Inicijativa “Za Marjan”  

Žrtva nemara institucija

Inicijativa Za Marjan aktivirala se prilikom prijetnje izgradnje uz obalu tog poluotoka. Što je točno bio povod aktiviranju?

Prva voda plaža je na sjeverno-zapadnoj strani park-šume Marjan koja je danas široj javnosti poznata zahvaljujući otporu oko pet tisuća Splićana, koji su se okupili 16. siječnja 2011. kako bi prosvjedovali protiv nauma jednog od najpoznatijih poduzetnika na hrvatski način i splitskog gradonačelnika, Željka Keruma, da svojoj nevjenčanoj supruzi Fani Horvat tamo omogući gradnju restorana i tako zagrize u netaknuti pošumljeni dio park-šume Marjan.

No, priča o nakanama devastacije ovog dijela Marjana započinje ne tako davne 2006., kada su neki od izrađivača GUP-a odredili na koje će se parcele zaštićenog područja sjeverne strane park-šume Marjan (PŠM) preko grafičkih prikaza uvući nešto nalik građevinskoj zoni i to “slučajno” baš na one parcele koje su ranije uspjele biti denacionalizirane. U to vrijeme zemljište se reklamiralo kao prodajno i građevno u dnevnom tisku, na što se ulovio Željko Kerum, koji je 2008. godine uložio novce u “Faninu” Latebru d.o.o., tj. u kupnju parcela u pošumljenom dijelu PŠM.

Došavši na vlast, Kerum je odlučio iskoristiti pravo gradnje za koje je mislio da mu pripada pa je tajno organizirao pozivni arhitektonski natječaj. Kad je u siječnju 2011. godine u medijima odjeknulo da se još jedna čestica javnog marjanskog dobra žrtvuje u ime kapitala, građani su pokazali jedinstvo u otporu pred kojim je poslovično osorni Kerum ustuknuo.

Inicijativa Za Marjan formirala se prilikom organiziranja velikog prosvjednog skupa na Prvoj vodi 16. siječnja 2011. godine, a nastavlja djelovanje i nakon prosvjeda, jer su i planovi za gradnju na Prvoj vodi nastavljeni nakon što su Kerumovima propali pokušaji da parcele prodaju Županiji te nakon što je Županijski DORH u veljači 2011. utvrdio da gotovo trećina spornog terena spada u pomorsko dobro i da nije smjela biti predmetom trgovine.

Danas je Inicijativa Za Marjan neformalna građanska udruga bez unutrašnje hijerarhije, definiranog broja članova i financijskih sredstava koji bi doveli u pitanje njezinu nezavisnost, a djeluje s ciljem zaustavljanja nebrige vlasti i odgovornih službi za kulturno-povijesnu cjelinu park-šume Marjan.

Prosvjed na Prvoj vodi, betonizacija Marjana

Ugrožavanje park-šume Marjan izgradnjom nije od jučer. Kako je po vama došlo do toga da se građanski otpor najmasovnije iskazao na Prvoj vodi ?

Devastacije park-šume Marjan imaju dužu povijest, ali prosvjed na Prvoj vodi označio je prijelomnu točku u kojoj je građanstvo svojim tijelima simbolički obranilo lokaciju. Situacija se od tog momenta polako počinje mijenjati nabolje, tako što je pokrenut niz akcija koje još nisu djelatno poboljšale protekciju Marjana, ali su značajno otvorile put u tome smjeru.

Park-šuma Marjan od svog proglašenja 1964. bila je metom ambicija da se u njoj legalnim i ilegalnim putem izgrade uglavnom obiteljske kuće na atraktivnim lokacijama. Godine 1988. smanjene su granice park-šume za oko 47 hektara, što nije spriječilo graditeljske napade. Već tada je odlučeno da se mora izraditi Plan područja posebnih obilježja (PPPPO) za PŠ Marjan, koji do danas nije izrađen.

Depresivna situacija nastavljena je uspostavom hrvatske države. Privilegirani graditelji obilato su koristili činjenicu da splitski GUP iz 1978., koji je bio na snazi skoro 30 godina, nije štitio Marjan. Tu su bili i bespravni graditelji koji nisu imali parcele na lokacijama za koje se moglo ishoditi građevinsku dozvolu u park-šumi, što je po sebi pravni nonsense, budući da je park-šuma područje u kojem se smiju izvoditi radovi samo za njezino održavanje i unapređenje.

Prije desetak godina, 2002., gradonačelnik Slobodan Beroš iznio je poraznu procjenu kako za Marjan nema spasa te je pitanje vremena kad će opjevani splitski simbol biti betoniran do kraja.

Ovu bezizlaznu situaciju donekle rješava splitski GUP iz 2006., koji konačno ukida stambenu izgradnju u park-šumi Marjan, kao i gradnju ugostiteljskih objekata sa smještajnim kapacitetima. Također, GUP uvodi obavezu izrade PPPPO-a za Marjan, koju je proglasio i Županijski prostorni plan iz 2003. godine.

Ali graditeljske ambicije se ne zaustavljaju. U kolovozu 2007., otprilike godinu i pol nakon usvajanja, pokreću se izmjene GUP-a. Javljaju se ideje da se na atraktivnim lokacijama južnih padina Marjana, između Meštrovićeva Kašteleta i kuće Tresić-Pavičić, dopusti gradnja “urbanih vila”. Spominjalo se i gradnju kod Bambine glavice. Pisalo se kako Grad planira pokrenuti inicijativu prema Ministarstvu da se granice park-šume još jednom smanje.

Ideolog ove inicijative, kako se moglo pročitati, bio je predsjednik Savjeta za prostorno uređenje države u mandatu ondašnjeg premijera Ive Sanadera, Jerko Rošin, koji je otvoreno zagovarao da se na tom dijelu ispod Šetališta Ivana Meštrovića grade obiteljske kuće na velikim parcelama. U tome su ga podržavali član Poglavarstva za urbanizam Branko Poljanić i gradonačelnik Ivan Kuret.

Ti “hrabri planovi” izazvali su iznimnu reakciju građana. Peticiju Građanske inicijative za Split je u nepuna tri dana potpisalo 4300 ljudi, a policija je čak branila daljnje potpisivanje tvrdeći da štand na Marmontovoj nije legalno postavljen, dok su se građani ogorčeno bunili tražeći da potpišu peticiju. Promotivnih materijala je učas nestalo. Nekoliko dana kasnije Kuret i Poljanić demantirali su sami sebe, rekavši da nikakvu gradnju na tom dijelu Marjana nisu planirali. Ideja je povučena iz procedure.

Premda je GUP postavio pravila igre po kojima se ne može graditi nove ugostiteljske objekte u park-šumi prije izrade PPPPO-a, on je u grafičke prikaze ucrtao prevelike građevne zone, a u odredbama donekle odredio gabarite za njih te tako stvorio nepotrebnu konfuziju, koja je dovela u zabludu poduzetnika Željka Keruma. On je na ime svoje ljubavnice Fani Forvat i njezine firme Latebra u ljeto 2008. godine kupio parcele na Prvoj vodi u nadi da će tamo graditi restoran. No, ubrzo od Poljanića doznaje da mora čekati PPPPO.

Kad je postao gradonačelnik, Kerum je krenuo u realizaciju privatnih opsesija. Međutim, nesuđeni elitni restoran na Marjanu pokrenuo je građane iz pasivne pozicije, isprovocirao je masovni bunt. Po prvi put se, umjesto potpisa na peticiji, nezadovoljstvo pretočilo u složni mirni prosvjed; zajedničko NE koje je, po nekim procjenama, svojim prisustvom iskazalo oko pet tisuća ljudi.

Marjan svih splićana

Nakon tog povoda krenuli ste u razne akcije za zaštitu Marjana od legalne i ilegalne gradnje. Kako se razvijala borba?

Među važnije akcije treba spomenuti kako je Inicijativa Za Marjan pomogla spriječiti pokušaj izdavanja uvjeta za gradnju restorana na Prvoj vodi. Čim je u studenom 2011. sklopljena predizborna koalicija HDZ-a i Kerumove Hrvatske građanske stranke, od gradskih službi je, opet u tajnosti, pokrenut postupak prikupljanja posebnih uvjeta za izdavanje rješenja o uvjetima građenja ugostiteljskog objekta. Za te namjere saznali smo preko svojih izvora te alarmirali javnosti putem medija koji su nas podržali. Županijska ravnateljica Ustanove za prostorno uređenje, Marija Vuković, prepala se oštrih reakcija javnosti i nije dala suglasnost na uvjete do potpuno jasnog očitovanja nadležnog Ministarstva. Otezanjima se postiglo da smo dočekali smjenu vlasti i novog ministra gradnje i prostornog uređenja, Ivana Vrdoljaka, koji je također odbio mogućnost gradnje na Prvoj vodi.

Pitanje nužnosti obrane južnih padina Marjana od ideja izgradnje otvorili smo akcijom Fotosafari na divlju i njoj sličnu gradnju u PŠM u travnju 2011. godine. Na tom važnom polju obrane Marjana planiramo nastaviti djelovanje.

U svibnju 2011. potpisali smo sporazum sa Županijom i tako stekli pravo sudjelovanja u ponovo potaknutoj izradi PPPPO-a. Aktivno smo pomagali sprječavanje izgradnje novih stambenih objekata u Ulici V. Lisinskog koja je u PŠM, kao i izgradnju nova 32 stana u Puntarskoj ulici u marjanskoj kontaktnoj zoni, a koja predviđa sječu stabala iz korpusa marjanske borove šume.

Uvjereni smo da bi se svi marjanski problemi brzo riješili kad bi se južne padine otkupile od vlasnika i prenamijenile u javni prostor, tj. kad bi se privatne parcele privele namjeni park-šume kakvu propisuje Zakon o zaštiti prirode. Time bi se stalo na kraj graditeljskim snovima o “urbanizaciji” Marjana.

Cijela procedura spornog projekta je provedena i putem arhitektonskog natječaja. Koja je bila uloga društva arhitekata?

Natječaj je organiziran kao pozivni od strane investitora, tj. fantomske firme Latebra d.o.o., registrirane na ime gradonačelnikove nevjenčane supruge Fani Horvat, koja nema broj telefona, e-mail adresu i slične čimbenike suvremenog poslovanja.

Međutim, autor natječajnog Programa bio je član ondašnjeg Suda časti DAS-a Eduard Katačić. Firma člana Predsjedništva DAS-a Nevena Mladinića bila je provoditelj natječaja. Jedan od pet pozvanih natjecatelja bio je predsjednik DAS-a, Jurica Jelavić, koji je po svemu sudeći Predsjedništvu DAS-a zatajio ovaj svoj angažman, kao i član Predsjedništva, Damir Rako, koji je bio među natjecateljima.

Revoltirani ponašanjem predsjednika i nekih članova Predsjedništva, nekoliko dana nakon prosvjeda na Prvoj vodi, ostavke je podnijelo petoro članova Predsjedništva i dvoje urednika web-stranice, koji su isticali da je nakana gradnje na Marjanu prelila čašu predugog strpljenja ovog Predsjedništva, kojem je zaista svega nekoliko mjeseci kasnije istekao mandat.

Novoizabrano Predsjedništvo dočekano je u javnosti s nestrpljenjem i povećanim očekivanjem, tim više što je najavljivano kao posljedica probuđenog studentskog otpora, dakle kao “mlađe i osvještenije” od prijašnjeg vodstva DAS-a.

Možemo razumjeti da im je trebalo vremena da se snađu na novoj funkciji pa da se prva velika pobjeda Inicijative Za Marjan i Društva Marjan, u vidu nalaza urbanističke inspekcije po kojoj se na Prvoj vodi ne može graditi do PPPPO-a, dogodila u lipnju 2011. bez ikakve pomoći ove splitske strukovne udruge.

DAS se tako prvi put založio za Marjan u listopadu 2011. kroz urbanističku radionicu na temu Marjana na koju smo pozvani s Društvom Marjan. Iz niza prezentacija, koje su izradili studenti i mladi arhitekti pod mentorstvom profesora, dalo se zaključiti da splitski arhitekti ne podržavaju promet osobnim automobilima u PŠM niti izgradnju novih objekata.

U završnoj raspravi je dogovoreno da će DAS zajedno s Inicijativom Za Marjan i Društvom Marjan definirati zajedničku platformu stavova vezanih za održivost Marjana kao mirne rekreativne zone svih Splićana. Međutim, do danas nismo primili poziv za nastavkom suradnje, što ne bi bio toliki problem da u prosincu 2011. nije pokrenuta procedura za izdavanje posebnih uvjeta za građenje na Prvoj vodi i da u istom trenu nismo ponovo zatražili pomoć DAS-a, uzaludno priželjkujući javnu osudu takve klijentelističke strukovne politike.

DAS nije reagirao ni na našu prijavu dvojice njihovih članova Stegovnom sudu Komore hrvatskih arhitekata, Sudu časti Udruge hrvatskih arhitekata i Sudu časti samog DAS-a. Kerumova Predsjednika Savjeta za prostorno uređenje Zorana Jeramaza prijavili smo za obmanjivanje javnosti po pitanju zakonskih odredbi iz prostorno-planske dokumentacije, zlouporabu položaja Gradskog vijećnika s čije je pozicije obmanjivao javnost po pitanju strukovne odgovornosti i pravila te zbog uvrede i klevete koje je u radio-eteru uputio članovima Inicijative Za Marjan nazivajući nas “beskućnicima, neradnicima, neznalicama, čime već”. Nenada Mikulandru koji je dobio prvu nagradu na natječaju za restoran na Prvoj vodi, prijavili smo zbog ignoriranja prostorno-planskih odredbi prilikom pokušaja ishođenja uvjeta za gradnju u studenom 2011., jer je trebao biti upoznat s nalazom urbanističke inspekcije iz lipnja iste godine zbog širokog odjeka kojeg je u medijima dobio.

Zbog svega toga mislimo da iza “osvježenog i pomlađenog” Predsjedništva DAS-a stoje neki stariji igrači, njihovi profesori i mentori, koji se ne mogu otrgnuti snu o urbanizaciji i izgradnji npr. južnih padina Marjana, jednako kao što mladi arhitekti Splita, usprkos povremenim dobrim željama, još nisu otkrili snagu u sebi potrebnu za otpor pravilima igre koje uvjetuju (post)tranzicijski investitori.

Ministarstvo kulture bez ovlasti nad Marjanom

Predali ste zahtjev Ministarstvu kulture da Marjan uvrsti na listu kulturnih dobara. U kojem je stanju taj zahtjev?

Članovi Inicijative Za Marjan i Društva Marjan uputili su Zahtjev Ministarstvu kulture potkrijepljen elaboratom i popratnim sadržajima da se Marjan upiše na Listu nacionalnih kulturnih dobara, vjerujući kako bi se povećanjem zaštite i statusa ove prirodolike urbane baštine omogućilo njezino bolje očuvanje i spriječilo manipulacije različitim interpretacijama Zakona.

Posebno je zabrinjavajuća činjenica da ovog trena Ministarstvo kulture zapravo nema ovlasti nad Marjanom. Splitski Konzervatorski odjel je 2010. godine park-šumu Marjan izbacio iz B zone zaštite te joj je tek nakon burnih reakcija javnosti dodijelio najnižu C zonu od lokalnog značaja. Uprava za zaštitu prirode, koja je do restrukturiranja ministarstva spadala pod Ministarstvo kulture, dodijeljena je Ministarstvu zaštite prirode i okoliša. Kad bi Ministarstvo kulture Marjan vratilo pod svoje krilo podizanjem zaštite na nacionalni nivo povećale bi se šanse da se spriječi “kopiranje” graditeljskih zona ucrtanih u GUP iz 2006. u PPPPO koji je trenutno u izradi.

Iako su i ministrica Andrea Zlatar-Violić i njezin pomoćnik Zlatko Uzelac u nekoliko navrata u medijima najavili podizanje stupnja zaštite Marjana, od travnja 2012. kad smo zahtjev podnijeli, do danas nismo dobili službeni odgovor da li se prihvaća naš zahtjev s elaboratom i uvjetima zaštite, ali ni informaciju kakve planove ima Ministarstvo po pitanju zaštite Marjana i u kojoj fazi je njihovo ostvarenje, što nas, naravno, žalosti.

Nezadovoljstvo radom Ministarstva kulture potječe i od nedostatka pokušaja da se odupre usvajanju Nacrta izmjena i dopuna Zakona o postupanju s nezakonito izgrađenim zgradama, po kojem se trebalo moći pod nejasnim okolnostima legalizirati bespravna gradnja na prirodnoj i kulturnoj baštini, čak i ako je upisana na Listu svjetske kulturne baštine. Takav stav prema baštini, kojim se nagrađuje njezine devastatore i potiče buduće, dovodi u pitanje smisao proglašenja Marjana kulturnim dobrom. Marjan bi po nama trebao biti dijelom “buffer zone”, koja bi se kao ovojnica nalazila oko zone UNESCO-ve zaštite koju ima stara gradska jezgra Splita s Dioklecijanovom palačom. Zato smo cijeli slučaj kreiranja Zakona kojim će se po odluci konzervatora moći legalizirati devastacije nepokretnih kulturnih dobara, čak ako je riječ onima upisanim na Listu svjetske baštine, prijavili UNESCO-u sa zahtjevom da naše kulturne cjeline koje imaju na Listi uvrste na The List of World Heritage in Danger!

U konačnoj, usvojenoj verziji Zakona tako je izbačen samo dio o mogućnosti legaliziranja devastacija kulturne baštine koja je na UNESCO-voj listi.

Brisanje memorije grada

Marjan je možda najvidljiviji slučaj operiranja splitskih gradskih vlasti s teritorijem grada. Kako biste opisali taj način upravljanja splitskim gradskim prostorom koji se upravo provodi?

Suvremeni način života dio je splitske javnosti udaljio od navike provođenja slobodnog vremena u javnom prostoru. Centar se prazni od sadržaja koji bi mogli držati ljude tijekom cijele godine na gradskim ulicama, a puni se dosadno ujednačenom ugostiteljskom ponudom čiji velik dio pauzira izvan turističke sezone. Tako se briše memorija grada. Dok se rupe u svijesti građana liječe skupim tretmanima u shopping centrima, lakše će se manipulirati prostornim planovima i zaštitama kako bi se prenamijenile zelene gradske površine u građevne, ili pješačke zone u prometne, kao što se to događalo s perivojem Kaliterna na Bačvicama, u obuhvatu natječaja u Teslinoj ulici na Spinutu ili u pješačkoj zoni kod bedema Contarini uza samu Dioklecijanovu palaču.

Iako je Marjan daleko od neposjećenog, ovo su premise koje nas vode pri osmišljavanju akcija kojima želimo ukazati na namjerno komunalno zapuštanje dijelova Marjana, kako bi mu prava vrijednost pala i postala podložna provođenju komercijalizacije bilo kojeg tipa. Koliko je odgovornim tijelima stalo do kulturno-povijesnog značaja Marjana govori činjenica da je Konzervatorski odjel u Splitu park-šumi Marjan nedavno skinuo B zonu zaštite te joj C zonu od lokalnog značaja dodijelio tek nakon negodovanja javnosti.

Osim zbog prekrajanja zona konzervatorske zaštite zabrinuti smo jer se bitne preinake slike grada, poput nasipanja i gradnje zapadne obale Gradske luke za potrebe Kerumova hotela Marjan, ili anketnog natječaja za Istočnu obalu, provode javnim sredstvima, a mimo same javnosti te po sumnjivim i nejasnim kriterijima koji dovode u pitanje i regularnost same procedure. Također držimo kako se u Ministarstvu kulture, posebice Konzervatorskom odjelu Split, sudjelovalo u problematičnom prekrajanju UNESCO-vih granica stare gradske jezgre, a koje su upisane na svjetsku Listu slijedom starih baroknih bedema, zbog čega smo stvar prijavili UNESCO-u. Tako su krajem 2012. ponovo usklađene granice A zone konzervatorske zaštite s granicama UNESCO-a, što nažalost još nije slučaj s B zonom zaštite koja je do 2010. obuhvaćala i Park šumu Marjan.

S namjerom da potaknemo građane na oživljavanje potisnute memorije i drugačije im­aginarije marjanske lokacije, do sada smo kroz akcije podsjećali na neodrživu (ne)legalnu izgradnju, prometno stanje, komunalno uređenje i očuvanje spomeničkih vrijednosti, kao i na simbolički značaj i višeslojnost memorije mjes­ta, i to putem komunikacijskih metoda čitljivima širem sloju građana, koje su istovremeno usklađene s kulturološkim značajkama Marjana.