Ono što je čitav koncert ponudio bila su tri repertoarna djela koja su snimljena bezbroj puta i intepretirana na raznorazne načine, a u ovom slučaju nisu izvedena na način koji bi ostavio bez daha
Prava je rijetkost da u klasičnoj glazbi zapadnoeuropske tradicije jedan glazbenik-instrumentalist uživa toliku slavu (koja mu, dakako, donosi i poštenu zaradu) kao američki violinist Joshua Bell. U ne baš kratkoj biografiji, četrdesetpetogodišnji glazbenik, koji svira na Stradivarijevoj Gibson ex-Huberman violini iz 1713., sakupio je dugi niz koncerata, ali i diskografskih izdanja. Snimio je tako niz nosača zvuka na kojima su violinski koncerti poput Čajkovskijeva, Bruchova, Beethovenova, Saint-Saënsova ili Mendelssohnova. Dakako, ima tu i mnogo vrlo prosječnih snimki, koje ni počemu nisu posebne u moru zapisa istih djela, a tu su i albumi zanimljivih naslova poput At Home With Friends ili novog albuma koji tek treba izaći – Musical Gifts, na kojem Bell izvodi božićne pjesme i popijevke raznih skladatelja (što anonimnih, što poznatih) u trivijalnim obradama. Takav album prikladan je možda kao glazba u kakvom trgovačkom centru u vrijeme nadolazeće blagdanske shopping-euforije ili kao pozadinska glazba za ukrašavanje božićnog drvca, no da je jedan od glavnih izvođača violinist imena Joshua Bell – to je već pomalo neobično. Takav nosač zvuka više podsjeća na nešto što bi se našlo na polici pod “razno” i ne bi ničim sugeriralo da je upravo to nešto što svaka osoba koja sluša klasičnu glazbu mora poslušati.
Nezaboravni hitovi klasične glazbe Na zagrebačkom koncertu u Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog uz violinista Joshuu Bella nastupio je i komorni orkestar Academy of St Martin in the Fields. Ansambl je to koji ima dugačku tradiciju, započetu još 1958. Njegov dugogodišnji dirigent dugi niz godina bio sir Neville Marriner, koji je s tim orkestrom načinio nevjerojatan broj snimki, mahom baroknih i klasicističkih djela, koje se danas vrlo često nalaze na izdanjima generičkih naslova, na primjer Stotinu klasika koje morate čuti ili Nezaboravni hitovi klasične glazbe. Takav naslov mogao bi se komotno dati i koncertu koji je Joshua Bell sa spomenutim orkestrom održao u Lisinskom. Na programu su bile Prva i Peta simfonija Ludwiga van Beethovena, a između njih Prvi violinski koncert u g-molu, op. 26 Maxa Brucha.
Prva simfonija Ludwiga van Beethovena rano je djelo u njegovu opusu i uvelike se oslanja na stariju tradiciju, koju je najvećim dijelom postavio njegov učitelj Joseph Haydn. To je donekle umjetničkom voditelju i bilo jasno, pa je u tom duhu djelo i interpretirao. Iako izvedba nije bila povijesno obaviještena (niti bi uvijek morala biti), bila je korektna, a kao posljedica toga i dosadna. Nije nužno da se djelo izvede ekstravagantno, s puno ekscentričnih intervencija u samo tkivo djela; no da se dogodi barem nešto izvan školskih okvira, to ipak ne bi trebala biti nemoguća misija.
Uvelike različita od prve, Peta simfonija je djelo koje pripada Beethovenovu srednjem opusu, u kojem je jasno da djelo nije baš pisano za komorni orkestar, kao što je to slučaj s Prvom simfonijom, u kojoj je komorni orkestar poželjniji kao izvođačko tijelo.
Koncert bez respiratornih poremećaja Orkestar Academy of St Martin in the Fields nije bilo kakav orkestar, ali nije simfonijski, pa mu nikako ne priliči izvođenje djela za velika izvođačka tijela, kao što je to bio i Prvi violinski koncert u g-molu, op. 26 Maxa Brucha, u kojem je bilo jasno da je ipak napisan za violinu i simfonijski orkestar. Disbalans među dionicama (naročito limenih puhača i gudača) u tom je slučaju bio preočit.
Solistički nastup Joshue Bella ipak je više veselio nego njegovo ravnanje orkestrom, koje se svelo na goleme geste i njišuće pokrete. Dionica solo violine u mnogočemu mu je bila jasnija od partiture koncerta, što nikako ne znači da je koncert odsvirao loše – dapače, izveo ga je s majstorskom preciznošću i savršenim tonom.
Ono što je čitav koncert ponudio bila su tri repertoarna djela koja su snimljena bezbroj puta i intepretirana na raznorazne načine, a u ovom slučaju nisu izvedena na način koji bi ostavio bez daha. Jasno je da su izvođači upali u zamku izvođenja publici iznimno poznatih djela. Da su se odlučili za barem malo nekonvencionalniji program ili izvedbu (pritom jedno ne isključuje drugo) imali bismo i razloga pamtiti ovaj koncert. Ovako će ostati još jedan u nizu istih koje su oni odsvirali i koje smo mi odslušali. Možda i na onim CD-ima naslovljenima Najbolje od Beethovena, koji na kioscima koštaju po deset kuna – manje čak i od Zareza.