Osvrt na gostovanje suvremenog mađarskog pisca Lászla Krasznahorkaia u Zagrebu 27. i 28. listopada 2014. godine
Uvodna scena romana Rat i rat suvremenog mađarskog pisca Lászla Krasznahorkaija zbiva se u željezničkom nathodniku u kojem glavnog lika romana, Györgya Korina, zaskoči grupa mladića s namjerom da ga opljačkaju. Trebalo je proći petnaest godina od objavljivanja romana Rat i rat da bi u Zagrebu, ispod jednog željezničkog nadvožnjaka u Savskoj cesti, naišli na plakat koji najavljuje gostovanje Lászla Krasznahorkaija u zagrebačkom ZKM-u. Nakladnička kuća OceanMore, u suradnji s književnim klubom Booksa, portalom Kulturpunkt, Multimedijalnim institutom i Zagrebačkim kazalištem mladih, 27. i 28. listopada 2014. godine organizirali su gostovanje tog važnog mađarskog pisca koji je 2010. nastupio na Festivalu kratke priče. U Hrvatskoj su, osim već spomenutog romana Rat i rat (OceanMore), u izdanju Multimedijalnog instituta, objavljeni još i kratka priča Posljednji vuk te knjiga UnutraJeŽivotinja koju je ilustrirao njemački slikar Max Neumann. Sva je djela na hrvatski jezik prevela Viktorija Šantić, a izdavačka kuća Šareni dućan najavila je i prijevod knjige Melankolija otpora.
Lászlo Krasznahorkai rođen je 1954. u Gyuli u jugoistočnoj Mađarskoj. Živio je u Njemačkoj, Americi, Japanu, Kini... Pokušavajući izbjeći drugo služenje vojnog roka, u mladosti se selio po čitavoj Mađarskoj, da bi se 1980-ih godina preselio u Zapadni Berlin. Napisao je osam romana, nekoliko zbirki priča i eseja te scenarije za pet filmova, a dobitnik je brojnih književnih nagrada i priznanja. Svoj prvi roman Sátántangó (Sotonski tango) objavio je 1985., a roman Melankolija otpora je 1993. godine proglašen knjigom godine u Njemačkoj. Nakon uspjeha knjige Melankolija otpora u Njemačkoj, u Europi, a posebno na drugim kontinentima, i dalje ostaje relativno nepoznat autor, iako su ga bezrezervno hvalili i kritičari i publika koja je bila u prilici čitati njegova djela. Krasznahorkai trenutno živi na relaciji Budimpešta-Berlin-New York.
Nakon dugačke šutnje, još duže rečenice Druženje s piscem bilo je podijeljeno u dva dana, od kojih je prvi dan u ZKM-u uključivao čitanje iz knjige UnutraJeŽivotinja i razgovor s piscem koji su moderirali Zoran Roško i Petar Milat, a prevodila Viktorija Šantić.
Pisac je razgovor započeo komentarom o svojim počecima suradnje s redateljem Bélom Tarrom. S njim je kao scenarist surađivao na nizu filmova (Torinski konj, Sotonski tango, Werckmeisterove harmonije, itd.) ali, kako je Krasznahorkai opisao njihov prvi susret, on sam nije bio oduševljen Tarrovim prijedlogom o snimanju filma po njegovoj knjizi Sotonski tango. Nakon intenzivnih razgovora s Tarrom, na kraju je ipak pristao i od tada surađuju, pa je tako u zemljama u kojima njegove knjige nisu prevođene Krasznahorkai postao poznat isključivo kao scenarist Tarrovih filmova.
U intervjuu za časopis The White Review Krasznahorkai je izjavio kako su životne okolnosti u kojima je radio na prvom romanu Sotonski tango bile jako teške. Nije imao stol na kojem bi pisao, mir, osnovne uvjete potrebne piscu za rad na knjizi. Zbog tih specifičnih okolnosti, svoje je rečenice dugo i pažljivo preslagivao u glavi, te ih zapisivao tek na kraju kada bi u njegovoj glavi bile završene. Međutim, u ponedjeljak je u Zagrebu na pitanje o svojim dugim rečenicama ponudio drugačiji odgovor. Rekao je kako ne treba u tome tražiti ništa neobično. Neki autori pišu kratke rečenice, neki duge, bitno je samo ima li pisac nešto za reći ili ne. Knjige koje nemaju ništa novo za reći ne bi ni trebale biti objavljenje. Upravo zbog te stilske odrednice – dugih i prelijevajućih rečenica – Krasznahorkaija danas uspoređuju s Thomasom Bernhardom i W.G. Sebaldom. Neven Ušumović u eseju Krasznahorkai: hipnotizirajuća bujica daje odličan uvid u pripovjedački stil tog autora i uočava da je njegova naizgled hermetična proza svakako proza kojoj se vrijedi posvetiti jer će se strpljivost čitatelju višestruko isplatiti. Izvrsnim prijevodima Viktorije Šantić možemo upoznati svu kompleksnost i višeznačnost Krasznahorkaijeve proze. Razgovor s piscem završen je pitanjem o ulozi prevoditelja u njegovom stvaralaštvu, prema kojima on iskazuje veliko poštovanje i smatra ih ravnopravnim autorima u drugim jezicima i kulturama. Najdojmljiviji dio večeri bilo je autorovo čitanje na mađarskom jeziku iz knjigeUnutraJeŽivotinja. Ritmičnost i ekspresija koju je pokazao Krasznahorkai prilikom čitanja otkrivaju nam jednu potpuno novu dimenziju njegove proze, koja kao da je pisana da se izvodi na pozornici, stojećki i uz dirigentske pokrete rukama.
Dvije godine za redom prijevodi Krasznohorkaijevih knjiga osvojili su u SAD-u nagradu za najbolji prijevod – 2013. za Sátántangó (preveo George Szirtes) i 2014. za Seiobo There Below (prevela Ottilie Mulzet). Naizgled nevažan biografski podatak mijenja činjenica da je roman Sátántangó napisan prije gotovo trideset godina i, kako je sam Krasznohorkai komentirao, u tih trideset godina promijenilo se sve i ništa.
Drugu večer druženja s piscem u klubu Booksa moderirala je Miljenka Buljević uz prijevod Viktorije Šantić. Pisac je u puno opuštenijoj atmosferi prepune Bookse pričao o ljudima, gradovima i umjetnicima koji su obilježili njegovo stvaralaštvo i u tragovima se pojavljivali, ili se tek trebaju pojaviti, u njegovoj prozi.
Izrazio je začuđenost fenomenom svjetske književnosti i autorima koji “pišu debele romane o dvadesetom stoljeću” kako bi s tim romanima obilazili književne festivale i konferencije te tamo dogovarali nova gostovanja na novim festivalima književnosti. “Najveća odlika pisca je znati šutjeti, i to toliko dugo dok više ne može izdržati. Tek tada, kad je više nemoguće šutjeti, pisac treba nešto napisati, pritom mora pisati iz pozicije čistog morala.” Ta gotovo romantična predožba o nastajanju književnosti provlačila se kroz više pitanja na koja je te večeri pisac odgovarao. Mogli bismo ovako u nedogled pisati što je sve u ta dva dana Lászlo izrekao o književnosti, suvremenom svijetu i knjigama, ali daljnje nabrajanje u slučaju ovog autora nezahvalan je posao.
Postoji nada Krasznahorkaijevo gostovanje u Hrvatskoj bilo je važno zbog barem dvije stvari. Kao prvo, pokazalo nam je kako unatoč sveopćoj krizi izdavaštva još uvijek postoje odlični urednici i prevoditelji koji imaju sluha za kvalitetnu književnost te čitatelje ne prepuštaju pomodarskim autorima i knjigama koje traju koliko i štucavica. To su nam publikom ispunjeni prostori velike dvorane ZKM-a i kluba Booksa svakako i potvrdili. Drugi, puno intimniji razlog, je što smo slušajući Lászla Krasznahorkaija vrlo lako mogli zamisliti velike pisce dvadesetog stoljeća koji u sušičavoj sobi pišu romane, daleko od publike i svijeta, ispisuju rečenice koje moraju biti zapisane jer oni više nisu mogli trpjeti šutnju. Lászlova proza ljepilo je ovog svijeta.
György Korin, glavni lik romana Rat i rat, u jednom dijelu knjige izjavljuje: “Kad bi mi preostala još jedna rečenica, onda bih, draga gospođice, morao reći kako ništa, ništa nije imalo smisla... Ali preostalo je još mnogo rečenica, a snijeg je već tu.