Abeceda anakronih kipova

“Umjetnost spomen(ik)a sve više odbacuje tradicionalne statične forme i ostavlja prostor publici da dinamički promišlja obilježeni (prostor)/predmet/praksu/događaj, a nerijetko i da aktivno su/djeluje u njegovom (re)kreiranju.”

Igor Marković u obrazloženju jednog od radova na zagrebačkom Urbanfestivalu 2008.

Još je u jeku polemike oko postavljanja promašenoga spomenika Marku Maruliću na istoimenome zagrebačkom trgu Radovan Ivančević govorio da je dječja bolest figuracije i doslovnosti u javnim spomenicima odavno preboljena. Negdje drugdje Ivančević je tada ispravno tvrdio i da je inzistiranje na postavljanju spomenika u ulicama ili trgovima po kojima se u čast zovu i podižu – pogreška, jer je za svaki javni spomenik bitan karakter prostora i sklad cjeline. Iz pozicije aktualne zagrebačke spomeničke epidemije jasno je: dobar ukus u gradu nema mnogo veze sa spomenicima koji niču stihijski i gotovo bez ikakve samokritičnosti. Visoke umjetničke vrijednosti nekih od ponajboljih i poznatijih javnih spomenika u Zagrebu, kao što su Zdenac života Ivana Meštrovića, Bakićev Ivan Goran Kovačić ili Poezija prostora Milene Lah na jednom od maksimirskih jezera, svjedok su nekog drugog vremena s bitno više sluha za likovni ukus, prostor i grad. Aktualni je Zagreb naprosto preuzela strategija improviziranja, kojoj svjedočimo s gotovo svakom novom intervencijom u javni prostor. Najnovija je u mjesecu travnju ove godine, kada je postavljen spomenik Ljudevitu Gaju, u Gajevoj ulici, na prostoru ispred hotela Dubrovnik. Spomenik koji, kad mu prilazite, još može podržavati iluziju da se radi o u zlatno obojenom pantomimičaru koji do pola viri iz kutije, otprilike onakvu kakav ponekad stoji na Trgu bana Jelačića. Stvarnost demantira iluziju, a spomenik koji kao da je na postavljenu lokaciju pao s Marsa ima sasvim suprotan efekt od pozitivnoga šoka koji je svojevremeno imalo Kožarićevo Prizemljeno sunce na izvornoj lokaciji na pješačkom otoku na Trgu maršala Tita. Nova spomenička nakarada u Gajevoj bila je toliko loša da je svega nakon mjesec dana prvotno bijelo postolje zamijenjeno tamnijim i nižim, a spomenik prefarban te pomaknut dva metra južnije, što jest umanjilo katastrofu, ali ne i riješilo problem koji smo sada dva puta platili.

Bilo koji javni spomenik trebao bi zadovoljiti neke osnovne kriterije. Od toga da barem prihvatljivo izgleda, do toga da se treba uklopiti u prostor u koji je postavljen. U konkretnom slučaju radi se o anakronom i likovno slabom radu koji potpuno ignorira sadašnjost i stoga neprimjerenom za javni prostor u kojem je smješten. Neposredni ambijent spomenika Gaju obuhvaća neka od istaknutih djela hrvatske moderne i suvremene arhitekture te je u potpunoj diskrepanciji ne samo s prostorom u kojem se nalazi već i vremenom u kojem je nastao. Primjerenija lokacija bio bi, primjerice, veliki park ispred mirogojskih arkada, prostor koji je, iako za to prikladan – bez javnih spomenika. Na tome je mjestu Gaj imao svoj ljetnikovac, na zemljištu na kojem je kasnije nastalo to najveće gradsko groblje. A umjetnost koju taj spomenik predstavlja ionako je bliža smrti, ako već ne i odavno mrtva. Ocjena spomenika na aktualnoj lokaciji još je gora u usporedbi s obližnjom i suvremenijom, pola stoljeća starom Bakićevom Razlistanom formom u ravnini koje je Gaj svjesno smješten, a iz koje, iako zatrpana terasom kafića i ružnih rasvjetnih stupova, izvire snaga likovnoga izraza koja oko sebe obogaćuje i prostor i život. Gaj na svega nekoliko desetaka metara južnije, gdje još i krivo orijentiran doslovno okreće leđa i pješaku i dobrom ukusu, zapravo je najbolji znak vremena primitivnoga plemenskog poglavarstva koje kontaminaciju (ne samo) javnog prostora Zagreba sada već provodi – sustavno.

Povijest bolesti

Intenzivnija spomenička aktivnost u Zagrebu u međuvremenu od državne neovisnosti započela je 1994. godine obljetničarskom agresijom i uniformizacijom čitavog užeg gradskog središta. Sve tada popločene ulice i trgovi izgubili su vlastiti karakter, a invazija nakaradnih lampi preuzela je centar kao zarazna bolest. Problem urbanog mobilijara u Zagrebu i inače je problem kojem se ne pridaje gotovo nikakva pažnja, a za koji se uredno izdvaja proračunski novac. Zadnja neuspjela intervencija jesu turistički info-smjerokazi. Spomenički obim spomenutoj obljetnici dan je postavljanjem Kožarićeva Prizemljenog sunca u “zatvo” Bogovićeve, gdje na neprimjerenom prostoru radijus spomenika dodatno ograničavaju stolovi i nizovi pseudopovijesnih lampi. Iste su godine postavljeni i lijepi Ženski torzo Raula Goldonija u Jurišićevoj i spomenik Grgi Martiću u istoimenoj ulici, čime je otvorena  sezona do danas živoga modela “istoimena ulica – kip”, po kojem su, uz Martića, postavljeni i Deželić, Marulić, Antall, Tesla, Petrović i Gaj. Nijedan uspješno. Problem navedenih javnih spomenika, ali i konkretne spomeničke pošasti, najvećim dijelom leži u profilu naručitelja i njihovoj neposrednoj moći. U slučaju Martića, u iznimno lijepom malom urbanom parku zelenilo je smanjeno za trećinu, koja je popločena za postavljanja lošeg spomenika, poklona Posušja Zagrebu. Za zagrebačkih 900 pisanih godina postavljena je i piramida u Ulici HBZ, koja će se u budućnosti sasvim sigurno seliti s aktualne lokacije, a nešto kasnije u istoj je ulici pred Mostom Slobode spomenik dobio i gradonačelnik Holjevac, koji je ubrzo zbog svog likovnog karaktera kolokvijalno prozvan Kim Il Sung. Manje pak autoritativan, a više anakron spomenik Đuri Deželiću postavljen je ispred zgrade Ferimporta na početku istoimenoga prilaza, na lokaciji za koju je krajem osamdesetih proveden javni natječaj za spomenik Miroslavu Krleži. Odabrani kvalitetni rad Ivana Lisjaka, člana Bijafre, po iskazu komisije bio je čak i u suglasju s naravi Krležina književnoga opusa. Uz sam spomenik bilo je usvojeno i kvalitetno prometno rješenje cjelokupnog urbanističkog prostora zapadne strane Trga maršala Tita koje je predviđalo ukidanje postojeće paralelne ulice i redefiniralo prostor budućega pješačkog trga od novog spomenika do Klaićeve ulice. Iz nekog razloga spomenik i trg nisu nikad realizirani, a na lokaciju je, posve ignoriravši provedeni natječaj, umetnut staromodni spomenik čije je preseljenje izgledno s useljenjem Muzičke akademije u jednom obnovljeni Ferimport, što je jedan sasvim drugi problem.

Tesla dvaput

Spomenik Marku Maruliću također je uguran na ionako stiješnjen prostor istoimenoga trga, a aktualne javne polemike prije i nakon akcije postavljanja spomenika nisu urodile plodom, iako je komisija u nekoliko navrata mijenjala konačno urbanističko rješenje, time pokazujući svu neozbiljnost pristupa. Kao rezultat toga dobili smo devastaciju trga i loš spomenik kojemu na njemu nije mjesto. Uz Charlija Chaplina pred Kinom Tuškanac, spomenik mađarskom premijeru Jozsefu Antallu jedan je od rijetkih spomenika nekom strancu u Zagrebu, a smješten je u istoimenoj ulici ispred Vitićeva velesajamskog paviljona te po svemu više odgovara habsburškom vremenu. A da se povijest i prebrzo ponavlja, pokazalo je postavljanje spomenika Nikoli Tesli u Teslinoj ulici. Tako imenovanoj 1952. godine kada je, nažalost, za tu priliku preimenovana jedna od najstarijih donjogradskih imenovanih ulica, a koja je nosila ime po Nikoli Nikoliću, trgovcu, dobrotvoru i gradskom vijećniku koji je darovao zemljišta gradu, između ostaloga i za probijanje Preradovićeve. Nikolić je ulicu dobio još za života te je i po tome imenovanje bilo osobito u povijesti zagrebačkih ulica. Tesli u čast tada se moglo nazvati bilo koju novu urbaniziranu reprezentativnu javnu površinu, no prevagnula je malograđanska potreba da se Tesla smjesti u već zauzeto najuže središte grada, dakle brišući ime jedne povijesne ulice. Situacija slična onoj iz 1952. desila se i 2006. godine prilikom obilježavanja sto pedesete obljetnice Teslina rođenja, kada je gotovo na silu premješten Teslin spomenik. Spomenik koji je darovan Institutu Ruđer Bošković i koji je zajedno sa spomenikom samom Boškoviću u parku Instituta činio smislenu cjelinu. Oba su spomenika djelo Ivana Meštrovića, koji je Teslin spomenik izričito poklonio Institutu – što i danas piše na postolju samoga spomenika, koji sada, međutim, stoji kod Tesline (ulice), a čije je premještanje direktno kršenje volje donatora. Neki sasvim novi spomenik Tesli mogao je lako biti smješten na nekoj drugoj lokaciji, primjerice Trgu Mažuranića kao jedinom neprimjereno uređenom trgu Zelene potkove, a koji je ne jednom bio predmetom natječaja za razne spomenike, od kojih nijedan nikad nije i postavljen. Novim bi se spomenikom primjerenije obilježilo i vrijeme u kojem je nastao, no postavljanje spomenika Nikoli Tesli u glavnom gradu zemlje u kojoj je rođen, a u kojoj su unatrag nekoliko godina njegovi spomenici dizani u zrak, bilo je svakako više političko, a manje likovno pitanje.  

Mars u zagrebu

Sa spomenikom Draženu Petroviću na istoimenome trgu, koji to nije, vidjeli smo da nijedna površina nije premala za bilo što, pa tako ni za ružan spomenik koji je postavljen na mjestu gdje je nekad stajao Cibonin euro-pokal. Spomenik Benediktu Kotruljeviću postavljen na malom ružičnjaku, tj. do tada zelenom prostoru ispred hotela Sheraton, primjer je u potpunosti promašene interevencije. Predmetna lokacija jest pogodna za javni spomenik koji je, međutim, trebao biti smješten na zelenoj površini. Umjesto toga dobili smo grozan, nepotreban i ogroman prepločeni uzdignuti plato bez funkcije, izgubljen i za zelenilo i za pješaka. Godinu ranije, 2006. postavljen spomenik kumici na Dolcu, nazvan Barica, jedan je od rijetkih ženskih spomenika u gradu, no i banalni i zastarjeli rad koji nije unio nikakvu novu vrijednost u prostor. Spomeničkoj gužvi u najužem gradskom središtu pridonio je i spomenik Stjepanu Radiću postavljen na početku Petrinjske ulice. Na mjestu gdje je prvo srušen izvorni oglasni stup, da bi kasnije bio nadomješten novim lažnim koji je potom uklonjen kako bi se smjestio spomenik Radiću. Rad koji je sad zauzeo poziciju govori izumrlim likovnim jezikom. Opet je primitivno inzistiranje na figuraciji u startu eliminiralo sva suvremena rješenja, a grad je dodatno provincijaliziran.       

Grad, koji po definiciji čini različitost, u sferi javnih spomenika treba graditi spomenike koji su različiti u svojoj kvaliteti, ali ne u svojoj nelijeposti. Tu su osobito problematični spomenici braniteljima, koji su u ogromnom broju slučajeva ispod svake likovne razine. Iznimno, kad je stvar prepuštena relevantnima (struci), rezultat bude dobar: primjer čega je uspjeli, lijepi i funkcionalni trg sa spomenikom braniteljima na Kustošiji. Sušta suprotnost tom jedinom uspjelom braniteljskom spomen-obilježju u Zagrebu jest izrazito loš spomenik u Parku Stara Trešnjevka, koji ga trajno i snažno nagrđuje. Kod većine braniteljskih spomenika radi se o antikomemorativnim nakaradama koje iskazuju sve osim pijeteta. Da u gradu iznimke postoje, pokazuje i najuspješniji recentniji javni spomenik, onaj Miroslavu Krleži na Dubravkinu putu. Tajna uspjeha može se tražiti u činjenici da je taj spomenik izrađen za Expo u Hannoveru, a tek je naknadno umješten u Zagreb. Lijepo rješenje Marije Ujević Galetović primjereno je i osvijetljeno noću. Lokacija je rezultat promišljanja same autorice. Najosobitija pak zagrebačka spomenička intervencija u urbani prostor ona je Dawora Preisa iz 2004. godine, kada su u odgovarajućem omjeru na prostoru čitavoga grada postavljeni planeti Sunčeva sustava. Jedini prigovor toj sjajnoj intervenciji jesu natpisi s imenima planeta na engleskom, umjesto na ili/i hrvatskom jeziku. Uz nekoliko izdvojenih uspjelih spomeničkih plastika na Savskom nasipu, čiji je širi spomeničko-pozicijski koncept zaostao, uspjela je također i lančana skulptura Dušana Džamonje u Jurkovićevoj ulici kod autorova ateljea, koja pokazuje kako se klasična forma kugle, na koju se ne može polagati autorsko pravo, snagom autorske imaginacije može uvijek iznova interpretirati. Džamonja je autor i mirogojskog spomenika žrtvama rata u koji je uklopljen i dio bivšega Zida boli iz Selske. U indirektnoj vezi sa zagrebačkim javnim spomenicima jest i višedesetljetno odbijanje konačne odluke o smještaju Fundacije Džamonja, čime se Zagrebu uskraćuje fantastičnu mogućnost obogaćivanja jednog od spomenički zanemarenih gradskih prostora. Naime, zgrada fundacije mogla bi biti smještena uz sjeverni ili južni dio Ulice Savezne Republike Njemačke kako bi se dio skulptura mogao izložiti i na otvorenom javnom prostoru Parka Vjekoslava Majera, ili u budućem velikom novom parku ispod Islandske ulice. Uopće je neshvatljivo ignoriranje svih dijelova grada osim užeg središta gdje nebulozno guranje spomenika pokazuje malograđanski mentalitet struktura vlasti koje imaju moć odluke. Neki širi gradski prostori, poput Novog Zagreba, gotovo su u potpunosti lišeni javnih spomenika unatoč činjenici da su neke od lokacija kao što je Park Središće, Park Travno, Bundek ili Majerov park upravo idealni za postavljanje spomenika koji bi dodatno oplemenili javni prostor grada. Rijetki recentniji novozagrebački spomenici urbanistički su konzervativni Stepinac pored I. gimnazije i totalno zalutali Kožarićev Kupač na livadi pred zgradom INA-e.

Zagrebačke vještice

Problem javnih spomenika vezan je za goruću situaciju s (javnim) prostorima u Zagrebu općenito. Primjerice, paralelno s epizodom Gaj, preuređena je neposredna okolina spomenika Sv. Jurju kod Kamenitih vrata, koji je sada ograđen suvišnom pseudohistoricističkom željeznom ogradom, a tamošnje zaštićene Bolleove drvene stube – prvi proizvod industrijskoga dizajna u Hrvatskoj – zamijenjene su mramornima! Obnova Markova trga, 2006. godine, koja je provedena bez javnoga natječaja, za rezultat ima banalnu obnovu površine trga, a pitanje obnove spomenika koji je stoljećima stajao pred crkvom nije ni tematizirano. Dakako, problematika javnih spomenika u gradu nije svojstvena vremenu tranzicije, iako je danas na svom vrhuncu. Primjerice, spomenik Žrtvama fašizma Frane Kršinića iz 1950-ih, na Strossmayerovu trgu, jedno je od njegovih najslabijih ostvarenja. Eventualno premještanje toga spomenika prilično je složeno političko pitanje, nakon što su brojna antifašistička spomen-obilježja, što vandalizmom, što (ne)službenim odlukama, uklonjena iz javnog prostora grada devedesetih. Problematična, ali i bitno lakše rješiva intervencija jest bista Blagoja Berse na zelenoj padini na početku Pantovčaka, što je radikalno pogrešna lokacija za takav tip spomenika koji se, riječima prof. Ivančevića, doima kao da je “nabijen na kolac”. Taj se spomenik jednostavno može premjestiti nekoliko desetaka metara sjevernije, na šetališni prostor Radničkoga dola, i problem bi bio riješen. Slučaj agresivne intervencije na Medvedgradu, koji je u tuđmanizmu poprimio protokolarnu ulogu, sa smrću autokrata i izgubljenim protokolom nije imao za posljedicu uklanjanje tamo nepripadajućega spomenika, koji je također vrlo lako premjestiv. Kod predimenzioniranoga spomenika Tinu Ujeviću u Varšavskoj ulici problem je moguće umanjiti uklanjanjem suvišnoga postolja. Čini se i da u skorijoj budućnosti možemo strahovati od budućega spomenika Majki Terezi koji je gradonačelnik, navodno, već naručio od makedonskog autora Gajeva spomenika, najavljenih spomenika bivšem papi i Eugenu Kvatreniku. Potonji najvjerojatnije – na  Kvatriću. Dok se spomenik Franji Tuđmanu, kakav i gdje god bio, nažalost, prvo mora postaviti da bi ga povijest jednom mogla i ukloniti.   

Ove se godine obilježava 250. obljetnica zabrane ubojstava žena spaljivanjem pod optužbama da su vještice, od strane kaptolskih vjerskih fanatika. Neformalna skupina Projet marginal pokrenula je inicijativu da se u Zagrebu podigne spomenik zagrebačkim vješticama. Takav spomenik ima i turistički potencijal. No i u slučaju “vještica” te svih budućih spomenika u javnom prostoru, gradu trebaju kvalitetna i suvremena, a ne rješenja retrogradnog karaktera. Aktualni trend podizanja začudnih plastika u gradu Zagrebu pokazuje elementarno nerazumijevanje funkcije javnih spomenika. I još gore, u najmanju ruku dugoročno, ako ne i trajno, kontaminira javni prostor. Zagrebu je potrebno hitno premještanje ili uklanjanje nekih, naročito recentnih, postojećih javnih spomenika. Premještanje spomenika nije nipošto novost u urbanoj povijesti Zagreba. Najsvježiji spomenik, onaj Ljudevitu Gaju, potrebno je u potpunosti jednostavno ukloniti s trenutne lokacije prije nego što se na njega naviknemo, odnosno ga, ako je to uopće moguće, vrijeme donekle legitimira.