Travis Jeppesen  

Žrtve

Zvoni telefon. Nemam što raditi, pa se javljam. Da? Zove L. D. Želi da dođem k njemu, ali ne znam. Uvijek samo gledamo televiziju i ševimo se. Televiziju mogu gledati kod kuće i dovesti se do vrhunca bolje od bilo kojeg frajera. Prije dva tjedna pokušao me poševiti bez kondoma. Samo bi mi još trebalo da budem trudna s njegovim djetetom. Moji roditelji. Prisilili bi me da ga rodim. Već je i sad dovoljno grozno što mi svaki dan u grkljan gura Isusa. Bljuje mi se od toga. Seks mi se baš previše ne sviđa, ja samo volim njega i želim ga usrećiti, iako mi uglavnom dosađuje. Još je bolji od većine koja me okružuje. Kažem mu da ne mogu doći te poklopim slušalicu. Ionako ćemo se sutra vidjeti u školi.

Osam sati ujutro. Sat prirodopisa, profesorica je debela crnkinja, stara kuja s grimiznom kosom koja joj strši na vrh glave. Totalno je senilna i svakome uvijek sjebe ime. Mene iz nekog razloga zove Delila, a L. D.-a L. P. Samo se hihoćemo i ignoriramo je. No, ona je prava kuja. Mama mi je rekla da joj godinama pokušavaju dati otkaz, ali ne mogu zato što je crnkinja i u stalnom radnom odnosu.

U svakom slučaju, L. D. ima ljepilo, pa iz torbe izbacujem svoj sendvič s puretinom i u nju uštrcavamo malo ljepila te se saginjemo pod klupu i snifamo. Vrlo brzo vidimo mrlje kako lebde oko nas te imamo osjećaj kao da su se naši mozgovi uzdignuli u drugu dimenziju. Gospođa Roseboro nastavlja govoriti o elementima u periodičkoj tablici, a ja i L. D. se ne možemo pogledati a da se ne nasmijemo.

***

Herbert dosta često pada u rupe. Kad se nalaziš dolje u jarku, vlastito oskvrnuće neće te izvući iz toga. Na kraju je uvijek najbolje pasti. Usprkos tome, on je preplavljen pamćenjem – prošlost živi koseći se s njegovom nemogućnošću da živi u sadašnjem trenutku.

Ceremonija Grimiznoga Jarca događala se samo jednom svake zvjezdane generacije. Herbert je započeo dan berući cvijeće na livadi iza školskoga kompleksa, jedine lokacije na otvorenom koju je razred smatrao prihvatljivom. Livada se protezala na nekoliko jutara. Rukoveti korova žive u kućama napravljenim od mrtve trave. Livada, namijenjena za rekreaciju, bila je lijepa alternativa mreži sterilnih hodnika raspoređenih po unutrašnjosti kompleksa, iako je ostajala prazna tijekom cijele godine, čak i kada je proljeće u hladnu, sumornu klimu počinjalo ispuštati svoj topli dah. Kompleks je bio smješten u zgradi nekadašnje Osnovne škole Buick, koja je zatvorila svoja vrata kad je grad propao slijedeći ekonomsku recesiju ranih devedesetih. Bijaše kao da se taman oblak nadvio nad ovim gradom ili kao da se svemir urotio pokušavajući izbrisati njegovu sudbinu. Započelo je industrijskim radničkim štrajkom u tvornici Buick Mercury koji nikad nije bio pošteno riješen. Onda se, razmjerno neočekivano, u školi dogodila nesreća koja je odredila propast grada.

Nekoliko petardi eksplodiralo je u garderobnom ormariću. Jedan učenik, koji se zvao Bliff, imao je nesreću da je za vrijeme eksplozije stajao pokraj ormarića. Nekoliko metalnih komada odletjelo mu je u oči, što je završilo sljepoćom. Mnogi drugi učenici bili su traumatizirani vidjevši krv koja je šikljala iz njegovih očnih šupljina, kao i visokim tonom Bliffovih krikova – dosta dobro su ga poznavali, ali ga nikad nisu čuli kako viče. Kratko nakon toga škola je zatvorena nakon niza otegnutih, neuspješnih parnica koje je pokrenula šačica očajnih roditelja. Građani Buicka ostali su bez posla i bez škole u koju bi mogli poslati svoj podmladak, pa su nekamo odselili u potrazi za nečim. Bilo čim.

Kada su se doselili Overcomersi, koji su plaćali zakupninu nasljedstvom koje je donirao jedan član skupine, s nekadašnjeg su igrališta uklonili svu opremu ostavivši za sobom potpuno prazno igralište, tiho i ružno. Činilo se da je njegova otvorenost zastrašivala većinu ljudi koji su više voljeli privatnost svojih stanova od takve izravne konfrontacije sa suncem. Herbert je bio jedini koji se onamo povremeno odlazio sunčati, zuriti u blijedo, sivo nebo – sjetno, prazno.

Herbert je odnio cvijeće svojoj majci. Sjedila je na jeftinu, pletenu kauču u stražnjem dijelu sobe, a ruke je čvrsto sklopila. Stanovi su se sastojali od pojedinačnih sobica za svaku obitelj. Herbert i njegova majka bili su sretni što ih je bilo samo dvoje. Skučeni smještaj naučio ih je nešto o preživljavanju, no što točno, nitko nije posve siguran. Njihova je profesorica smatrala kako je nužno smanjiti prostorije za spavanje – svatko je dobio samo malenu enklavu – jer su se ljudi sve više zbližavali, bebe su frcale na sve strane a onda su one dobivale vlastite bebe, i nitko nikad nije odlazio.

***

Škola je završila, a autobus nas je odbacio natrag otkuda smo krenuli. Prigradski pakao. Nije moguće uteći, nema izlaznih vrata. Odgađamo povratak kući kolikogod možemo, jer ondje nemamo apsolutno što raditi – možda samo televizija i telefon, to je sve. Stoga odlazimo na dugu šetnju, pričamo i pušimo gomile cigareta, ponekad prošećemo kroz šumu dolje prema dolini te vodimo ljubav. L. D. uvijek želi ići dalje nego ja. Ne razumijem što je to s frajerima, zašto svaki put moraju ići tako daleko. To je potpuno ludilo. Mislim, ja se nikad ne uspalim, nijedna od djevojaka koje poznajem nije čak niti imala seksualne odnose. Znam da me on voli, pa nisam toliko protiv, samo to ne želim raditi svaki prokleti dan.

Što drugo ovdje možemo raditi? Dok ne budemo dovoljno stari da počnemo voziti, ovdje smo zapravo uhvaćeni u zamku. L. D.-jevih roditelja nikad nema, a moji me roditelji ne žele voziti na mjesta koja nemaju veze s crkvom.

U našem se susjedstvu uvijek grade nove kuće, a to uglavnom traje dosta dugo. Kompliciran je to proces jer je cijelo susjedstvo okruženo šumom, pa moraju srušiti sva stabla i najprije očistiti parcelu prije nego što uopće počnu graditi. Onda konkretna gradnja može trajati oko šest ili sedam mjeseci.

Stoga se, kad nam je zaista dosadno i kad smo očajni, noću odlazimo igrati u te kuće, dugo nakon što su građevinski radnici otišli. Uglavnom izvodimo budalaštine, gađamo se ciglama, sa zida skidamo žbuku, na podu ostatkom boje crtamo sranja.

Ponekad se pitam kako će ovo sve izgledati za tisuću godina. Sve ove kuće jednako izgledaju, dvokatna čudovišta od cigle sa samo neznatno različitim obilježjima. Garaža je iza kuće umjesto postrani ili su kapci prozora obojani u drugu nijansu plave boje. Pretpostavljam da će ovdje nicati sve više kuća, sve dok popuno ne nestane šuma i kad više neće biti doline u kojoj se klinci mogu igrati, kad više neće biti skeletnih temelja kuća koje valja uništiti, samo ćemo se svakoga dana vraćati iz škole i buljiti u zid te se pitati što mama kuha za večeru.

***

Svjetlo je zabljesnulo nad prizorom. Herbertovo se stopalo spustilo na tratinčicu. Sve je to, kratko rečeno, besmisleno: dan, cvijeće, krave na polju, sjećanja nekadašnjih zapažanja i sadašnja svijest stapaju se jedno u drugo poput dvaju različitih karaktera koji su zapravo ista osoba… Kako zbrkano može djelovati vrijeme kada se nalaziš na njegovoj pravoj strani. Kako bi uzvratio dosadi koja ga je zarobila, Herbert počinje paliti cvijeće u polju na kojemu stoji, u novom polju koje je zamijenilo ono staro iz njegova djetinjstva. Krave su podigle pogled kad su nanjušile smrad prženoga. Napao je njihove goleme, široke sinuse kao da su okusile zapaljenu šibicu.

***

Stojim naga pred zrcalom i zurim u sebe. Oči sam namazala eyelinerom jer sam mislila da ću izgledati seksi, ali ne funkcionira, samo izgledam poput nekakve jeftine kurve. Sigurna sam da bi se to svidjelo L. D.-u. Neki sam mu dan prvi put popušila i oduševio se, pa želi da to činim stalno. Radije bih da me samo ševi jer tu ima mnogo manje posla. Meni nikad nije doista lizao, a kada to čini, to traje samo minutu prije nego što ga izvadi.

U svakom slučaju, proučavam svoje tijelo u zrcalu. Voljela bih da mi barem sise budu veće. Kakva sam ja nakaza. Ne znam zašto sam kosu odlučila obojiti u crno. Tada mi se ta ideja činila dobrom, ali sada mi je koža odveć blijeda. Izgledam tužno. Totalno bolesno, kao da umirem ili neko tome slično sranje. Možda to uopće nije važno. Voljela bih se pretvoriti u nekoga drugog, na neko vrijeme samo nestati u nečijem tijelu. I počela sam se debljati. Prošli mjesec moji bokovi ni u kom slučaju nisu bili tako široki. Nekad mi je trbuh bio ravan i gladak, a sada imam kolut od masnih naslaga. To je tako jebeno gnjusno.

Ok, a druga stvar je da već dva tjedna nisam dobila mengu. Mislim da je to samo zato što mi je tijelo sjebano; u posljednje vrijeme ne spavam mnogo niti jedem, uzimam mnogo kofeinskih tableta. Ako je do sutra ne dobijem, počet ću paničariti.

***

Herbert je prošetao cijelim poljem. Vidjevši šumu ispred sebe, prešao je granicu i nastavio hodati. Herbert je znao da je to zabranjeno. Kazne su bile stroge. Iz nekog razloga nije mario. Cijelog je života proučavao vlast. Razumio je činjenicu da se vlast javlja samo onda kad nešto zahtijeva od tebe. Od Herberta se nije moglo ništa tražiti. Nitko od predstavnika vlasti nikad ga nije potražio. Kao da nije postojao, kao da je bio puka ljuska među gomilom ljusaka. Možda se cijelog života tako osjećao.

U svakom slučaju, kako bi inače bilo moguće ispuniti zadatak? Jarca ne možete naći u polju. Stoga je Herbert morao napustiti posjed. Njegova je majka znala koliko se to smatralo opasnim; njihova bi misija bila u velikoj opasnosti kad bi netko iz vanjskoga svijeta shvatio gdje oni žive. To je bio rizik, ali to nije bio njezin rizik, pa u određenu smislu nije bilo važno.

Tko zna hoće li ona i Herbert uopće imati isti odnos na Sljedećoj Razini?  Nije bilo nikakvih dokaza da hoće. Isus je u Bibliji najvažnije poruke upućivao pojedincima, a ne skupinama. Spoznala je koliko je on bio važan kao njezin sin, iz stanične perspektive, poštujući činjenicu da se ona nikada neće moći istinski identificirati s njim. Odnose bilo kakve vrste smatralo se simptomima – ili točnije, očajničkim slabostima ljudskoga svijeta – nečime što je trebalo  prevladati.

U svakom slučaju, Herbert je bio sretan što je klipsao po novom plodnom području. Nekoliko mjeseci kasnije s posjeda je krenuo na izlet. S njega se nikad neće vratiti.

***

Oh, moderan život je tako banalan. Iako je takvo razmišljanje možda izopačeno i snobovsko, Herbert ne mari za to. Razdvojio se od svega: duh od lica, prošlost od sadašnjosti – zdrava doza streljiva. Majčin lik čarobne je ljepote. Ponekad mu nedostaje, usprkos njegovoj volji. Naučila ga je nešto o pamćenju, nešto što neće pasti u zaborav. Ono nešto u njezinim očima. Humanost, ljubav, privrženost: ona je osjećala sve to, a možda je čak osjećala nešto drugo. Tko zna kako se osjećala iznutra. Herbert se samo sjeća kakav je vanjski dojam o svojim osjećajima htjela ostaviti.

Nazivati je majkom nije posve ispravno. Iako nije bilo moguće zanijekati biološku vezu, održavanje tradicionalnih obiteljskih odnosa nije bilo poticano. Smatrali su ih još jednom preprekom na putu prema konačnom cilju, nužnosti da se  “ode onkraj”, a oni su se tome predavali bez dvojenja. Više su nalikovali na molekule  koje pripadaju široj staničnoj jedinici. To je način na koji su navikli gledati na sebe.

Onda je došla noć u kojoj je Micky Tim imao rođendan. Micky je bio biološki sin Turnipa, glazbenoga časnika. Turnip bijaše jedini crnac među članovima Overcomersa. Osim boje njegove kože, vanjskim izgledom prilagodio se svima drugima (obrijana glava, bijela odjeća), osim indiskretne prisutnosti zlatne naušnice na lijevoj resici uha. Kao student, mnogo godina prije nego što je pronašao Overcomerse, bio je uključen u pokret Black Power. Pridružio se kampanji Povratak u Afriku na sveučilištu, a njegovi su ga drugovi hrabrili u razvijanju njegovske diplomske radnje o američkom ropstvu. Jedna od stvari koja ga je najviše zbunjivala bila je činjenica da su na kraju građanskoga rata mnogi nekadašnji robovi kojima je bila darovana sloboda odlučili ostati na istome mjestu i nastaviti raditi za svoje gospodare. To su, navodno, učinili iz ljubavi i odanosti prema svojim nekadašnjim vlasnicima, ali i iz straha od života izvan ropstva, izvan života u kojem su rođeni i odgojeni. Vanjski je svijet još bio hladan i neprijateljski, ostavljajući pokornost kao jedinu moguću opciju. Simbol njihove suglasnosti bila je zlatna naušnica na lijevome uhu.

Budući da je sam iskusio taj okrutan svijet kojemu su se oslobođeni robovi odbijali priključiti, Turnip je svojega izgubljenog učitelja pronašao u Martinu Jonesu, zemaljskome predstavniku iz Sljedeće Razine Egzistencije. Stoga su značaj toga glupog zlatnog privjeska svi znali i prihvaćali.

Vijeće staraca došlo je na briljantnu ideju da organizira karaoke rođendansku zabavu za Mickyja na kojoj će se izvoditi pjesme o svemirskoj letjelici koje je napisao Turnip. A Turnip je te klavirske tipke draškao kao nikad dosad. Tina Jones slučajno je pojela nokat i porigala se. Morala je otići u krevet, pa je izgubila priliku da zapjeva Isus me želi zbog mjesečeve zrake (kod kojeg će se takta pojaviti mjesečeva zraka?!). I tako se zabava nastavljala. I nastavljala, i nastavljala...

Mnogo sati kasnije majka i sin ležali su jedan pokraj drugoga u krevetu, iscrpljeni zbog sudjelovanja u slavlju. U polusnu ruka joj je slučajno kliznula niz unutarnju stranu bedra njezina sina. Bijelo svjetlo koje je dopiralo kroz prozor lagano je osvježavalo sterilnu unutrašnjost sobe uronjene u tamu svakodnevice, gušeći se pod teretom koji se krije iza… scenarija. U kompleksu ima trideset sedam tijela koja spavaju, svako s crnom opeklinom na lijevome ramenu. Harmonično, šareno društvo debelih i mršavih, daha koji iz usta struji polagano, unisono, poput gnoja iz inficirane rane. Svjetlost mjesečeve zrake miluje. Ali to samo budan Herbert može vidjeti.

S engleskoga prevela Gioia-Ana Ulrich.

Početna poglavlja romana Victims, Akashic Books, 2003.