Nimalo pretjerana urbana horor distopija
Puno se toga promijenilo za Abela Tesfayea od mixtape trilogije iz 2011. No, iznenadna slava nije ga smekšala, čak bi se u jednu ruku moglo bi reći da je Kiss Land još depriviraniji, emocionalno oštećeniji nastavak The Weeknd priče. Pjesme s House of Ballons, Thursday, Echos Of Silence su predstavljale tumaranja anonimnog, izgubljenog adolescenta kroz pokušaje života, no na varljivo imenovanom Kiss Landu Testefaye zaranja duboko u neonski obojenu urbanu distopiju. Crpeći atmosfersku inspiraciju iz filmova Ridleya Scotta i Davida Cronenberga, album opisuje beskonačne nizove hotelskih soba, prljavih plahti, seksualnih susreta i striperskih klubova. Kiss Land odlazak na turneju predstavlja kao potpuno dehumanizirajući postupak koji glavnog protagonista i sve koji ga okružuju postupno lišava svih elemenata ljudskosti.
Kad je u promo intervjuima najavljivao album kao svojevrsni horor, Testefaye nije nimalo pretjerivao, ovo je suvremena egzistencijalna noćna mora. U njoj doduše nema ljudoždera, zombija ni androida, no oni su ionako nepotrebni u svijetu u kojem su pojedinci sami sebi najveći neprijatelji. Količina emocionalne otuđenosti koja je projicirana na ovom albumu doslovno je zastrašujuća i predstavlja još jednu veliku pobjedu The Weeknd nad R’n’B stereotipima. Abel ovdje sa svoje 23 godine i dalje nastavlja spiralni put prema nigdje, uvlačeći slušatelja još dublje u stanje u kojem je rezignacija jedina i permanentna istina.
Kiss Land donosi zvuk soula očišćenog od organskog i dovedenog do industrijske mehanike koja samo neprekidno melje bubnjiće i srca, seksa lišenog značenja i pretvorenog u sredstvo manipulacije, prisile ili olakšanja. Kiss Land je na koncu utjelovljenje svega što zatupljuje, umrtvljuje i degradira i pritom ne nudi ni najmanji tračak katarze ili nade.