#440 na kioscima

24.9.2015.

Bojan Krištofić  

Zvučna školjka na brdu iznad mora

Drugo izdanje festivala SuperUho ponovno je ponudilo mnogo izvrsne glazbe, ali i neke zamjetne organizacijske probleme


SuperUho Festival, Šibenik,

3.-5.8.2015.

 

Bez suvišnog uvoda, spremno ću zaključiti da drugi po redu festival SuperUho u Šibeniku nije trebalo propustiti, ako ništa drugo, a ono zbog nastupa posljednjeg benda posljednjeg dana festivala – Discipline kičme. Bila je to nesumnjivo njihova najbolja svirka koju sam ikada čuo i vidio. Bez obzira jeste li ili niste obožavatelj neuništive, nezaustavljive glazbene mašine velikog basista Dušana Kojića Koje, ako ste bili tamo, morali ste biti fascinirani količinom nepatvorene energije koju su emanirali predvodnik karavane i njegovi podjednako nabrijani "partneri u zločinu" – uraganski razbacan bubnjar Miloš Velimir, neumorni usnoharmonikaš Igor Djeke (najnovija, vinkovačka pridošlica u postavi) i simpatična pjevačica Manja Đorđević. Fascinantno uigrana, njihova se svirka rastegla na čitava dva i pol sata (nevjerojatno dugo za festivalski nastup!), pri čemu su sve pjesme fluidno prelazile jedna u drugu stvarajući monolitan, nezadrživ groove. Mada se Disciplini kičme možda i mogu pronaći neke paralele u "međunarodnom pop podzemlju", činjenica je da je taj bend oduvijek bio priča potpuno za sebe, posve originalnog identiteta i zvuka koji praktički nitko nije ni pokušao izravno kopirati (druga je priča koliko je velik njihov utjecaj na većinu mlađih regionalnih indie bendova). Disciplina kičme je na globalnoj sceni danas ravnopravan suborac izvođača kao što su NoMeansNo ili The Fall – radi se o endemskim veteranima koji ne da nemaju namjeru odustati, već nakon nekoliko desetljeća bavljenja glazbom i dalje pronalaze snagu da sve oko sebe rasture u paramparčad. K tome, što se studijskog rada tiče, Disciplina kičme i dan-danas funkcionira k’o podmazana – posljednja dva albuma Kada kažeš muzika, na šta tačno misliš, reci mi? (2007.) i Uf! (2011.) su među njihovim najboljim i najopasnijim. Kapa dolje, zaista!

 

Novi-stari koncertni amfiteatar Sada kad smo usvojili najvažniju spoznaju stečenu na ovogodišnjem Super­Uhu, možemo mirno dalje šarati po programu, okruženju i svemu ostalom. U cjelini, drugo SuperUho se znatno razlikovalo od prvog izdanja festivala. Dakako, ključna promjena bila je neočekivana i relativno kasna selidba gotovo kompletnog festivala na pitoresknu i fantastično uređenu tvrđavu Sv. Mihovila. Otkad je prije nekoliko godina potpuno obnovljena, što simbolički koincidira s već nadaleko prepoznatim "buđenjem" šibenskog kulturnog života, drevna je tvrđava ponovno jedno od središnjih "težišta" grada, pa je tako i dom različitih glazbenih manifestacija koje nisu povezane sa SuperUhom (pri čemu prednjače izvođači klasičnog pop izraza, primjerice Massimo). Međutim, koliko se "osvajanjem" tvrđave dobilo, toliko se i izgubilo, a omjer izgubljenog i dobivenog vjerojatno je zavisio od posjetitelja do posjetitelja. Ipak, paradoksalno je sljedeće: dok je glazbeni karakter festivala ostao više-manje isti – samo u nešto skromnijem opsegu u odnosu na prethodnu godinu, fokusiran na indie-rock u širem smislu – promjenom pozornice stvorena je potpuno drugačija atmosfera nego među ruševinama Tvornice elektroda i ferolegura (TEF) na sjeverozapadnom rubu grada. Po mom sudu, taj nekoć industrijski, a danas postapokaliptični prostor bolje je odgovarao identitetu malog festivala s korijenima u zagrebačkim klupskim koncertima, namijenjenoga publici koja je usvojila običaj pohođenja i drugih ljetnih festivala sličnog tipa, barem što se tiče "scenografije". Naravno, festival je živ organizam i samim time njegov će se identitet mijenjati iz godine u godinu, no dojam je da se ovaj put dogodio nesrazmjer između nominalno atraktivnoga prostora i očekivanja publike, koja u sjedećem amfiteatru glavne pozornice baš i nije imala gdje zaplesati.

 

Dominacija regionalne scene Između najveće pozornice čija je dojmljivost varirala od benda do benda, s obzirom na to koliko joj se tko uspio prilagoditi, i najmanje koja se nalazila na samim zidinama i ugostila tek dva izvođača dnevno, bilo se lako opredijeliti za srednju pozornicu, smještenu ispod tribina najveće, neovisno o tome tko je svirao. Naposljetku se poklopilo da su u maltene klupskom prostoru s lakim pristupom šanku svirali najuvjerljiviji bendovi (s iznimkom Sun Kil Moon i of Montreal), i to mahom domaći te regionalni. Pored superiorne Discipline kičme, najjači je dojam ostavila kultna screamo postava Analene, predvođena karizmatičnom pjevačicom i basisticom Anom Franjić, koja je divljom, a preciznom svirkom pokazala zašto nije neobično da mnogi bez obzira na dob znaju slikovite tekstove njihovih pjesama napamet "od a do ž". Nakon osamnaest godina više-manje kontinuiranog rada, Analena je jedna od neprikosnovenih institucija regionalne glazbene scene (ne treba zaboraviti ni da je Danijel Sikora Six, jedan od pokretača benda, ujedno i osnivač glazbene izdavačke kuće Moonlee, među najuspješnijima u regiji), što su tijekom svirke još jednom jasno i pokazali. Bilo bi lijepo da se uskoro dogodi novi album, što bi sigurno razgalilo njihovu brojnu sljedbu raštrkanu po regiji, ali i Europi.

Svaki na svoj način, istaknulo se još nekoliko bendova. Mlađahni Slovenci Nikki Louder, bend s najboljim imenom ikad, pokazali su da se i "v deželi" momentalno praši iznimno uvjerljiv garažni noise-rock, dovoljno skakutav i nadahnut da prevlada standardne granice žanra, dok je varaždinska Vlasta Popić pred mnogobrojnom publikom predstavila itekakav napredak u odnosu na ranije svirke, preobrazivši se u bučnu postavu na koju u budućnosti valja računati. Prekrasnu svirku ponudili su i zagrebački (The) Lesser Men, skupina prekaljenih glazbenika koja opušteno i bez zadrške klizi svojom varijantom rock’n’rolla, postajući sve bolji i bolji pop bend. Potrebno je spomenuti i sve poznatije Beograđane Vvhile, nenametljivi shoegaze duo koji gotovo svugdje gdje se pojavi izroni kao jedno od onih imena čiji se nastup prepričava još barem dan-dva poslije. Uglavnom, bilo je nadasve ugodno, ali i korisno čuti još jednom sve te bendove na istom mjestu, kako bi nam iznova potvrdili ono što je iz godine u godinu sve jasnije – regionalna "alternativna" scena (u nedostatku bolje riječi) prepuna je fantastičnih izvođača koji, svaki u svom fahu, mogu parirati svim inozemnim imenima, pa čak ih i nadvisiti. Rekao bih da čak uopće više nije pitanje hoće li to prepoznati neka tzv. "šira publika" – scena koja se okuplja oko tih bendova (i klubova, izdavačkih kuća, fanova...) ima vlastitu raznovrsnu logiku funkcioniranja koja zasad može opstajati i razvijati se mimo anakronih tokova glazbene industrije – u tome leži budućnost.

 

Kampiranje i kampersko prigovaranje Da se razumijemo, nisu ni gosti iz inozemstva razočarali – Einstürzende Neubauten, Sun Kil Moon i of Montreal grupe su koje su ponudile očekivano solidne do izvrsne nastupe, no, barem što se mene tiče, domaći bendovi nametnuli su se kao cjelina, kao zajednička koherentna snaga. Utoliko je drugo SuperUho ispunilo svoju ulogu, profilirajući se u festival posvećen prvenstveno razvijanju regionalne scene, uz gostovanje nekoliko eminentnih stranih imena. Ne bi bilo loše kad bi se sljedeće godine zagrabilo još dublje te izvuklo poneki kvalitetan bend kojem će to biti možda i prvi nastup pred većom publikom, bez obzira odakle dolazi, uz podršku već donekle afirmiranih postava, dok bi par jakih i aktualnih stranih izvođača poslužilo kao dodatni mamac za možebitno neodlučne posjetitelje. Ipak, postoje dvije krucijalne zamjerke – ako će se nastaviti insistirati na kasnonoćnom "party" programu, onda njegovu organizaciju treba prepustiti nekome tko to zna raditi, a ne da se ekipa pred jutro pokušava zabaviti na plaži uz standardnu indie pjesmaricu, ali bez pristupačnog šanka i WC-a; a drugi i još važniji problem Super­Uha je kamp. Mada je prostor parkirališta iznad TEF-a kao takav posve neprilagođen kampiranju, prihvatimo da u ovom trenutku nema prikladnije lokacije u neposrednoj blizini grada. Međutim, ipak se ne može dogoditi da u kampu nema besplatne pitke vode (što je minimum minimuma!) i tuševa koji neće biti tek dvije "toj toj" kabine, nego nešto barem mrvicu fleksibilnije (čak bi i nekoliko plastičnih cijevi s hladnom vodom bile bolje rješenje). Jer koliko god se činio kao usputna postaja za one koji si ne mogu ili ne žele priuštiti "luksuzniji" smještaj, kamp je (ako postoji) važan dio svakog ljetnog festivala i nezaobilazno mjesto susreta i druženja (ili bi barem trebao to biti) te mora biti u njega integriran. Neovisno o veličini festivala, vjerujem da se to bez puno muke može dobro napraviti.

Na stranu logistički problemi, SuperUho se nakon spektakularnog starta u svom drugom izdanju potvrdilo kao relevantan mali festival kojem ipak treba još malo pažljivog profiliranja programa. Ako se dogodine te stvari poravnaju, imat ćemo još jedan ljetni hit!

preuzmi
pdf