Ovaj sramotno sklepan a nesklapan dramolet posvećujem, kao i uvijek, svima na svijetu, s tim da se posebno istaknu braća Strugacki, doktor Gibarian i Theri Subha Jivakambavanika
“1:65” reče Keti Kolakovska, “da će sljedeća ptica koja sleti u ovu našu zonu pikničenja biti veličine bumbara!”
Ali nije bila veličine bumbara, bila je ženka orla – jedva smo je otjerali.
“Rekla sam 1:65”, objasnila je Keti Kolakovska, “a to i nije neka jako velika vjerojatnost. Teorija vjerojatnosti je, znate, jako komplicirana stvar.”
“Onda bolje da ja probam”, objavi Redrick Schuhart: “1:2098 da će sljedeća ptica koja sleti u ovu našu, kako je to rekla Keti Kolakovska, zonu pikničenja biti veličine bumbara!”
Papatači Ali nije bila veličine bumbara, ni blizu. Uopće i nije bila ptica nego ugojeni papatači, kukac funkcijski sličan komarcu veličine bernardinca iznimno patuljastog rasta – pet ih može stati na svježe podrezani nokat maloga prsta sveučilišnog prvostupnika (Sveučilišta smještenog u gradu veličine prosječnog sela neke futurističke Malezije) prosječnog rasta a relativno sićušnih šaka.
“Papatači!”, poviču piknikovci i razbježe se livadom – bilo ih je koji su se sklonili u šumu, unatoč upozorenjima.
Papatači slegne ramenima, smota rilce i primiri se ispod dekice za pikničenje (tu će po svoj prilici dočekati, bude li potrebno, i Sudnji dan). Piknikovci se odbježe, vrate se dekici, samo oni koji su u šumu otišli unatoč upozorenjima, ti se nisu vratili. Poslužen je kruh i pekmez (unatoč tumačenju nadležnih tijela prema kojemu pekmez ne postoji, nego se sve što je slatko, polutekuće i u boji naziva džemom – stoga je ovaj piknik imao i blago gerilsko ozračje), a razgovor, na radost sviju, nastavljen u istom tonu.
“2:1”, reče Elma Uberec, “da će sljedeća ptica koja sleti na ovu našu dekicu biti veličine bumbara!”
“2:1?”, začudi se Konkon Patacky, “Znači, veća je šansa da sleti nego da ne sleti?”
Ali nije bila veća šansa da sleti nego da ne sleti, jer naprosto nije sletjela, ptica veličine bumbara, nije sletjelo ništa, baš ništa, skoro dva’es pet minuta, a onda je, na rečenu dekicu, sletio bumbar veličine ptice veličine bumbara.
“Kakve su sad ovo gluposti?” upit dobar dio piknikovaca zbunjen očitim slomom teorije vjerojatnosti.
Šumar se pridružuje razgovoru Neki su se već i spremali kućama, kad se iz šume pojavio šumar – doveo je natrag one koji su otišli u šumu unatoč upozorenjima, doveo ih žive i koliko-toliko zdrave. Bio je dobar neki pa je pristao sjesti malo s nama na dekicu i popričati o predmetu naše pomnje.
“Gospodine šumaru”, upita netko od nas, “kako to da nam se ptica veličine bumbara nikako ne ukazuje? Postoji li takva ptica, i ako postoji...” “Ljudi”, reče šumar, “ja čuvam šumu. Idući svojim poslom susrećem brojne životinje. Ali kad je o ptici veličine bumbara riječ, nju je vidio neobično malen broj očiju čovječjih. Čak ni ove u evo ovoj glavi nisu posve sigurne kada i gdje. Razrješenje toj tajanstvenoj ptici krije se u njezinoj još tajanstvenijoj prehrani: ptica veličine bumbara hrani se, naime, bumbarima! I kako kojeg pojede, ugiba od prejedenosti!”
“Pa zar”, reče netko “ne može ulovljenog bumbara negdje uskladištiti i jesti ga malo po malo?”
“Gluposti!”, odgovori šumar. “Ptice sve što ulove pojedu na licu mjesta. Zato i imaju... Pogledajte samo pelikane; niti siju niti žanju, a imaju podbradak do zemlje! I zato, kako već rekoh, kako kojeg bumbara pojede, ptica ta ugiba od prejedenosti, kao kad bi netko od nas pojeo, primjerice...”
“...čovjekolikog majmuna”, dometne netko od nas.
“Ili geparda”, dometne, i opet, netko od nas.
“Ili patuljastog kita.” “Ili gigantskoga mikroorganizma!”
“Kompletni svemir progutao!”, reče netko od nas i upropasti piknik.
“Je ti fora”, rekosmo dotičnoj osobi pa se stali pakirati.
Ja sam bio zadužen da smotam dekicu te sam stoga prvi ugledao onog papatačija što se skrio ispod iste. Bio sam brži od tog zloglasnog živinčeta: uhvatio sam ga za šiju i prinio ustima da mu se napijem krvi, kad mu se lijevo oko izbečilo i ispalo iz ionako labave duplje. To je bio taj razvoj događaja koji me zatekao nespremnog: ispustio sam papatačija u travu, smotao dekicu do kraja i požurio se maknuti dalje od zone pikničenja.
Nitko ne zna kako je meni Što dalje i što brže do grada – jer imao sam dogovorenu kavu s Kosarom Ujb, bez pretenzija. I stigao sam na tu kavu, stigao na vrijeme, stigao i otpočeo razgovor:
“Nitko ne zna kako je meni!”, zavapio sam u namjeri da opišem jade koji su me snašli na gore opisanom pikničenju.
Očekivao sam da me Kosara Ujb propita detaljnije o tome kako je meni, ali ta je osoba iz meni nepoznatih razloga razgovor povela u posve drugom pravcu:
“Da?”, upita. “A kod mene je upravo suprotno: svi znaju kako je meni.”
“Imaš prekrasnu ušnu resicu!”, skrenuo sam s teme, zakomplimentirao Kosari Ujb, dakako, bez pretenzija.
“Da?”, reče ona, zatraži od konobara škare, odreže si rečenu resicu i svečano mi je uruči: “Evo, kad ti se toliko sviđa.”
Krv joj je curila tek malo, kao da si je otrgnula rinčicu, a ne... Bio sam šokiran njezinim dubokoumnim činom, tako da sam se osjetio još jadnijim nego ranije:
“Nitko ne zna kako je meni!”, zavapio sam u namjeri da opišem sve svoje jade.
“Da?”, upita Kosara Ujb. “A kod mene je upravo suprotno: svi znaju kako je meni.” “Kako to?”
“A i ja znam kako je svima. To ti je, mali moj, metafizika. Ne postojimo ja, ti, on itd. Postoji samo jedno Ja i ono naseljava svakoga od nas podjednako, i to u toj mjeri da nitko od nas zapravo ni ne postoji. Postojim samo Ja.”
“A ja?”
“Postojiš, naravno da postojiš, ludo, ali samo kao Ja, ne kao ti. Tako i svi drugi, pa i ja. Zato i znam kako je tebi, zato i ti znaš kako je meni: svi smo mi Jedno, kako se to često i patetično ističe. Ono što osjećaš ti, to osjećam i ja. Ali, naravno, i sve drugo!”
“Pa dobro...” odrezigniram. “Onda ti meni reci: kako je meni?”
“Onako...”
“Onako? To je sve što imaš reći? A kažeš da osjećaš sve što i ja!”
“Osjećam, osjećam, ali... Ja je, dragoviću moj, složena pojava. Uključuje sve osjećaje, sve misli, sve nagovještaje od stvaranja svijeta naovamo. Vjeruj mi, ni jedna riječ ne dočarava tu množinu Jednote bolje od ove koju sam upravo upotrijebila.”
“Da znaš da mi je sada lakše.” “Znam. Hej, nije li ono Debubio?”, upita Kosara Ujb.
“Gdje?”
“Tamo iza onog mini-deponija. Vidiš ga, nosi vijetnamku s kambodžijanskim uzorkom i bombaž hlače. Da, on je: Debubio!”
Ja nisam tu “Bok ljudi”, reče Debubio prišavši nam.
“Bok Debubio”, reče Kosara Ujb, “Kako si?”
Kosarino me pitanje posve izbacilo iz takta:
“Njega pitaš kako je, a meni govoriš da znaš kako je svima! Zašto ga onda pitaš, iz pristojnosti?”
“Ne. Pitam ga zato jer doista ne znam kako je. Izgleda da Debubio ipak opstoji izvan generalnog Ja. Postoji teorija da Ja ipak nije samo jedno, da ih ima oko pola tuceta. Ali to je još uvijek dovoljno malo da bih mogla ustvrditi da znam kako je većini osoba iz sektora mojega Ja.”
“E sad si sve pobrkala!”, povičem.
“Nisam, nego se ti, batuljčiću, otkidaš od sektora mojega Ja i prilaziš jednom od ostalih ja iz spomenutih pola tuceta. Izdajico! A s druge strane, ako je moguće da ima šest jaova, moguće je da ih ima i šest milijardi, moguće je da doista svaka osoba ima svoje ja povezano s jebenim tijelom. To je tragedija...”, zarezignira Kosara Ujb, dok joj je iz ostataka ušne resice k maćehi Zemlji krenula jedva formirana kap sukrvice.
Debubio, koji je cijelo vrijeme tamo stajao, reče:
“Ljudi, vi pričate kao da ja nisam tu!”
“Možda jesi, možda nisi, vidiš da više ništa nije sigurno!”, odgovori Kosara Ujb, a onda je došao konobar da naplati račun jer mu je završavala smjena.
Epilogčić Da stvar bude gora, nakon svršetka smjene (a već pri izmaku dana) na zglavku sam pronašao ujed papatačija, onog istog s kojim sam se, kako sam mislio, obračunao još na pikničenju. Znači ono s okom bila je obična varka, bijedan evolucijski trik, do-bro, pomislio sam.
Nije mi bilo svejedno: prisjetio sam se kako te razuzdane životinjice prenose brojne bolesti, neke i ne tako bezopasne. Nije mi bilo svejedno; moglo bi se reći da sam počeo paničariti. Odlučih se stoga na pojanje spasonosne mantre, ali nisam se mogao odlučiti između “ja nisam ja” i ja nisam tu”. Izgleda da