Zvijezde i glupani

Braća Coen, dvojac koji zajednič­kim radom na svojim projek­tima podsjeća na stvaralaštvo braće Goncourt, koji su sličan tip partnerstva poduzeli u književnosti, scenaristi i redatelji neobičnih kriminalističkih drama (Millerovo raskršće, Fargo, Čovjek koji nije bio ondje) i vjerojatno još bizarnijih komedija (Arizona Junior, Razvedi me/Zavedi me, Veliki Lebowsky), kao da su se, nakon što su pokupili hrpu nagrada s odličnim Nema zemlje za starce, odlučili malo odmoriti s najnovijim filmom Burn After Reading. Sveukupni je dojam onaj opuštenosti, ispijanja kave sa svojim prijateljima koji su, potpuno slučajno, redom velike filmske zvijezde. A zvijezdama je film naprosto krcat. Upravo u odnosu zvijezde i uloge koju ona igra leži bitna kvaliteta ovog, kako je jedan kritičar lijepo sročio: “pametnog filma o glupim ljudima”.

John Malkovich glumi Osbornea Coxa, analitičara CIA-e koji, nakon što bude degradiran, daje otkaz i odlučuje napisati memoare o svojim slavnim danima. U ulozi njegove hladne, proračunate i nevjerne žene Katie, koja ne primi vijest najbolje i veoma hitro pokrene brakorazvodnu parnicu, jest Tilda Swinton. George Clooney – njezin ljubavnik Harry Pfarrer – ne samo da vara svoju ženu već mu ni Katie nije dovoljna pa svaku priliku koju uhvati iskoristi za pronalaženje novih partnerica na BeWithMeDC.com.

Sukob pozitivca i negativke

Posebno je sretan ako u sve to uspije ubaciti neki džoging. Veoma je zanimljivo pratiti filmsku dinamiku Clooneyja i Swinton, posebice nakon zajedničkog pojavljivanja u Michaleu Claytonu u kojemu Clooney glumi potpuno drugačiji lik nego u uratku braće Coen, dok se Swinton u oba navrata specijalizirala za utjelovljenje hladnih strojeva s jasno definiranim ciljevima. Ovaj put odnos koji se vodi pod standardnom terminologijom sukoba pozitivca i negativke poprima bitno različitu valenciju, ali takvu koja se još uvijek najbolje opisuje tim rječnikom. Clooney je naprosto pozitivac, ono što bi se standardno opisalo sintagmom “pozitivna osoba”, netko tko će uvijek kazati “da”. S druge strane, Swinton je jednostavno negativka, “negativna osoba”, netko tko spušta sve oko sebe svojim ophođenjem bez trunčice empatije, doktorica koja se ne ustrčava prijetiti vlastitom maloljetnom pacijentu, a jedino što ima reći kada dozna da joj je muž završio u prometnoj nesreći jest: “Ima li krvi u stolici?”

Još jedan pozitivac, točnije pozitivka, jest Linda Litzke – glumi je Frances McDormand – trenerica u lokalnoj teretani “Hardbodies” koja će i zakuhati čitavu spačku da bi skupila novac za redom: liposukciju, rinoplastiju, zatezanje lica i povećanje grudi. Sve je to apsolutno nužno kako bi se redefinirala kao osoba i vjerojatno da bi bila samouvjerenija kada surfa na BeWithMeDC.com. No titula pozitivca nad pozitivcima mora pripasti Chadu Feldheimeru, “da” čovjeku, ako je ikada postojao, također treneru u istoj teretani i Lindinu pomagaču u čitavom projektu. Gotovo je neugodno, ali s neizbježnim smiješkom na licu, gledati Brada Pitta kako cucla energetske napitke, spočitava McDormand što pije običnu vodu, iskorištava svaku prigodu da napravi brzo razgibavanje, trčkara naokolo u blesavu biciklističkom odijelu i napokon, poput malog djeteta odbija obući normalno odijelo.

Velike zvijezde

Poanta je u tome da su većina likova, uz iznimku Katie i donekle Osbornea, naprosto glupani, a sve poprima dodatnu dimenziju kada takve tupane glume velike zvijezde. Ovdje se ne radi o tome da su oni karikature, kao što je to recimo slučaj u Velikom Lebowskom ili Zavedi me/Razvedi me, s nekom karakteristikom prenaglašenom i izvrgnutom ruglu. Situacija je praktički suprotna, oni su jednostavno ograničeni bedaci koji su namjerno plošno okarakterizirani, pri čemu ih kao likove vodi minimalan svjetonazor. Simptomatičan za čitav odnos zvijezda i uloga koje imaju u filmu jest trenutak u kojemu Linda napominje kako bi je ismijali u Hollywoodu zbog njena mlitavog tijela. Ona je dakle takva blesača, dovoljno prizemna da joj je odobravanje Hollywooda toliko potrebno da je spremna Rusima prodati nešto što ona, naravno, pogrešno, jer nije čak ni to sposobna odraditi kako treba, misli da sadržava važne obavještajne podatke. Ne samo da je motiv bolno glup, već je i čitava metodologija dosezanja istog nevjerojatno nepromišljena: u njenoj glavi prodati tajne vladine podatke Rusima čini se jednostavnim poput odlaska u dućan po namirnice. Linda je tako identificirala Hollywood kao izvor najstrašnijih zamislivih gluposti, a braća Coen i zvjezdana postava spremno mu se, pa tako i sebi, nasmijala u lice.

Glumci su se dobrim dijelom prihvatili ismijavanja vlastitih uloga ili standardnih primisli o tome u kakvim bi ih ulogama trebali gledati. Clooneyjeva uloga tako igra na očekivanja koja proizlaze iz serijala o Oceanovih 11 (doguralo je do 13 ako se ne varam). Ono što se na prvu loptu doima kao šarm provaljuje se kao standardna rutina bez mogućnosti varijacije, a njegovo tobožnje dugogodišnje radno iskustvo u sigurnosnoj službi pada u vodi čim zatekne Pitta u ormaru i panično stane bježati. Pitt je pak u ulozi koju naprosto nikada ne bismo očekivali od njega, posebice ne nakon snažne izvedbe poput one u Babelu. Chadov je vokabular, da budemo pristojni, poprilično siromašan, a ostali dometi uključuju slušanje Ipoda, vožnju biciklom i iznimno loše provaljivanje u tuđe stanove. Čini se da je glupost tih likova doslovno kriminalna; već smo spomenuli da se Linda i Chad bez problema mogu osuditi za izdaju, Harry će uspjeti ubiti osobu, a Osbornea će ljudska glupost toliko razjariti da će i sam prsnuti i usred bijela dana početi sjekiricom klati ljude ispred svojeg ulaza. 

Dvostruki i trostruki prevrati

U konačnici, film zbija šalu s Hollywoodom iznevjeravajući i uobičajene opise omiljenih tema kao što su obavještajne službe. Ponovno, ne radi se o ovdje parodiji svijeta koji uobičajeno uključuje dvostruke i trostruke prevrate, u kojemu se ne može vjerovati nikome, u kojemu su svi genijalci i nadmudruju jedni druge na svakom koraku služeći se pritom najmodernijom tehnologijom. Ovdje se naprosto radi o hrpi praznoglavaca koji su toliko blesavi da je glavama obavještajnih službi koje prate njihove radnje i praktički znaju sve njihove korake potpuno nemoguće interpretirati te iste akcije. No čak ni službe ne razbijaju previše glavu zbog toga, za njih je pratiti radnje drugih naprosto nešto za što primaju plaću, nešto čime se imaju baviti preko dana, od 9 do 5. Jedan će od šefova službi naposljetku ravnodušno odobriti da se Lindi plate plastične operacije u zamjenu da ne širi priče. Makar ni njemu neće biti jasno što bi ta priča uopće značila i kome.