Tonči Valentić  

Zvuk tišine

Otok kukuruza (Simindis Kundzuli), red. George Ovashvili, Gruzija, 2014.; Test (Ispytanie), red. Aleksandr Kott, Rusija, 2014.

Poznata izreka da slika vrijedi tisuću riječi u svijetu filma je posve opravdana: film je ponajprije vizualni medij i svoju navlastitu umjetničku vrijednost gradi na skladnom nadopunjavanju slike i zvuka, atmosfere i dijaloga, ekspresivnosti prizora i naracije. Ali, što je s filmovima u kojima uopće nema dijaloga, pripovijedanja, ili ih ima tek u tragovima? Pritom ne mislim na klasične nijeme filmove, već na suvremena ostvarenja u kojima su riječi nepotrebne, u kojima se cjelovitost filmskog iskaza postiže gotovo isključivo snažnom vizualnošću kojoj ne trebaju dijalozi da bi gledatelj shvatio priču.

Riječi su suvišne

Na ovogodišnjem – mnogi će reći najkvalitetnijem filmskom festivalu u Rumunjskoj, koji se tradicionalno početkom lipnja održava u pitoresknom transilvanijskom gradu Cluju (ili Kolozsváru, kako ga zovu tamošnji Mađari koji se još uvijek nisu pomirili s gubitkom dvije trećine mađarskog teritorija nakon Trianona) – jedna od dvije glavne natjecateljske sekcije bila je u cijelosti posvećena filmovima u kojima riječi nemaju glavnu ulogu. I sâm naziv programa je prikladno preuzet iz pjesme Depeche Modea Enjoy the Silence: "Words are very unnecessary". Parafrazirajući taj naslov, najprikladniji naziv teksta o festivalu bio bi "zvuk tišine", stih iz eponimne pjesme The Sound of Silence grupe Simon & Garfunkel. No, kako tišina zapravo progovara iz filma, koji su narativni, vizualni i montažni postupci presudni da bismo uživali u nekom filmu, čak i ako u njemu nije izgovorena nijedna riječ? Dosta je to sklizak teren jer se film vrlo lako može pretvoriti u iritantnu artističku ekshibiciju ili zadaviti gledatelja pseudo-dokumentarizmom razvučenim na gotovo dva sata zamornoga materijala. Selektivnost i redateljsko umijeće stoga su nužni preduvjeti kvalitete.

Neraskidiva povezanost čovjeka i prirode

Krenimo redom: od jedanaest prikazanih filmova u natjecateljskom dijelu, nekoliko ih je posve lišeno riječi, u nekima se povremeno javlja glas naratora u offu, a u ostalim dijalozi postoje samo onda kada su doista nužni; riječ ili dvije ponekad su sasvim dovoljni. Zanimljiva inicijativa umjetničkog direktora festivala Mihaila Chirilova ipak se pokazala kao dvosjekli mač jer umijeće stvaranja filma čije su glavne odlike atmosferičnost, dojmljivost prizora, snažna glumačka ostvarenja i oslanjanje na muziku kao glavni auditivni medij percepcije viđenog, ostvarivo je samo kod dovoljno iskusnih i sposobnih redatelja. Utoliko je većina prikazanih filmova prosječne (ili čak ispodprosječne) kvalitete, ali se među njima izdvaja nekoliko ostvarenja koja duboko potresu gledatelja, uvlačeći ga u svijet u kojem nema razgovora, već postoje samo zvukovi prirode, strojeva, ili pak izvanprizorna muzika. Jedan od takvih filmova već je pokupio razne nagrade (među ostalim, i jednu iz Karlovih Vara gdje je konkurencija uvijek žestoka). Otok kukuruza gruzijskog redatelja Georgea Ovashvilija priča je o starcu i njegovoj unuci koji na malom otoku usred rijeke zasade polje kukuruza; trik je u tome da se otoci pojavljuju sezonski kad rijeka presahne te su veoma plodni zbog sastava zemlje, što je prava dragocjenost u pograničnom planinskom području gdje plodne zemlje gotovo da i nema. Seljaci, dakle, koriste svaku priliku da bi dospjeli do tla koje će ih doslovce prehraniti. No problem je u tome što takvi mali otoci mogu izdržati godinama, ali ih isto tako u jednom danu može uništiti podivljala rijeka (lako je pretpostaviti kako će film na kraju završiti). Dodatni štih filmu daje činjenica da rijeka predstavlja pograničnu, praktički ratnu zonu između Gruzije i Abhazije, a kad na otok iznenada dopliva ranjeni stranac, stvari se za djevojku i djeda prilično zakompliciraju.

Ovashvili kronološki sjajno gradi priču, sekvence se nižu u pravilnom i odmjerenom ritmu, a scenska kompozicija je besprijekorna, pri čemu je direktor fotografije Elemer Ragalyi obavio odličan posao, vizualno istaknuvši gotovo bolnu, neraskidivu povezanost čovjeka i divlje prirode. Ragalyijeva kamera je na trenutke poput čiste magije, a izražajnost i uvjerljivost dvoje glumaca tom filmu oduzima potrebu za dijalozima, jer ono što gledatelj vidi dovoljno je snažno da riječi doista nisu potrebne: unutarnja stanja protagonista jasno su vidljiva u ekspresivnosti gesta, mimike, pogleda, pa čak i u onih par riječi koje se u filmu izgovore. Film je žanrovski u osnovi psihološka drama, snažna međuigra djevojke i starca, te muškarca kojem otok nenadano postane privremeno sklonište od gotovo sigurne smrti. Posebno je dojmljivo što redatelj, unatoč jasno izraženim društveno-političkim motivima vidljivim u cijelom filmu, priču zasniva na univerzalnosti ljudske borbe za opstankom i preživljavanjem, pri čemu na dubljoj razini protagonist filma postaje sâm otok kao simbol bezvremenosti, ono što sezonski nastaje i nestaje, stvoreno i uništeno silama prirode. Smjestivši čitavu radnju filma na mali otok, Ovashvili ne stvara klaustrofobičnu atmosferu, upravo suprotno: stječe se dojam beskraja, a dolazak na otok, gradnja kućice i sadnja kukuruza vješto prerastaju u metaforu života, vrijeme od rađanja do smrti, koja u tom slučaju dolazi s biblijskom poplavom u kojoj protagonist umire, ali već idućeg proljeća na otok dolazi netko drugi i krug se ciklički zatvara. Otok je neuhvatljiva "inzularnost", ničija zemlja između dvije zaraćene države, izdvojeni svijet usred rijeke. "Vizualnim pripovijedanjem", raskošnom fotografijom i minimalističkim dijalozima, Otok kukuruza gledatelja naprosto ne može ostaviti ravnodušnim.

Zvuk stepe

Drugi film vrijedan pažnje izvrsna je ruska drama Test Aleksandra Kotta. Priča je to o ocu i kćeri koji u osami kazahstanske stepe žive životom koji se u tom dijelu svijeta nije mijenjao stoljećima. Iako nam redatelj ne daje precizne naznake o mjestu i vremenu radnje (tek po nekim detaljima možemo zaključiti o kojem se periodu radi), izvanfilmski događaj ih jasno locira, što će se ispostaviti presudnim za razumijevanje filma. Otac svaki dan odlazi na posao, kći ostaje na imanju, dani prolaze uobičajenom rutinom. Ali sve se mijenja kad se u nju zaljube dvojica mladića iz stepe. Nesigurna koga odabrati, prisiljena je odluku prepustiti stjecaju okolnosti.

Iako nije bez mana (Kott povremeno uskraćuje dijaloge ondje gdje bi bili doista nužni, montaža je jedna od slabijih strana filma, postoje narativno nekoherentni dijelovi, raskadriranje je pomalo šlampavo), Test je složena drama zadivljujuće poetske vizualnosti, sjajnih totala beskrajne stepe, impresivnih pokreta kamere, jednostavne, a ipak složene priče o odnosu djevojke i mladića, oca koji umire i stvarne apokalipse koja će uslijediti upravo nakon što ljubavna priča poprimi konkretne obrise. Kontekst je, naime, znakovit: cijeli svijet koji likovi nastanjuju, nestaje u nekoliko sekundi apokaliptičnom eksplozijom; idiličnu ravnicu uništit će nuklearna bomba koju su Sovjeti prvi put testirali upravo u nepreglednim pustarama Kazahstana 1949. godine, na Staljinov i Berijin poticaj, uzimajući zdravo za gotovo da u stepi ne živi mnogo ljudi, pa ako i bude posljedica (tada još nisu bile poznate sve strahote atomske bombe), šteta neće biti velika. Osim za čitav jedan svijet koji će nepovratno nestati, a sunce se u zadnjem kadru znakovito promoliti i odmah zaći za horizont.

Kott nam je u jednostavnoj pripovijesti bez mnogo riječi prikazao ono singularno u univerzalnom, i obratno, ukazujući u kojoj mjeri ljudska moć razaranja i nagon za istim mogu uništiti primordijalne sile prirode koje nam se doimaju vječnima. U Testu osluškujemo zvuke stepe: vjetra, ptica, kiše. Transcendentna ljepota koju nam na širokom platnu donosi direktor fotografije Levan Kapanadze, kao i dojmljivi kadrovi u srednjem planu, skladno se nadopunjuju s odličnom muzikom za koju je zaslužan Filipp Lamshin. Vratimo se ponovno tezi s početka teksta: možemo li uistinu čuti "zvuk tišine"? Aleksandr Kott u jednom intervjuu izjavio je da je film ponajprije slika, prizor; kad je izumljen, u njemu nije bilo riječi, pa ih ne mora nužno uvijek biti i danas u svakom filmu. Je li u pravu ili nije, prosudit će svaki gledatelj ponaosob. Ali u svakom slučaju, zamisao da jedna od glavnih sekcija (u inače dosta bogatom festivalskom programu) bude sastavljena od filmova u kojima su riječi suvišne, hvalevrijedna je i poticajna: veliki plus za organizatore izvrsnog transilvanijskog filmskog festivala