knjiga Krizantema i mač: obrasci japanske kulture, objavljena 1946. nakon narudžbe ratnodobnog ministarstva informiranja. Tom knjigom demonstrirana je učinkovitost istraživačkih metoda čak i onda kada se uopće nije ni moglo stupiti na tlo analizirane kulture, polučivši tim istaknutije lokalne učinke ovog čitanja.

Neki od disciplinarnih ključeva su u drugoj polovici 20. stoljeća uspjeli i etnologizirati razmišljanja o kulturi i nasljeđu. Zanimanje za “onog drugog” među pučanima je u knjigama povjesničara omogućilo mlinaru Menocchiju iz 1584. progovoriti o kozmičkom siru i crvima, a u današnjim računicama isplativosti svoje su mjesto dobila brojna lokalna znanja primjenjiva u globalnim industrijama – u rasponu od glazbene do farmaceutske… Etnolog je u nastavi stoga neobično kvalificiran jer govorenje u ime onih bez glasa u toj situaciji znači govorenje u ime studenata ili učenika, a etnografska narav nastavnih metoda ulazi u pedagošku maticu u obliku studentske evaluacije, kako je prikazala Vedrana Vrkaš Spajić. Glas “drugog”, kojem etnolog naspram svih drugih istraživača u interakciji proizvodi dokumentiranje kulture, možda će biti zavežljaj u kojem će se, prokrijumčaren u globalnu sutrašnjicu, zateći i on sam.