Žudnja za slavom

Na koji način tehnokultura stvara svoje subjekte? Moja je postavka da pojedinci u posredovanoj, kapitalističkoj tehnokulturi subjektiviraju svoj položaj unutar ideološke matrice publiciteta i tajnovitosti. Naš doživljaj samih sebe kao subjekata oblikovan je u smislu dostupnosti, vidljivosti i poznatosti. Bez publiciteta, subjekt tehnokulture ne zna postoji li uopće. Nema načina da utvrdi ima li svoje mjesto unutar općeg sociološko-simboličkog poretka stvari, je li priznat. (Dot-com verzija toga mogla bi biti nešto poput – “bez internetske stranice vas niti nema”.) Tehnokulturalni način subjektivacije je, drugim riječima, stjecanje slave. Slava je oblik subjektivnosti koji postulira – pretpostavlja i reproducira – ideologiju publiciteta. Publicitet u tehnokulturi funkcionira putem stvaranja subjekta koji sebe pretvara u objekt javnog znanja.

To pitanje tehnokulturalne subjektivnosti postavljam kao protutežu puno istaknutijem naglasku na identitetu u cyber-kulturalnim studijama. U počecima interneta, teoretičari su isticali seksualno eksperimentiranje, igranje uloga, transseksualizam i raznolikost. Činilo se kako su umrežene komunikacije idealan laboratorij postmodernističkim teorijama o neodređenim ili fragmentiranim osobnostima. Bez obzira na to je li teoretičar veličao cyber-poigravanje identitetom, osuđivao ga ili čak bio zabrinut zbog ponovnog vraćanja starih, neprivlačnih identiteta, to da bi o cyberyji trebalo teoretizirati s obzirom na njezin utjecaj na identitet općenito se uzimalo zdravo za gotovo.

Urotnički subjekt i slavna osoba

No, s pojavom Interneta isticanje identiteta čini se zastarjelim, poput nostalgične evokacije pretpolitičkih vremena slobode i mogućnosti kojih nije bilo. Nejasni identiteti koje su veličali rani teoretičari danas se doimaju više poput potrošača prisiljenih pronaći sljedeću novinu, producirati se i reproducirati putem slika, tehnologija, zabave i potrošne robe. Anonimni cyber-seks donosi manje bujanja željenih osobnosti nego što izravna dostupnost neposrednog zadovoljenja ukida žudnju u novom krugu zabave i stimulacije. Doista, kao što to nalaže prevladavanje teorija urote, upravo žudnja za znanjem koja obilježava javnost u demokraciji sada poprima drukčiji oblik, uobličen putem i u obliku beskrajnog procesa traženja, povezivanja i (re)produciranja informacija. Mogli bismo reći da ljudi danas, umjesto da doista žele znati, uživaju u tome da znaju, da budu u tijeku. Uz neprestane, lako dostupne informacije, nema isprike za neupućenost. (A izričita naredba da se zna, naravno, popraćena je svojom suprotnošću, prezirom prema ovisniku o vijestima, onome tko pretražuje po Internetu i foteljašima koji čitavo svoje vrijeme provode u praćenju medija i ignoriraju “stvarni život”.)

Dakle, koja se vrsta subjektivnosti uspostavlja kada se od svakoga očekuje da zna, a tehnologije vjeruju umjesto nas? U jednom drugom tekstu tvrdim da tehnologije koje nas potiču da tražimo i da se povezujemo s bazama podataka u kojima, čini se, uvijek nešto nedostaje, i demokracija kao sustav nepovjerenja pozivaju subjekte da budu teoretičari urote. Ovdje razmatram jedan drugi način subjektivacije, a to je slava. Iste one tehnologije koje nas pozivaju da se povezujemo također nas pozivaju kao znane, kao izvore zadovoljstva koji su zanimljivi kamerama, internetskim stranicama i kompanijama za kreditne kartice. Subjekt znanja, drugim riječima, najprije je interpeliran kao znani subjekt.

Dok se urotnički subjekt javlja kao subjekt žudnje, slavna se osoba javlja kao subjekt nagona. Ovdje ću citirati Slavoja Žižeka. Na svojoj najtemeljnijoj razini, objašnjava Žižek, žudnja poprima oblik nezadovoljenja; kako bi ostala žudnjom, može biti jedino žudnja za žudnjom. No nagon “označava paradoksalnu mogućnost da subjekt, zauvijek onemogućen da ostvari svoj Cilj..., može unatoč tomu pronaći zadovoljenje u samome kružnom kretanju, uvijek iznova promašujući svoj cilj, u kruženju oko njega”. Nagon je petlja, ciklus u koji je uhvaćen subjekt. Uvijek iznova pokušavati, činiti istu stvar uvijek i uvijek i uvijek iznova, čak i kada, posebice kada je djelovanje osuđeno na neuspjeh – zadovoljstvo je samo po sebi.

Neprocjenjivo iskustvo

Mnogi se ljudi danas pribojavaju da bi njihove tajne mogle biti otkrivene i kružiti Internetom. Istina, Internet je veliki problem što se tiče skupljanja, agregacije i širenja osobnih podataka. No problem tajnosti obično se prikazuje kao neka vrsta outinga, kao način da nečiji privatni život postane predmetom masovnoga, javnog zanimanja. To je čudno. Kome je uopće stalo do toga? Kao što to zna svaki promotor, oglašivač i agent za odnose s javnošću, nije baš da tamo negdje postoji masovna publika koja spremno čeka na otkrivanje naših tajni, posve zainteresirana za svakodnevne pojedinosti iz naših privatnih života – pa čak i za naše najosobnije maštarije. No upravo je to bojazan koja prati širenje i intenzifikaciju mrežnih tehnologija. Nedavna anketa provedena među više od 2.000 američkih kućanstava – i među korisnicima Interneta i onima koji to nisu – pokazala je golemu zabrinutost za vlastitu privatnost na Internetu.

Satiričke verzije Mastercardove reklamne kampanje ciljaju upravo na te bojazni da će naše osobne tajne izaći na vidjelo diljem Interneta. Te kvazireklame cirkuliraju putem elektroničke pošte. Sve su istoga oblika: seksualno eksplicitna fotografija i tekst u kojem se specificiraju troškovi koji ulaze u stvaranje zorno prikazanog – i svugdje razglašenog – trenutka. U tekstu koji prati sliku Limbo stoji:

Večera i ples na božićnoj zabavi kompanije “BIG” – gratis

Boca vina za “malo opuštanja” – $ 17,00

Fotoaparat za jednokratnu uporabu “za svaki slučaj” – $ 6,00

Ispod tog teksta je ono za što se čini da je autentična, spontana fotografija (snimljena fotoaparatom za jednokratnu uporabu) “Kraljice Limba” (opuštene nakon popijenog vina) na zabavi. Kao što se može i očekivati, žena na slici ne nosi donje rublje. Zato slijedi zaključak ispod slike u kojem stoji: “Vaša slika dok pokazujete svoj ‘poseban talent’ čitavom slobodnom svijetu... NEPROCJENJIVO!!” (Treba dodati da slike u različitim verzijama ne prikazuju samo žene. Ima i “spontanih” fotografija muškaraca koji su sami po sebi urinirali, upravo završili s masturbiranjem ili nenamjerno pokazali svoje genitalije.)

Poniženje što postajete sadržajem koji kruži Internetom

Kako biste shvatili parodiju, valja se prisjetiti službene Mastercardove kampanje. I tu se spominju različite stavke i aktivnosti kao predmet potrošnje. I tu vrhunac popisa čini “neprocjenjivo” iskustvo. Naravno, Mastercard implicira kako je to iskustvo koje “se ne može kupiti novcem”. To je dragocjen trenutak, koji nema cijene. Unatoč tomu, u samoj reklami dragocjen trenutak osramoćen je besramnom cijenom koju za njega valja platiti – neprocjenjivo iskustvo ipak zahtijeva kreditnu karticu. Dragocjen trenutak, drugim riječima, nije “neprocjenjiv”, uopće nije izvan mreže kapitala. Osramoćen je samim svojim optjecanjem unutar takve ekonomije.

Parodijska verzija istodobno obrće suprotnost između dragocjenog i besramnog u službenoj kampanji i ističe ispad koji kruži Internetom. U parodiji je ta besramnost dvostruka. Tu trenutak koji novac ne može kupiti nedvojbeno nije dragocjen trenutak, nego je on otvoreno, kao što je svima poznato, eksplicitno besraman. To je trenutak koji obilježavaju pijanstvo, genitalije i tjelesne izlučevine. No istinska besramnost, istaknuta parodijom, ne temelji se na slici, premda je ona besramna ako je razmatramo kao suprotnost službenim reklamama o “neprocjenjivom”. Na slici ne pronalazimo skriveni dodatak ili ispad analogan narušavanju toga dragocjenog trenutka novcem. U kvazireklami ta dodatna besramnost proizlazi iz bacanja sramote uz pomoć informacije, iz poniženja što postajete sadržajem koji kruži Internetom. I tu je prisutan ispad koji cirkulira mrežom, no ovaj je put riječ o mreži informacija. Ono što baca ljagu na naše noćne avanture nije trenutak zabilježen na slici, nego optjecanje tog trenutka, u obliku njegove slike, Internetom (kao što je u službenoj reklami ono što narušava trenutak njegovo mjesto u komercijalnoj razmjeni).

Zato bismo se trebali oduprijeti nagonu da kvazireklame iščitavamo u pojmovima reputacije, samo kao poučne priče usmjerene protiv pretjerane konzumacije alkohola te u korist nošenja rublja. Ni jedna kvazireklama ne otkriva imena, adrese ili datume. One ne navode ničiji identitet. Ni jedna osoba koju je moguće identificirati nije uistinu ponižena. Štoviše: ostali ljudi na fotografijama općenito ne posvećuju nikakvu pozornost  razotkrivenoj osobi. Oni koji su najbliže žrtvi, drugim riječima, nisu uopće iznenađeni. Unatoč očitom pokazivanju “besramnog sadržaja” – vidljivih genitalija ili spolnog čina – osobama sa slike, čini se kako ništa nije razotkriveno. Ekskluzivna informacija postoji, ali nema tajni. A ono što ekskluzivnu informaciju čini besramnom, naravno, nije njezin sadržaj, nego njezin optjecaj. Ono što je jednom možda bilo tajanstveno, dragocjeno, sada je samo još jedan vulgaran element među svim drugim tricama i kučinama na Internetu.

Vidjeti i biti viđen

Te reklame o “neprocjenjivim” trenucima iščitavam prema njihovu pretvaranju onoga što je dragocjeno u smeće i njihovo optjecanje mrežama kako bih istaknula “vizualnu žudnju” da se sebe učini viđenim, koja je ključna za publicitet u tehnokulturi. Vizualnu žudnju obilježava neka vrsta refleksivizacije ili ključnog obrtanja. Kako to Žižek objašnjava, “ako ne mogu vidjeti točku u drugome iz koje me  gleda, jedino što mi preostaje učiniti jest sebe učiniti vidljivim toj točki”. Da to raščlanimo, žudnja bi zahtijevala da netko nešto traži, pokušava to pronaći, pokušava razjasniti gdje i što je to. Ipak, stvar koju nije nikada moguće pronaći, točka koja nikada ne može doći u vidno polje željnoga subjekta, jest točka s koje ono što taj subjekt traži gleda njega. U slučaju nagona, subjekt sebe čini vidljivim toj točki. Više me jednostavno ne zadivljuje neka skrivena stvar, recimo; umjesto toga, činim sebe otvorenim, dostupnim, raspoloživim, vidljivim toj tajanstvenoj, nepoznatoj, tajnoj stvari, mjestu s kojeg me se gleda. Samim svojim gledanjem činim sebe vidljivim tom objektu, gledanju. Nagon zato povezuje način na koji sebe činim viđenim kada gledam na svoj čin gledanja. On upućuje na neku vrstu obrtanja, refleksivnog prijelaza u novu ekonomiju, transmutacije u novu mrežu, koja se događa kada nečiji čin gledanja postaje ono što gleda ta skrivena, tajanstvena stvar koju netko traži (ali je nije našao).

Serija kvazireklama o “neprocjenjivim” trenucima  predstavlja gledanje kao predmet žudnje u dvostrukom smislu. Kao prvo, “kraljica limba” uhvaćena je vlastitim fotoaparatom. Fotografiju je učinilo gledanje koje joj se vratilo. Kao drugo, optjecanje serije kvazireklama putem elektroničke pošte nalaže da primatelji mogu biti uhvaćeni u tom istom mediju kojim se koriste. Primatelji bi također mogli, bez svojega znanja, završiti razotkriveni na zaslonima koje gledaju.

Slava kao oblik subjektivacije

Najviše me zanima taj drugi smisao žudnje. Ako se kvazireklame pozivaju na vjerojatnost da naša slika optječe pred očima “slobodnoga svijeta”, one sugeriraju subjektivnost slavnih osoba: samo bi neka vrsta slavne osobe pretpostavila  vlastitu “poznatost”. Bez obzira na to zbog čega je poznata, slavna osoba čini sebe vidljivom, dostupnom, raspoloživom, drugima. Ona je “javna” osoba. Kako piše Daniel J. Boorstin, “Slavna je osoba poznata zbog svoje opće poznatosti”. Drugim riječima, dio slave koji se odnosi na “bivanje poznatim”, podrazumijeva određenu refleksivnost. Slavna osoba nije samo poznata; ona je poznata jer je poznata. Kod slavne osobe, publicitet je refleksiviziran, vraćen na sebe na taj način da, ne samo da je nešto viđeno, nego ono sebe čini viđenim-dostupnim, informacijom za-druge.

No tko su, točno, ti drugi? Tehnokultura ih postulira kao svakoga, kao sveobuhvatnu publiku sastavljenu od svih nas, svih nas koji smo univerzalno uključeni u područje posjedovanja prava, svih nas koji imamo pravo znati. Svatko zna za slavnu osobu.

To naizgled nema nikakva smisla. Nitko i ništa nije poznato svima – doista, i sama je publika tlapnja. No slava je oblik subjektivacije koja zapravo stvara naš dojam kako postoji publika. To što sebe doživljavamo kao poznate jest ono što nas navodi da mislimo kako postoji publika koja nas poznaje. Kako Žižek objašnjava, “kada subjekt sebe prepozna u nekom ideološkom zovu, on automatski previđa činjenicu ta sam taj formalan čin prepoznavanja stvara sadržaj u kojem se taj netko prepoznaje”. Ideologija publiciteta zato funkcionira s pomoću osobite vrste subjektivacije, one koja subjekte poziva da budu slavne osobe poznate svima. Publika (ono što netko podrazumijeva kao publiku) pojavljuje se kroz taj proces interpelacije.

Premisa poznatosti mora se dovesti u vezu s temeljnom raznolikošću i netransparentnošću cyber-prostora: mi smo poznati, no okolnosti te poznatosti nikada nam nisu razumljive. Slava kao subjektivnost utemeljena na žudnji proizlazi iz tog ispada. Sada ću se redom pozabaviti tim pitanjima.

Žižek piše da “u slučaju gledanja, točka kojoj subjekt čini sebe vidljivim zadržava svoju traumatsku heterogenost i netransparentnost, ostaje objektom u strogo lakanovskom smislu”. Što se tiče cyber-prostora, to znači da nikada nismo sasvim sigurni čemu smo se učinili vidljivima; ne znamo što nas gleda ili kako nas gledaju. Čak ne možemo biti sigurni je li riječ o jednoj jedinoj ili višestrukim perspektivama. U kojim se bazama podataka nalazimo? Tko nas je zapazio i zašto? To bi nas moglo asocirati na neugodan osjećaj kada su nas “zamijetili” ljudi iz naše prošlosti. Tko od nas nije neočekivano primio elektroničku poštu ili telefonski poziv od nekoga tko nas je upravo slučajno tražio po Internetu? Kamere, tragači, skupljači informacija su bilo gdje i svugdje. Ako tehnokultura materijalizira “znanje”, to znači da ona proizvodi subjekte koji su itekako svjesni činjenice da su poznati i da nemaju nadzor nad načinima na koje su poznati, pa čak ni potpuno razumijevanje tih načina. Jedan od načina na koje se subjekte poziva na bivanje unutar tehnokulture, zato je, jednako poznat kao i sadržaji znanja.

Nesigurnost u simboličkom poretku

No što je s izgredom? Raznolikost i netransparentnost cyber-prostora unosi duboku nesigurnost u subjekta. Budući da pojedinac nije nikada siguran na koji je način poznat, nije nikada siguran u svoje mjesto u simboličkom poretku. Na koji nas se način, točno, gleda? Pojedinac nikada uistinu ne zna tko on jest – unatoč svim kamerama, datotekama, medijima i bazama podataka. Velika zvijer među akademicima, primjerice, samo je još jedan dripac među organskim farmerima. Velika reggae zvijezda možda nije nitko i ništa među fizičarima ili direktorima naftne kompanije. I opet, nije sigurno – i podvrgnuto je stalnoj promjeni – tko je pojedinac u sociološko-simboličkom poretku. Poredak nikada nije stalan; u trajnoj je mijeni. Subjekt je zato prisiljen sebe uvijek iznova činiti vidljivim. Mora sebe doživljavati kao slavnu osobu, upravo zato što ga ispadi unutar cyberije čine nesigurnim glede njegova mjesta unutar simboličkog poretka.

Zato slavu ne bi trebalo shvatiti kao oblik simboličke identifikacije. Pojedinac na sebe ne gleda iz perspektive ega-ideala, prosuđujući i procjenjujući sebe iz perspektive Drugoga na koga njegovo djelovanje ostavlja dojam. Umjesto toga, gledanje kojemu pojedinac sebe čini vidljivim jest točka skrivena u nejasnoj i heterogenoj mreži. Pojedinac je prisiljen sebe učiniti vidljivim upravo zato što nije siguran je li uopće bio zamijećen.

Slava kao način tehnokulturalne subjektivacije također nije ni neka vrsta idealizacije ili primjer imaginarne identifikacije. Pojedinac sebe ne zamišlja jednostavno kao filmsku zvijezdu i ne ide kroz život kao da je na pozornici. Umjesto toga, pojedinac je prisiljen, zbog dojma da je poznat u kombinaciji s nepodnošljivim ekscesom načina na koje može biti poznat, uvijek iznova sebe činiti vidljivim, dostupnim. Činjenica da je slava, na neki način, neizbježna postaje očitom kada razmišljamo o izrazima kojima se opisuju oni koji do određene mjere nisu uspjeli (bili zamijećeni u sferi simboličkoga): oni su nepoznati, nitko, “vi ne znate tko su oni”. Malo drukčije rečeno, dojam da ste poznati ne bi trebalo svoditi na neku vrstu naivnog maštanja pri čemu pojedinac zamišlja da je slavan. Umjesto toga, većina ljudi unutar tehnokulture itekako zna da nisu doista slavni. Zapravo, taj strah od nepoznatosti, ta napetosti između uvjerenja da je pojedinac i poznat i nepoznat, ključna je komponenta slave kao načina subjektivacije. A on je materijaliziran pomoću novih komunikacijskih tehnologija, na zaslonima i internetskim stranicama umrežene tehnokulture. Zato, čak i ako pojedinac zna da nije slavan, on se ponaša kao da vjeruje kako to jest. Tehnologija vjeruje umjesto njega.

Slavni kriminalci

Kako bi bio zamijećen kao subjekt unutar tehnokulture, pojedinac se svima drugima mora predstaviti kao objekt. Fenomen slavnih kriminalaca učinkovito ilustrira to stajalište. Ovdje dinamika kulture slavnih preoblikuje naše shvaćanje pojma što je to kriminal. Arthur Bremer, koji je, nakon neuspjela atentata na Richarda Nixona, odlučio ubiti Georgea Wallacea, napisao je scenarij na temelju svojih aktivnosti i reakcija, a svoj zločin doživljavao kao način prestanka svoje anonimnosti. (Zapravo je neuspjeh njegova atentata na Nixona bio posljedica modne pogreške: Bremer nije nosio prikladno odijelo i otišao se doma presvući te je time propustio svoju prigodu). Glavni cilj u pozadini Unabomberovih bombi bio je dobivanje publiciteta za njegov protutehnološki manifest – “Kako bismo našu poruku iznijeli pred javnost s određenim izgledima da ostavimo trajan dojam, morali smo ubijati ljude”. U namjeri da postane slavan, ubojica Johna Lennona, Mark David Chapman, smršavio je 25 kilograma prije intervjua za časopis People. Timothy McVeigh, osuđen za bombaški napad u Oklahoma Cityju, pristupio je svojem slučaju kao da je riječ o reklamnoj kampanji. On i njegovi odvjetnici tražili su da mu se odobri intervju s novinarkom specijaliziranom za slavne osobe poput Barbare Walters ili Diane Sawyer, a zatim da se taj intervju emitira u jesen kada je na američkoj televiziji najveća očekivana gledanost.

Zanimljivo je da je Lacanovo originalno istraživanje uključivalo iscrpnu studiju slavne kriminalke “Aimee”. U slučaju o kojem se u to vrijeme opširno izvještavalo, “Aimee” je napala jednu slavnu glumicu jer je smatrala da ta glumica širi klevete o njoj. Kao neuspješna glumica, ona je također bila uvjerena da su je plagirali poznati pisci. Ukratko, sebe je doživljavala poznatom. Lacan je zaključio da Aimee pati od “paranoje samokažnjavanja” te da je, napavši glumicu, zapravo napala svoju idealnu verziju same sebe. Kriminalnost, mogli bismo reći, nije paradigmatski oblik subjektivnosti u suvremenom društvu nadzora. Slava to jest. Pred kamerama su čak i kriminalci slavni.

Slučajnost, slava, opscenost

Slavni subjekt tehnokulture ne želi slavu, to jest žudnja za slavom ne definira ili ne čini taj subjekt. Umjesto da želi slavu, slavni subjekt je uhvaćen u igru na sreću u kojoj postoji velika vjerojatnost da će biti poznat i to poznat na način koji on ne želi niti može kontrolirati. Dakle, ekscesi tehnokulture potkopavaju slavu slučajnošću, s jedne strane, i nekom vrstom opscene, patetične, konkretnosti, s druge. Slučajnost vezana za slavu bila je očita već u ranom razdoblju američke kulture masovne zabave kada je slava imala neku vrstu kvalitete “svakoga čovjeka”. Slava nije bila vezana za posebne osobine i darovitost i bila je dostupna svakome tko bi se našao na pravome mjestu u pravo vrijeme. To je bio ključ holivudskog mita da budete otkriveni. Talent i naporan rad nisu stvorili zvijezde. Otkriće jest.

U suvremenom dobu medija koji neprekidno izvještavaju, Interneta i reality televizije, ta je slučajnost konkretizirana i njome se upravlja. Dvije internetske stranice to posebice uspješno prikazuju. The Hollywood Stock Exchange služi kao tržište slavnih osoba. Filmske i televizijske zvijezde koje su najpopularnije, imaju najviše društvenog kapitala, prodaju se po višim cijenama od onih čija slava blijedi. Internetska stranica pod nazivom R U HOT OR NOT (JESTE LI SEKSI ILI NISTE) ima ponešto drukčiju shemu procjene. Ona procjenjuje “obične» ljude, tretirajući ih, pa zato i vrednujući, kao slavne. Ljudi mogu slati svoje fotografije i onda će biti ocijenjeni «na ljestvici seksepilnosti od 1 do 10”. Zapravo pravi potpis ispod slike glasi “ocijeni me”. (Kada sam prvi put posjetila tu stranicu, nisam mogla a ne osjetiti sažaljenje prema osobama koje žele postići više od svojih mogućnosti, a koje stvarno nisu ni osobito seksi niti uzbudljive, zato im nisam mogla pokazati gdje im je i mjesto dajući im niske ocjene.) Sustavi ocjenjivanja, hitovi, poznatost imena, dodjele nagrada – sve to dokazuje da je u slavu umiješana slučajnost, upravo time što je pokušavaju izmjeriti ili uloviti. Upravo zbog te slučajnosti, oni koji su u potrazi za slavom doimaju se još jadnijima.

Mrlja na subjektivnosti

Jer slava je nešto što se jednostavno događa, posezati za njome je odbojno. To bi moglo biti objašnjenje neuspjeha američke verzije reality showa Big Brother – okruženi kamerama, stanovnici kuće nisu mogli biti ništa drugo nego odbojni;  otvoreno su se otimali za slavom, pokušavali postati poznati. I samo njihovo sudjelovanje u showu pokazuje žudnju u obliku njihova nastojanja da sebe učine primijećenima. Naprotiv, američka je verzija Opstanka bila mnogo uspješnija – kamere su bile izvan vidnog polja. No čim su se natjecatelji našli izvan otoka, čim je sociološko-simbolički okvir igre nestao, i oni su se doimali jadnima, lišeni aure koju je stvorila televizijska iluzija. Bili su “samo ljudi” sa svim svojim posebnostima, a ne uistinu ‘’borci za opstanak’’ uhvaćeni u niz igara i strateških makinacija. Istodobno, ostali su slavni – zanimljivi, poznati, čak i ako im ta poznatost nije sa sobom donijela osobito poštovanje.

Serija reklama o “neprocjenjivom” neumoljivo otkriva opscenu, jadnu, konkretnu mrlju na suvremenoj slavi: netko je poznat čitavom “slobodnom svijetu” – zbog svojih genitalija, pijanstva ili spolnosti. “Poznatost” kvari večernji izlazak, aktivnost ili niz događaja koje bi trebalo pripisati privatnoj zabavi ili, u najgorem slučaju, trenutačnoj indiskreciji. Ta je mrlja dio subjektivnosti unutar tehnokulture: ovisimo o tom “biti poznat” i ono nam je potrebno kako bismo uopće postojali, no upravo ta “poznatost” kalja, čini odvratnim sve što dotakne. Ovdje bismo mogli pomisliti na stereotipnu fotografiju neke slavne osobe u tabloidima – sunčane naočale, šešir, ispružena ruka kako bi se zaustavila kamera, kako bi sakrila lice. Danas to istodobno iščitavamo i kao ciničnu gestu – naposljetku, nisu li oni zapravo tražili kameru? Nije li njihov pokušaj skrivanja zapravo uprizorenje njihova vlastita dojma da su poznati? – i opravdano nastojanje da si osiguraju prostor daleko od neumoljivih pogleda javnosti. Ovdje nam pada na pamet princeza Diana.

Ako nove medijske tehnologije materijaliziraju publicitet metodama skrivanja i razotkrivanja, razglašavanja i povezivanja, i ako čineći to stvaraju uvjete za suvremeni doživljaj subjektivnosti, slava je onaj način subjektivacije pri kojem pojedinci sebe predstavljaju kao sadržaj. Suočeni s kamerama, mikrofonima i zaslonima koji ispituju i istražuju, žele znati, suvremeni su pojedinci prisiljeni sebe učiniti dostupnima u obliku odgovora. Zašto? Zato što su svjesni da su već poznati, da su već pretvoreni u informaciju i zato što ih ispadi i nepouzdanost prilika u kojima su poznati uvijek iznova nagone da pokušaju ustaliti te prilike. Istodobno oni znaju kako nisu uistinu poznati, da ih to što se nalaze u nekoj bazi podataka, imaju svoju internetsku stranicu ili ime objavljeno u novinama ne čini doista slavnima. Pa ipak se ponašaju kao da to ne znaju. Oni dopuštaju tehnologijama da za njih vjeruju i čineći tako, “kuju urotu u svojoj subjektivnosti”.

Zašto Internet ne pridonosi demokratskoj raspravi?

To da će pojedinci sebe smatrati sadržajem za sveprisutne zaslone i medije koji neprekidno izvještavaju ne bi trebalo nikoga iznenaditi. Najočitiji razlog za to jest postojanje povijesne veze između masovnih demokracija i industrije zabave. Kao što piše P. David Marshall, “slavne osobe artikuliraju posredništvo i djelovanje u demokratskoj kulturi”; oni su javna slika individualnosti. Popularna biologija – od projekta ljudskoga genoma do kloniranja i evolucijske biologije – prikazuje ljude uz pomoć informacijskih obrazaca, njihova koda. Kultura ispovijedi u svojem religioznom, terapeutskom i medijskom obliku donosi razotkrivanje kao metodu da se dozna tko ljudi “uistinu jesu”. Politika identiteta postavila je ono što ljudi jesu kao primarni problem demokratske politike, ključ za lociranje obrazaca represije i isključivanja. Glavna tema queer aktivizma, primjerice, bila je da je “nevidljivost veliki neprijatelj”. Doista, moglo bi se reći da je subjektivnost slave samo produžetak suvremenog poimanja života kao nečega što je ispripovijedano, što je pripovijest koju govorimo sami sebi o samima sebi. Mi smo sadržaj tih pripovijesti.

Neprekidno kolanje mnoštva informacija unutar tehnokulture baca sjenu sumnje na vrijednost tog sadržaja. To je jezovit dio žudnje, obrtanja uključenog u stvaranje sebe viđenim: jednom kada sami sebe ponudimo, jednom kada se javno razotkrijemo na zaslonima tehnokulture, postajemo trivijalni kao i sve ostalo. Običnim riječima rečeno, slavne osobe iz popularnih medija uvijek se promatra u prema njihovoj vrijednosti kao zabavljačima. Izazivaju li zgražanje, zavode li nas ili zabavljaju? Zapravo apsolutnog odgovora na to pitanje, ipak, nema. Ako je sve raširenije seksualno razotkrivanje ključ rješenja, tada netko može svoje ime učiniti još poznatijim daljnjim razotkrivanjem ili, pak, prikrivanjem. Ako su knjige o tome kako zaraditi milijune bestseleri, tada će netko pokušati stvoriti ime “povratkom jednostavnim stvarima u životu”. Svaki određeni (kontingent) ponuđenog, premda trenutačno privlačan, vrlo bi se lako mogao pretvoriti i pretvorit će se u smeće.

Obrtanje nagona pomaže nam da objasnimo zašto Internet ne pridonosi demokratskoj raspravi: on je refleksivizacija publiciteta – a ne njegov produžetak. Tehnokulturalni subjekti sebe razotkrivaju javnosti, čine sebe vidljivima, tretiraju sebe kao sadržaj. Umrežena komunikacija ne optječe kao publika žudnje, nego kao publika nagona (a to, naravno, uopće nije publika). U slučaju ovog prvoga, publiciteta kao sustava nepovjerenja, publicitet je cilj koji uvijek uzmiče. To da će sve dospjeti u javnost nudi se kao demokratski ideal. U slučaju drugoga, suvremene tehnokulture, publicitet je nešto čega se ne možemo riješiti ili od toga pobjeći; on sve truje, demokraciju svodi na kolanje zamisli, slogana, mema i slika kao uvijek senzacionalnog medijskog sadržaja.

Način subjektivacije koji sam analizirala vezano za slavu je, prema tome, razdiran nekim uznemirujućim proturječjima. Kao slavna osoba, subjekt proizlazi iz spoznaje da su medijski sadržaji nepredvidivi, u neprekidnoj promjeni i trivijalni, pa ipak sebe može doživjeti samo kao nešto što jamči poznatost. On se ponaša kao da je “biti poznat” nešto zajamčeno, a ne ovisno o slučaju. Jednako tako, tu subjektivnost obilježava spoznaja o tome da je “slava sve”, da će svatko biti slavan 15 minuta, da su Internet i televizija preplavljeni slavnim osobama. Uza sve to, on sebe još doživljava kao “nešto više od” svih drugih. Unatoč istaknutome demokratskom etosu kulture zabave – posebice s obzirom na pretpostavku da svatko može biti otkriven, da je svatko jedinstven, da je svatko važan, da svatko ima pravo  izraziti se, da na Internetu svatko ima svoju stranicu, svoje mjesto, adresu – slavni subjekt vjeruje da nije kao svi ostali. On je bolji. A taj dojam da je on nešto više, da je bolji, da je zvijezda, smjesta se pretvara u dojam krajnje banalnosti. Upravo zato što je “biti poznat” određeni sadržaj, pojedinac shvaća da može itekako biti jedinstven, ali trivijalan. Način subjektivacije putem slave zato je težak i neizvjestan. Obilježava ga paradoksalna spoznaja o tome da, čak i ako sve jest javno, nije riječ samo o publicitetu.

S engleskog prevela Mirna Vilišić.

Pod naslovom Celebrity’s Drive objavljeno u e-časopisu chair et metal: chairetmetal.com/cm07/dean-complet.htm