#440 na kioscima

15.11.2007.

Vladimir Đurišić  

Akvarijum


Razglednica sa broda

a Josif Brodsky

Razglednicu pišem. Mali je prostor za slova,

ali o čemu, kad pitaš, tad je kao linija između valova

ovih uzak. Koje kormilar, a ne Onaj Jedan,

odvaja međusobno kao lišće leda.

Razglednicu, podsjetnik ili odu. Čemu, kad kažeš,

navlačiš obziru oklop i zastor na pejzaže.

Pjesmi, jeziku gladnom početka,

pištolju obješenom, zaboravljenom umijeću pretka

što kendistu savladao je. Ženi što je zaključana

kao porculan, u vili barskih Talijana.

Đaku, nad stihom vrelim što snatri,

premalo na suncu, previše u vatri.

Stihu čije porijeklo ima

u sebi presudu mnogim stihovima.

Marginama, dimu što čuva stražu

vatri koje odavno nema u pejzažu.

Svodu što u sebi beskraja ima

koliko i kalendar, beskrajima

onoga što nije kazano. Smrtima

zaludu vježbanim na institutima

dramskim, damskim vrhovima fraza

što pod oblak penju se. Odlomku poraza

u njihovom čekati – isplati se.

Ili, prosto rečeno, samo u vrati se, vrati se...

Pjesmi što klizi iz toka svoga,

crtežu što iza prvog nacrtanoga

kruga – ne pamti. Idejama, kvržicama slova

što pučinu zauzimaju sred zaborava valova.

Opširnom O ove vode. Očima, očima, trupu

što podrhtava kao seizmograf uz preglupu

šalu, kidajući patnju kao linija prkos

nacrtanog industrijalca Engrovog.

Tišini što nije zaludu nijema

u: Nema rješenja jer nema ni problema.

Cetinje

Smrkava. Čini se – sve će boje da zgasnu.

Veče se skuplja oko koštice sobe i oko kuća.

Ipak, plava je i dalje plava, a svoju tamu masnu

sačuvale su boje. Doduše, bijela je nešto žuća.

I pjesnik odmah misli – po rubu svijetlo tinja.

Filmofil – granitne ploče guste postaju veče.

Žurba autopsije solarne da proglasi hlad rastinja

ugroženim, blijedi mjesečev magnet za - nedorečen.

Voda nema sjenku, njen rošav tok svjetluca.

Svijeća sobu pomjera, kao plesači u špilji

što ubjeđuju svijet da im pod stopalima puca

dok budući crtač divljači, i lovac, u njih pilji.

Tvrdi zakoni osame. Varka uha što je napeto

pripijeno uz stvari. Ustvari – nejednak bruj tišine.

Mimohod malog grada gdje možeš metnut šine

trasom bronzanog šetača koju on zove letom.

Varanje traga

Niko ne reče Dosta! niti se oglasi gong, ni zvono.

Okreneš se i vidiš: tromim zaklonom svojim

mir naseljava susjedstva, ne odstupajuć ni za jotu

onome što obale duguju jedna drugoj, k’o april Eliotu.

Magla miluje slova plakata. Otvaraju se škure, no ni to nije znak

provjetravanja, promaje nema, ni svjetlosti. Kao mreže,

prozori u sebe same zure, žamor da pokupe,

a kad se zatvore kapci – eto signala – ide se na počinak.

Odnekud zvuk sa česme u svoju tamnu cijev se vraća.

Ogledalo ište pejzaž, udovoljeno mu biće tek

sjajem sivodlakog krzna uličnog, zatvaranjem upaljača

u tami, što kao odluka zvoni ali još odluka nije.

Sve te čuje, sve za tobom tvoj mir kuša i ti sve to čuješ.

Sve vidiš – i tromu trubu što se u rimu pretvara i trne,

i zaurlaš možda ili se prikažeš nijem. Sve mirno putuje

tamo gdje žene zaljubljene svoje prstenje gube.

Sve te čuje. Bilje kraj puta nemar je pjesničke hortikulture,

perspektiva mrda, ti stojiš u svome glasnom hodu

kao šara izvučena iz duge šahovske figure.

Poturen si za prolaznika pjesmi o utrobi kao o torbi, na brodu

sa kog će se odašiljati blještava cirkularna pisma.

Osmica što označava beskonačnost ili pečat samo

na privid privida, strofa završena kad tišinu varaš.

Prava riječ uvijek nedostaje, nije prava ili samo

dovršava gruba neznanja dok strast izgovaraš.

Tačka ne označava kraj, ni predah, već prašinom

popunjeno središte kruga nikad opisanog.

No, sve je, i majčino mlijeko, i kokain, i predak

podložno onom kako se uzme. Obziri jedu ostalo.

Ostalo su ožiljci, stvarnost što pripada stihu svome

kao vozu kaput sa ušivenim blagom. A ako u svemu tome

te stvarnosti nema, očiju da je vide? Pjesma je sama,

kao imena kratera nazvanih po suprugama.

Uz svaki mogući savjet dobićeš opjevane greške.

Imena u koru urezana, nijema, zamke, iznova,

ovo treptanje u mraku, promašene slutnje.

Zapamti čela razbijena o zidove svojih snova,

svoje naporno zašto zapamti onda kada se zbilo,

pa makar kasnije dugo slušao Šta ćeš, takvo je vrijeme bilo.

Akvarijum

Usta bi htjela kazati – vazduh.

Samo mjehuri izlaze i tišina ih prati,

nemušto, kao da beba podriguje.

Nečujna plima, bez talasa.

Vlasi kose, uzdignute,

kao na vjetru, i bez glasa,

sporije. Sporije. Sporije.

Kao što silazi i dugo putuje

neodlučna šaka do željenog struka.

(Ruka bi htjela da nešto izrazi

i u laktu se prisjeća da je samo ruka.)

Stvari prespore ulaguju se razumu;

Ne pamtimo, eto dokaza.

Plivamo u uskom akvarijumu.

Miserere

Svijet po mjeri dječaka iz hora,

uznemirena nevjesta – čipka puca

baš kao kora divljeg šipka,

nad pjenom mora.

A niže, na sprudovima,

nešto svjetluca u cvijeću.

Kamilavka iz svoga duplog dna

pušta smrtno ozbiljnog zeca.

Strpljenje puca.

I brsti vazduh prizemljeni

uz zvuke cak cak prstiju slijepljenih

za tromi dušak orgulja što se diže

i ponire još niže,

do kraja duše koja pjeni, čili

iz tijela u oblak iz reklame.

Tijelo već blijedi ili crveni

u vratu vatre ili

pod zatravljenim vratima,

u zemlji.

Landescape

Stevu

Ako pažnju skrenem na drugu stvar,

ovaj dugi kadar zapravo

ne postoji.

Sjenke su duge, kamenje trpi sve,

skraćuje sjenke, pokriva

mrtve.

Davno smo sa đedom vadili

kamenje iz đeteline.

Krupno, pa

sve sitnije.

Kasnije smo uvidjeli da i kamenje,

kao i trava, opet odnekud

izvire.

Nije bilo uzalud. Visoko su postavljeni

zamišljeni dometi,

ako

ovaj kadar, za koga smo rekli da nije dug,

bude kadar da

potraje.

Nebo je visoko i ptica je visoko. Oko

se privikava na sivilo pejzaža,

zato nam se čini 

crvenijom

krv što procuruje iz rane

kao što ptica curi iz

neba

kad nam se čini da ponire,

i da će nam se sručiti

u naručje ili u

glavu

u dugom kadru koji ne izgleda

kao da će se

završiti.

Krv curi u svoje slobodno

nigdje.

Ako pažnju skrenem na drugu stvar,

to nigdje za trenutak može

nestati.

Ako pažnju skrenem na drugu stvar,

ovaj dugi kadar zapravo

ne postoji.

preuzmi
pdf