Zvuk, kristalno čist

U reklamnoj kampanji zvuk, kristalno čist, kvalitetu bežičnog telefoniranja ne predočuje ljudski glas, govor ni razgovor, nego sposobnost mobilnog uređaja da nas (reprodukcijom zvukova iz prirode) prenese tamo gdje bismo željeli biti. A sudeći prema reklami, odredište naših želja toliko je posebno koliko i tipično da već djelić zadarske rive priziva nesvakidašnji užitak čak i onima koji nikad nisu imali priliku čuti morske orgulje uživo.

Vipova melodija nedefinirane čežnje

Na djelu je ona ista fama što je Odiseja privukla Sirenama prije nego je čuo njihov pjev – obećanje nepoznatog užitka, nuđenje nepoznatog kao užitka, kao glasa neodoljive ljepote. No učinivši melodiju nedefinirane čežnje svima dostupnu, Vipov imaginarij nije ponudio uvjerljivu, konzistentnu pripovijest nalik onoj s Odisejeve lađe. Imaginarni konopi koji spajaju i vežu njihovo dvoje junaka za liminalni prostor – na granici urbanog i naturalnog, kopna i mora, zemlje i neba – preslabi su da bi ispleli uvjerljivu priču. Nedostaje im i jarbol i vez; čvrsto uporište prepoznavanja pomoću kojeg se dobre priče mogu zauzlavati i razvezivati u beskraj. Pa još kad se pokretne reklamne slike zamrznu u divovske plakate, zadarske čarobnice podvodnog pjeva uzalud nadomješta kiklopovsko oko kamere ponad neprirodno “oprirodnjenog” prostora. Prostor iz kojeg su izbrisani svi znakovi sociosfere i svi tragovi ljudske prisutnosti – antene, turisti, tragovi aviona, komunalni radovi na rivi – umjesto ideje harmonizacije srodnih duša u veličajnom krajoliku, prije da podupire stereotipe o samoizolaciji i egoizmu sudionika u “sustavu izmjene poruka za mobilnu okolinu”.

Kikirikače i kozmički agensi

Šira reklamna kampanja ponudila je uobičajeni katalog zamišljaja komunikacije bliskih osoba što se intenzivira i emocionalno obogaćuje zahvaljujući mrežnim uslugama baš ovog operatera; dozivanje ljubavnika, glagoljanje djeda i unuka, čavrljanje prijateljica, a odnedavno i zborovanje tenisača. Duh decentne ozbiljnosti i familijarnosti suprotstavio se “anarholiberalizmu” suparničke kampanje gdje blazirani, samodovoljni i nedorasli protagonisti kikirikiču; nabacuju se svagdanjim jezikom kao diskontnim rajčicama. Premda svjesni profita što ga donose najmlađi klijenti u cyber kafiću vječno zabavljeni svojim minijaturnim jukeboxom, igricama ili kamerom, marketinški su se stručnjaci ipak okrenuli njihovim (odnosno budućim) roditeljima. Da bi izbjegli stereotipe o suvremenim životnim stilovima i bili svima razumljivi, ozbiljno su se poigrali idejom biosfere – planetarne, ekološke i astralne povezanosti svih stvari, svih bića i svih korisnika jedne međunarodne mreže. Naime, dvije neverbalne poruke – snimka orgulja i gorskog pejzaža – upućene su dvama korisnicima i nepredvidljivom broju referenata duž otvorenog horizonta, to jest skučenih gradskih prostora preko čijih trgova i fasada visi divovsko reklamno rublje.

Spoj suvremene tehnologije i ezoterije, dokoličarenja i planinarenja, ekološke svijesti i nove duhovnosti, ukazao se prirodnim izlazom iz semiotičke krize u koju je zapala ideja neposredne komunikacije što podrazumijeva blisko, intenzivno, emotivno i stoga uvijek pomalo rizično općenje. Zapravo, komunikacija kao takva svela se na manji dio menija, osnovnih tehničkih mogućnosti uređaja što omogućuju slikanje, snimanje, prisluškivanje, detektiranje, umrežavanje, navigaciju, organizaciju, reprodukciju... No ni jedna od tih adoptiranih funkcija sama po sebi nije bila dovoljno sugestivna za reklamnu dramatizaciju. I stoga kad naši vrli junaci razmjenjuju vizualne i tonske informacije o svojim trenutnim destinacijama, predmnijeva se da to nisu tek dokoni muškarac i žena zabavljeni novim mogućnostima svojih aparata nego dobro opremljeni agensi jednog važnijeg (kozmičkog) plana. Jedan od ciljeva kampanje i jest pokazati kako se telefon od prijenosnika egzistencijalnog teksta (govora) pretvara u snimač cjelovitog konteksta egzistencije. Samo što se pri tom potiskuje činjenica da “mobilna okolina” proizvodi socijalni vakuum i nepremostiv jaz između različitih grupa korisnika, a mobilni aparat olakšava i komunikaciju i muzealizaciju objektiviranog, dobro kadriranog, života.

Multimedijalni ljubavni govor

Mitska predodžba mamećeg sirenskog zova i spasonosnog zaziranja od snažnih osjećaja, ovdje povezuje dva lika. Dotjeranu ženu koja pozirajući sjedi i snima tonove zadarskih orgulja na rivi i muškarca koji se, pod punom alpinističkom opremom, vere goletima. Dizajnerska vještina je u tome da nas uz pomoć dva bezlična manekena i dva sugestivna kadra uvjeri kako jedan muškarac i jedna žena žude jedno za drugim ma gdje bili i što god radili. Osobito u trenucima predaha, odmora koji – u skladu s novom mitologijom relaksacije – mora biti aktivan i pustolovan, zabavan i informativan, koristan i produhovljen. Vipove karakteristične “note”, šarene arabeske, sugeriraju da kronotopi i nisu važni za korisnike koji su uvijek i svugdje uronjeni u ružičastu sapunicu svojih fantazmi, snova i želja. Oni koji nestaju u pjeni dana vlastite šarene laže brojniji su od djelatnika mobilnih ureda, a ekonomija njihove žudnje financijski relevantnija.

Kako malo tko danas raspolaže s dovoljno vremena da ga sasvim obuzme žudnja ili ljubavna bol, plakatne slike nude neku vrstu aktivne, pokretačke i vedre čežnje umjesto intelektualno i emocionalno zahtjevne melankolije. To barem vrijedi za muški dio razdvojenog para. Onaj ženski teško je prispodobiti bilo modernom liku uposlene, samosvjesne žene bilo alegoriji melankolije u kojoj su mudraci stoljećima tražili sublimno i ćutjeli lunarni oblik mijena. Poziv na istovremenu meditaciju (uz melodiju valova i krikove orla), na istovremeno bivanje s drugim, samo usporava neizbježno udaljavanje, pravi sadržaj metafore putovanja. Onog koje, naizgled, nema ništa s turističkim konzumizmom i avanturizmom. No kao što kadar s rive prikriva ostatak nepopločenog, neuređenog krajolika, tako i naivni poziv za osluškivanje (snimanje i odašiljanje) prirodnih zvukova i ritmova ne bismo li se riješili stresa, urbane neuroze ili ljubavne frustracije odlazi u vjetar iza Zoranićevih planina. Pretenciozna ideja o drukčijem i prodornijem zvuku za naš mobitelski tubitak, o zvuku koji je više od odjeka, prijenosa i imitacije – veza s “iskonskom” prirodom kroz iskustvo ljubavi – ostala je visjeti u zraku skupa s neprirodno uzdignutom ženskom rukom.

Tajnu te emocije koju ni jednog trenutka sasvim ne posjeduju pa je ne mogu ni razmjenjivati, ni običnom ni povlaštenom tarifom, njih dvoje traže u različitim smjerovima. Osluškujući Posejdonovu eolsku harfu, ona se prepušta sudbini okrenuta moru, sanjarenju i svevremenom gibanju, on osvaja prostor, neizvjesnost i budućnost slijedeći svoju tajnu namjeru. Bez obzira na ozarena lica, mitomansko preuveličavanje njihove razdaljine samo je ilustracija njihove bijedne pozicije “izgubljenih u prijevodu/prijenosu” autokomunikacijskih uređaja. Bez tih naprava što bilježe intenzitet i gustoću njihovih egzistencija, što uzrokuju njihov pad u vrijeme i njihov povratak u ovdje i sada, oni ne postoje kao (imaginarni) subjekti. Zahvaljujući njima besposlena si Penelopa tjeskobu iščekivanja može prekratiti videoigricama, a njezin snažni Odisej grabiti prema vrhu ispomažući se uslugama mrežne navigacije, u stalnom kontaktu s gorskim službama spašavanja.

Zadarski rekvijem za umjetnu inteligenciju

Nije sasvim jasno je li trenutak u kojem njih dvoje posežu za mobitelom povratak ljudske slabosti i običnosti u pretencioznu priču monumentalnih gabarita, ukočenih tijela i tupih pogleda uperenih u pučinu? Ili je riječ o pokušaju da se toj slabosti supostavi nadmoć i samodostatnost prirode koja njihova tijela pretvara u puke antene, u receptore kodiranih kozmičkih poruka? Savršen prijenos glazbe sfera ili hipnotičke melodije podmorja, njenog čistog i kristalnog zvuka, možda predstavlja važan događaj za povijest telekomunikacija, no to je tek impresivni šum u kanalima interpersonalne komunikacije. Gdje više nema razlike između izvornog i reproduciranog zvuka, nema načina da razlikujemo organsko i mehaničko glasanje, organska i kiborška tijela, strano tijelo glasa i mehaničku prirodu ljudskog glasanja.

Možda je to rezultat puke idiosinkrazije, no svaki put kad čujem artificijelno melankolični pjev zadarskih orgulja, sjetim se završne scene iz Umjetne inteligencije u kojoj zaleđeni paradigmatski grad naše civilizacije nadživljuje hipnotička glazba u kojoj se spaja oceansko pamćenje početaka specističke civilizacije i žal za njezinim kolosalnim krajem. Televizijska je reklama jerihonske trublje zadarskog orguljaša neviđenom lakoćom pretvorila u ljupke glazbene dionice, u podtekst jedne trivijalne priče. Pa kad napokon čujem uživo taj moćni sirenski zov, više i ne pomišljam na glas iz morskih dubina niti na namjeru onog tko mi ga je prvi slao mobitelom; mislim kako i djelo genijalne poniznosti, posvete prirodi može biti poniženo jednim medijskim potezom.