In memoriam - Žudnja za plemenitim kazalištem

Krajem prosinca 2008. godine u Granadi, u Španjolskoj, preminula je Dunja Koprolčec-Burić, dobitnica “Orlanda” za 1980. godinu – legenda zagrebačkog Kugla glumišta (1975 – 1985).

Vijest o njezinoj preranoj smrti zaustavlja nas, tihe i tužne, u pokušaj sabiranja izvanrednih energija ljudske i kazališne ljubavi i pamćenja, kojima je zauvijek obdarila neprocjenjivost Kugla-preobražaja u povijesti hrvatskoga, dakle europskoga teatra 70-ih i 80-ih god. 20. stoljeća.

Rođena 18. ožujka 1954. u Osijeku, u uglednoj građanskoj obitelji, već kao svestrano nadarena gimnazijalka-odlikašica (uz ostalo: uzorna gimnastičarka i poznata košarkašica) 1971. g. predano se uključuje u rad Omladinskog scenskog studija Miniteatar, koji je osnovao Branko Mešeg, Gavellin učenik. Uz čarobnost izvođenja scenske montaže, dadaistički besmislena naziva Štekpenteri, upoznaje moć provokativnih naboja pokrenute podrumske alternative: predstava, igrana u podrumu zgrade Radničkoga doma u Osijeku, odjeknula je kao “pljuska” građansko-roditeljskom ukusu (samo)prepoznavanja i poimanja granica kazališne umjetnosti i života. Za Dunjine prve kreativne impulse u grupi mladih zaljubljenih kazalištaraca značajna je i dostupnost časopisa The Drama Review iz New Yorka.

Ujesen 1972., kao studentica engleskoga jezika i komparativne književnosti na Filozofskome fakultetu u Zagrebu, zajedno sa suprugom Zlatkom Burićem, studentom psihologije i sociologije, učlanjuje se u čuveni, no kreativno već ugašeni SEK (Studentsko eksperimentalno kazalište). Razočaranje zatečenim stanjem pojačava zajedničku žudnju za plemenitom kazališnom ak(tualiza)cijom europskih markacija – “ekstremno subverzivnog, alternativnog impulsa novog anarhizma, pokreta hipija, osviještene nove ljevice” (Burić) – naslućenih kroz zagrebački IFSK (Internacionalni festival studentskih kazališta). Susret sa Zlatkom Svibenom na Akademiji dramskih umjetnosti, gdje su sa zanimanjem pratili studentske ispitne predstave na sceni, pretvorit će par Koprolčec-Burić u “prebjege” iz SEK-a u SSG (Studentsko satirično glumište).

Nedramska kazališta

Koautorsko trojstvo Burić-Koprolčec-Sviben radikalno će dokinuti odumirući SSG-ovski koncept društvene satire već prvom predstavom Noć vukodlaka – dinamičnom montažom protoka slika i boja, glazbe, svjetlosti i riječi u ritmovima iznenađujuće dramatske energije. Izrazit interes za teatar kao multiperspektivni koncept kugle (s polazištem u tezama koje izlaže Etienne Souriau, francuski filozof i estetičar: Lille, 1892. – Pariz, 1979.) spomenuti “trio” jasno će profilirati već samim prijedlogom o preimenovanju SSG-a u Kugla glumište (20. lipnja 1975.).

Umjetnički kompleksna osebujnost Dunjina beskompromisna angažmana bez ostatka u eksperimentu življenja kolektivne proizvodnje Kugla-akcija-ugođaja-predstava – neosporno zadivljuje. Dunja je jedina od svih Kuglinih članova sudjelovala baš u svima, od rađanja prvih idejnih projekcija kazališta kao kugle, odnosno prve predstave Noć vukodlaka 1975., pa sve do Posljednje ljubavne afere 1982. g.

Iz Noći vukodlaka, inscenirane, prema istoimenu filmskom sinopsisu Branka Ivande, u polukružnoj dvorani Teatra &td, Dunju Koprolčec-Burić pamtimo u ulozi Justine. Nastupila je u svim izvedbama: premijernoj, repertoarskim, u sklopu programa IFSK-a kao i Međuna­rodnoga festivala otvorenih scena u talijanskoj L’Aquilli (jesen 1975.). Dunjin prinos izvrsnosti predstave inkrustiran je, ekspresivnom dinamikom izvedbe, u prva, a potom i sva kasnija traganja autorskoga kolektiva za oblicima nedramskog kazališta bez unaprijed zadana fokusa (inspirirana, između ostaloga, tezama Darka Suvina iz Dva vida dramaturgije): predrenesansnog, srednjovjekovnog, crkvenog – sa slikama križnog puta, prolascima kroz dramske slike i procesijama na trgovima. S kolektivom je promišljala i koautorski primjenjivala otkrića ekspresionističke dramaturgije (Georga Kaisera, ali i Krležina Kraljeva i Kristofora Kolumba), etno-kazališta (istražujući u biblioteci Instituta za etnologiju i folkloristiku), inspiraciju američkom verzijom hipi-pokreta s političkim happeninzima (kao što su npr. Do it! – Scenarios of the Revolution Jeryja Rubina) kao i senzacije povezivanja Beckettova i Brechtova sloma katarze. Dunje Koprolčec-Burić sjećamo se, napose, u nezaboravnoj slici koja je provokativno osporavala konvenciju “kraja predstave”: ruke nekoliko izvođača, koji su tek sišli sa scene, “u živi kip” preobražavale su Justinin lik – nanosima mokroga gipsa na Dunjino tijelo dok je ona nepomično i dostojanstveno stajala na improviziranu “pijedestalu”. Ozbiljno je i do kraja ustrajala u toj pozi, dok su ostali izvođači, dječjom igračkom-fotoaparatom “portretirali” lica publike-promatrača i uručivali im te “fotoportrete” kao njihovu vlastitu “sliku i priliku” – da bi se u njihovim rukama stvorile ulaznice za zagrebački Zoološki vrt s “portretima” iz životinjskoga svijeta. Atraktivnost Noći vukodlaka zapažena je i na recentnom festivalu kazališne alternative europskoga konteksta u talijanskoj L’Aquilli.

Protiv mrtvog neba

Markantna pojava Dunje Koprolčec-Burić, kazališnim likom i bićem ljepote vlastita biti, u svim predstavama, “mekanim brodovima” Kugla-glumišta, tijesno je povezana s njezinim neustrašivo prodornim odlukama za beskompromisne rezove kroz okamine zatečenih stanja Ljubavi i pamćenja (1976.) – svih, Kugla-palimpsestima dotaknutih, “nepomičnih stvari” (Salvador Dali, Ljubav i pamćenje 1931.). Intertekstualnu polisemantičnost Kuglinih slika-palimpsesta umješno je naglašavala u opstojnosti njihove značenjske punine s mudro impliciranom “pozadinom”: nepredvidivo osviještenim kontekstom uličnog “sada” i “ovdje” Kugle i Kugline publike. Na velikim poprištima kazališne NE/umjetnosti i urbanog bola “kockastih samoća” Zagreba, Splita, i Beograda, uob(l)ičavala je poetično Kugla-ritualno zajedništvo Dočeka proljeća (1977.): radosno i vedro, slapovima plastičnih traka žarkih boja, ali i antigrađanski bijesno, oštrinom koraka u visokim potpeticama i gestom znakovita gaženja cigaršpica u travi. Neupitno s dubokim uvjerenjem u moć Kugla-Lica, pronosila ga je preobražavajući se u nezaboravnu nosačicu “magično” uobličene melankolije Kugla-ogledala koje u betonskom sivilu mamutskih nebodera jača slutnju o mogućnostima promjene mrtvih nebosklona. Šarmantnu neodoljivost cirkusko-varijetejski-najavnih Kugla-mimohoda približavala je publici briljantnom “ne/s(p)retnošću” skokovitih “zvijezda” sjajne artistice u plavom. Njezine dojmljive interpretativne preobrazbe u nekoliko različitih likova i slika u Mekanim brodovima (1978.) kulminirale su, uz mirisno suzvučje zraka upravo zalazećega sunca i odsjaje vatre na licima zanesene publike – neponovljivim skulpturama bijeloga ritma i uzavrele gipkosti tijela u izvedbi završnog plesa Bijele maske. Kao virtuozna najavljivačica u Priči o djevojci sa zlatnim ribicama i cirkusu Plava zvijezda (1979.) i Kugla Cabaretu (1982.) – u crnom fraku s cilindrom, ispod kojeg se rasipala nemarna ljupkost plavih kovrči – maestralno se poigravala, očaravajući i raščaravajući igre s “horizontima očekivanja” ulične publike, rječitim parodističko-ludističkim s(t)imulacijama nekoliko žanrovskih konvencija “kazališne predstave”. Dunjin Kugla-tango s razbarušenim Šiš-plesačem u crnom fraku na improviziranu podiju ispred zagrebačkoga Glavnog kolodvora, uz taktove neizrecivo tužnobolne Šilović/Kugla-šlager&tango-glazbe kao da još plesno traje svoju bezvremensku ustreptalost.

Kugla-lutke

Nevjerojatnom upornošću beskompromisna uvjerenja u neupitnu vrijednost vlastita umjetničkoga angažmana, potičući sve posustale, za Posljednje sate gospodara ledenih strojeva (1979.) gotovo do iznemoglosti izrađivala je Kugla-lutke, da bi ih podijelila djeci iz publike kao novogodišnji dar u trešnjevačkom parku u Nehajskoj. Ni za istodobne dogovore s dužnosnicima JNA nije joj nedostajalo energije i – čitav jedan vojnički odred iz vojničkih je kazana publici besplatno dijelio čaj za vrijeme predstave! Prestižna nagrada “Orlando” dodijeljena joj je 1980. kao predstavnici Kugla glumišta, čija je predstava Ljetno popodne ili što se desilo s Vlastom Hršak na taj način nagrađena kao najuspješnije umjetničko ostvarenje dramskog programa Dubrovačkih ljetnih igara. Kugla-spoj motiva iz legende o lopudskoj sirotici i istinite priče iz “Glasa Slavonije” o pre-hipnotiziranoj djevojci, jedva probuđenoj nakon hipnotizerske seanse; Dunjina interpretacija učinila je legendarnim.

U krugovima plavih baraka, priljubljenih uz desnu marginu pretpristupne zone (“na zadvorkah”, rekao bi D. I. Harms!) ulaza u Studentski centar u Savskoj 25, čitavo jedno desetljeće, do Posljednje ljubavne afere 1982. g. – Dunjina je Kugla-(sve)prisutnost neizbrisivo obilježila ne/umjetničku atmosferu duhovne, intelektualne ali i fizičke, zanatsko-umjetničke Kugla-proizvodnje u Kuglinu “dnevnom boravku”. U njegovoj kafkijanskoj skučenosti i zagušljivosti, ponosnoj i toploj ukrašenosti plakatima i fotografijama, nemarnoj prenatrpanosti stvarima i čudesno dinamičnoj prolaznosti u kojoj su se rado zaustavljali svi članovi Kugla glumišta, ali i nečlanovi i najstidljiviji simpatizeri – dostojanstveno, svijesno i odgovorno uključivala se u kaos produktivne simultanosti najraznorodnijih radnih rasporeda: od održavanja scenskih proba; kostimiranja i šminkanja prije čuvenih “mimohoda” – do hranjenja izgladnjelih “Kugla-proizvođača”. Nisu je mimoilazili ni administrativni obrasci ni neminovna ispunjavanja godišnjih Izvještaja na prastaroj mehaničkoj pisaćoj mašini. Odlikovala se, uz glumačko-izvedbeni talent, vrsnoćom i marljivošću u najrazličitijim vještinama, od šivanja kostima i lutaka na legendarnoj “Singerici”, do krojenja papira i lijepljenja dijelova scenografije. Šarmantnim ludizmom prštavih besmislica i smijeha radosno je pratila sveopći ushit novim idejama, Kugla-internim pošalicama ili tek razvijenim fotografijama Mladena Babića-Babe s jučerašnje predstave ili probe! U konstantnoj neprovidnosti od gustih dimova cigareta, koje kao da ponekad ni sama nije gasila, koncentrirano je slijedila i kritički se uključivala u žar vatrenih diskusija o najraznorodnijim Kugla-aktualnostima. Vlastite stavove branila je i dokazivala tvrdoglavo, hrabro, bez odustajanja – s neuništivom energijom, kojom je, čestim nemogućnostima uprkos, zamišljenu akciju dovodila do kraja.

Posljednja predstava

Dunjina posljednja, samostalna predstava Modna revija (1984) s kojom je gostovala diljem Jugoslavije, temeljila se na montaži slika i ritmova europske provenijencije, spojenih s impresijama, pobuđenim na njezinim putovanjima po arapskim zemljama. Susret s arapskom kulturom i islamom preobrazit će Dunjin život: zauvijek odustaje od kazališta i umjetnosti, prelazi na islam, uporno se vraća u arapski svijet bez obzira na nekoliko prisilnih deportacija, zbog čega čak mijenja i prezime u Bešlić (prezime njezine voljene bake po majci) i definitivno se odlučuje za asketski skroman “život na rubu” u Granadi u Španjolskoj. Međunarodni islamski centar, čija je djelatnica pronašla njezino mrtvo tijelo u stanu gdje je provela posljednje dane života, organizirao je njezin pokop po islamskom obredu.

Danas, u mislima na Dunju, sve Kugline “ljubavi i pamćenja” dotiču i sabiru bol. U dostojanstvu boli – ponos i zahvalnost za sve čime ih je upravo Dunja činila nesaberivima.