Čašica crnjaka

– Fantom, on ide s čovjekom?

– Ha, ha, fantom!

Stari škrguće zubima, trese beretku.

– Jedino la Ramounette, ona bi se lako mogla još smucati ovuda, kužiš... Dakle, dogovoreno, isplatite mi šest mjeseci unaprijed, u kešu; po tri stotke na mjesec, najam livade posebno; to je dvjesto osamdeset tisuća...

Parkinsonsko, to klimanje glavom, kod staroga, ili prizivanje fantoma?

 Upozorila me Solange, u Nepalu, kad mi je pričala o tom “kod la Ramounette”, da je kuća ukleta. Iznio sam to svojem novom gazdi, a on je odmahnuo buljom, ne.

Nisu baš pričljivi, ljudi iz kraja, a ovo je ipak jug... Čini se da; kažu, u Parizu i sjeverno od Loire, da su sjeverozapadnjaci gostoljubivi. Zasad je samo moj novac ono prema čemu su gostoljubivi...

Ali treba to proslaviti, svejedno, crnim vinom i zelenim marokancem.

Dakle, Ramounettina kuća, u području Crassac, četiri kilometra od trgovišta, to je sada moj dom. Stanar sam jedne kućerine u dnu Francuske, negdje između Lota i Dordogne. Nisam više Parižanin, i to mi je skroz guba.

S kućom sam naslijedio i jednu staru kujicu, Dolly. Starac me obavijestio:

– Morat ćete se snaći, to je bila bakičina kujica...

– Ne smeta mi, oduvijek sam želio cucka.

– Čudno, nije lajala na vas, a to vam je inače mrzovoljka, nikad nikome nije dala blizu; nitko uopće pojma nema kako se snalazi za hranu... Nitko je nije htio, tu kuću; em je ukleta, em je trebalo prihvatiti kujicu...

Dolly strahovito smrdi; prekrivena je ekcemima.

Po starome, ima više od dvadeset godina, ne može se više ni sjetiti. Kancerozne sise vise joj do poda; nije nikakve plemenite pasmine, običan mršav i prljav pseći dronjak.

Prdi, napola je gluha i ima ukočene stražnje noge, potpuno slijepa; jedino njuška funkcionira, i jezik, debela jezičina, mlaka i puna prijateljstva koja se zavlači u rukav mojeg pulovera. Dolly je zadovoljna što ponovno vidi ljudsko biće, a ja pseće.

* * * *

Sve do prošlog tjedna, bio sam skućen u Parizu, u dnu jedne sad već uništene slijepe ulice, u nekoć dobro naseljenoj četvrti, sad napučenoj parovima bez djece koji jako skupo plaćaju svojih trideset kvadratnih metara s pogledom na groblje P?re-Lachaise i fasadu popločenu u stilu kupaonice. Izbacili su nas jer je zgradu trebalo srušiti, jer nam je kao trebalo sagraditi novi Pariz, koji nije za nas ostale, ekonomski slabe.

Bili smo banda mirnih zgubidana, koji su živjeli zajedno i dijelili sve...

Bili su tu Victor, Roger, Bernadette i ja.

Victor je bio panker – to su bile osamdesete – destruktivan i suicidalan, šprica vječno nasađena u pregibu lakta, izbušen posvuda nečime ružnim i šiljastim.

Victor kod nas nije stanovao stalno; bio je moj najbolji prijatelj. Ponekad ga se nije vidjelo mjesecima, onda iznenada neke večeri, strahovita larma na stubištu, ona debela poblajhana odozdo grmi, Victor se vratio, jako mršav i u jako lošem stanju, oka staklena i spremna na imploziju.

Mačke imaju devet života; dakle, već od sutradan bilo mu je bolje.

Smjestili bismo se na jastuke; razgovarali o ovom i onom, posebno o ludilu koje je normalno stanje stvari i životinja; on s onim svojim pogledom parije kojeg bi netko najradije osmudio kao krumpirovu zlaticu; i ja, ništa manje smuđenja dostojan, isti otpadnik, ipak njemu oprečan, jer sa svojih šest godina više pripadao sam generaciji hipija koji putuju u Indiju... Indiju, u koju sam se zakopao, do te mjere da sam od nje stvorio kruh svagdašnji. Vodio sam tamo turističke grupe pet do šest puta na godinu. Između dvaju putovanja, odmor...

Victor je privremeno bio kuhar, a po vokaciji piroman; s ukusom pak palio je samo omražena mjesta: tvornice, supermarkete. Noću, uvijek... Putovao je samo po Parizu i predgrađima, ali mora se priznati da se tu ima što raditi.

Kako sam često bio dekintiran, dao sam malu sobu u podnajam jednom paru prijatelja koje sam susreo u Nepalu, Bernadette i Rogeru. Bili su na obuci kod jednog tibetanskog lame, nakon dvadeset i tri godine na cesti i raznih duhovnih traganja.

Bližili su se pedesetoj i osjetili želju da se vrate u domovinu i malo skrase. Posebno je Bernadette počela teško podnositi ta neprestana seljakanja, koja su je prerano postarala. Roger pak, sve veća smežuranost iz dana u dan izazivala mu je cvičanje više od svega drugog; znao je da će uskoro umrijeti, da je prešao na drugu stranu, da je to nužno. Ali bio je stari kicoš i to je još prolazilo.

Na kraju naše otpisane slijepe ulice živjela su dakle tri naraštaja pod istim gipsanim pariškim stropom, ujedinjena pred kompaktnom tugom jedne Francuske zgnječene pod niskim stropom sivih oblaka; diskretna i zabušantska civilizacija telke i njezinih privrženika.

Hipiji, pankeri i stari bitnici, svi revoltirani i svatko na svoj način...

Roger i Bernadette ostali su jedva šest mjeseci, koliko je trebalo da pohvataju kontakte sa starim poznanicima i nađu kuću za najam u Dordogni, u neposrednoj blizini tibetanskih samostana.

Bernadette, bivša aktivistica tvrdog feminističkog ogranka, ima tome dvadeset godina, otkrivala je sada u sebi mističku vokaciju, gorljivost joj je rasla iz dana u dan, i često bismo je, nakon povratka iz kupnje, zatekli usred seanse prosternacije, pobožnjačkog sporta kojim su se intenzivno bavili naši prijatelji lamaisti.

 U Parizu, smrdjelo je po učmalosti; opet sam se našao sam, Victor je bio puknuo i pobjegao u Nizozemsku s namjerom da šljaka u nekom restaću i da se sastane sa svojom Olgom, jako zaljubljenom, i da malo okrijepi zdravlje heroinom prve klase.

Ozračje je bilo bagersko, u znaku rušilačkih radova u slijepoj ulici. Naš je gazda sve pokušao ne bi li nas prisilio da dignemo sidro, podmetnuo čovjek i vatru u zgradi. Slijepa se ulica lagano raspadala, kvart je bio na umoru; već više ništa nisam prepoznavao...

U mjesecima prije rušenja, pokrenuo sam se.

Smještaj za nuždu po prihvatljivoj cijeni pokušavati tražiti u centru, danas je uzalud; pa sam se zato okrenuo šikari, zahvaljujući Solange, prijateljici koja je u Nepalu radila za jedno udruženje za humanitarnu pomoć, a koja je s jugozapada.

– Oscare, ti si glup, zašto si ne bi potražio nešto za najam u provinciji, umjesto da tu svaki put kad se vraćaš strepiš je li ti zgrada srušena.

– Da, hm, stvar je u tome da francusku provinciju takoreći uopće ne poznajem; i pojma nemam odakle bih počeo...

– Ma onda gle, jednostavna stvar, slušaj me i zapisuj: otići ćeš u Crassac, odande sam ja, posjetit ćeš u moje ime curu koja radi u špeceraju – Florence – i reći ćeš joj nek’ te poveže s vlasnikom la Ramounette...

– La – što?

– La Ramounette. To ti je jedna kuća koju će ti stari možda iznajmiti...

****

Gotovo preko noći, bila je zima.

Tek sam se tada uvjerio da je kuća stvarno ukleta.

Bila je uvijek, u desnom kutu golemog kamina – koji zovu cantou, ovdje, neka gotovo-materijalna prisutnost, neki uporni tanki dim, kao nekakav mini-oblak.

U početku nisam obraćao pozornost: to mora da je čađa, vrtlog prašine, a onda sam opazio da ispod starog pepela u ognjištu ima nekoliko žeravica koje se ne gase nikad. Ništa posebno, ali ipak...

Dolly, komatozna kujica, izlazila bi katkad iz svoje tuposti da bi u psećem molu počela kmečati radosnom melankolijom njuškala koje je našnjofalo vonj svojeg obožavanoga gazde, gospodara porcija...

Dolly se ponašala kao da nisam sam u kući.

Dobro, ako je fantom tu, to ne može biti fantom nekog tužnog duha; naprotiv, često je puhao neki veseli vjetar; počelo bi mirisati po pečenju i po fešti, svinjetini zalivenoj u masti i svježim krvavicama, po češnjaku i crnom vinu.

Bakica je srkutala poskrivečki, moja se boca praznila sama od sebe. Ne, nisam ja; ne cijelu bocu, uvjeravam vas...

Daleko, daleko, glavni grad.

Daleke također, čeznutljive djevojke droljasta izgleda koje jure ulicama na putu za šljaku.

Ovdje šikara.

Kuća je minijaturna, kuhinja-boravak-veliki kamin, jedna soba desno kad se popneš po šest stuba, jedna druga pod krovom; zahod vani, gdje se čučneš na dva podmetnuta kamena usred bambusove šumice, i gotovo... Šuma svuda uokolo. Nalazi se tristo metara niže od jednog posve malog zaseoka, na kraju jednog asfaltiranog puta. Uz kuću ide i livada od pola hektara i komad šume iste veličine; kesteni, hrastovi i borovi. Guzati ozelenjeni obronci kotrljaju se skroz do kružnoga obzora. Gradić je u daljini, prva robna kuća bogu iza nogu; mirno je. Nemam drugog posla osim istraživati Crassac i okolicu, s Dolly kao vodičem. Jednom kad se otkravi, hoda gotovo pa dobro. Treba joj pogurati dupe kod prijelaza jaraka, ali nepogrešiva je pri nalaženju tajnih putova. Njuška joj je prava divota. Dolly kuži sve a da ništa i ne čuje, neka vrsta telepatije.

Zima je posebno odvratna ove godine.

Moji susjedi izgledaju gratinirani; ima ih dvoje; stari seljak zove se Burc, a bucmasta žena rumena lica s izgledom stare rentijerke, to je Baronne. Ne udostoje se odgovoriti na moje pozdrave.

Roger i Bernadette nisu stanovali jako daleko – šezdeset kilometara – i naizmjence smo se posjećivali, po prilici svaki tjedan. Roger je putovao mopedom. Postao je siromašan, dok sam ga ja poznavao kao velikog gospodina, koji nije brojao lovu. Vrlo elegantan, unatoč svemu, kratka srebrnkasta kosa začešljana uvis, široke sljepoočnice, fini uzvinuti nos, žile na vratu neprestance nabrekle. Pojavio bi iznenada, i uvijek sam.

Roger i ja trusili smo crnjak u rinfuzi koji se prodavao na crno, pod zlobnim okom la Ramounette, čiju nazočnost još nismo ni slutili. Roger je brbljao o tri stvari: ženama, svojim osobnim avanturama i budizmu.

A brbljanje, tu je bio majstor.

Dakako, s godinama – i otupljenjem izazvanim ubitačnim vibracijama njegove motoriške – počeo je trabunjati.

Tisuću sam ih puta čuo, te njegove priče starog marginalca. Svašta je on radio. Bernadette se pravila dobrostiva puštajući ga da bulazni, podupirući njegove laži kimanjem glave, očiju oborenih nad svojim pletivom. Ona je svoj kruh zarađivala prodajući ručno izrađene pulovere po tržnicama, a Roger je radio po gradilištima za vikendaše, pariške ili engleske. No ugovori su postajali sve rjeđi, a puloveri se prodavali slabo, tako su razmišljali o tome da se prijave za novčanu pomoć. Promjena je bila surova, u odnosu prema njihovu prijašnjem životu.

On je imao pravu vanjštinu za posao, bio je nalik na pustinjsku lisicu, zavodnik i strvinar; oko vrata svezan mali svileni rubac, sin intelektualca kojeg su teška vremena – drugi rat – osudila na proletarijat, odgojen kod Isusovaca.

Od tog usranog režima on je sebi sklepao jedan gusarski život; no u nazočnosti Bernadette, krotio bi ga, a teme se nikada ne doticao.

Dupe, tabu-tema s Bernadette, na kojoj se to nije vidjelo, ali koja je svojega muškarca držala dobro na uzdi, bez čega bi ovaj lako zglajzao. Roger je talentirani luđak, uvijek sam to mislio, ali s nekoliko sprženih vijuga. Vidio je ‘62. kako eksplodira atomska bomba, dok je bio običan marinac na jednom brodu...

Vidio je Munju i Oblak.

Otada, luta po svijetu.

Ono zabrinjavajuće kod njega, to je srdžba.

Roger se iznervira brzo, napuni sebi glavu i hoće ubijati, odmah. Pjeni se, kostriješi, postaje kugličast, bodljikav, mak-crven, čim se nekoga gnuša.

Sa mnom je išlo, nalazili smo neki zajednički teren pričajući o Aziji, kao stari ljubitelji. On je dao časnu riječ da me neće tupiti s budizmom, jer ja, bez obzira na to što sam se zaljubio u tibetanski narod, nisam religiozan tip. Novi obraćenici osjećaju se obvezni da, kako bi sebe bolje uvjerili, uvjeravaju druge; religije tako nastaju...

U četiri oka, pričali bismo ponajviše o ženama, s obzirom na to da ih nije bilo da nas čuju. Roger je bio gadno frustriran.

– Kužiš, s Bernadette ševe već godinama nije bilo; ne diže mi se s njom. Vidiš je golu ili obučenu, isto ti je... Upoznali smo se tako davno; postali smo kao dva stara pajdaša...

– Što, ma daj, pajdaši, nemoj me nasmijavati. No, trebao bi ipak rasteretiti žlijezde negdje drugdje, ne?

– Ma ne znam... ona je sad sve više i više u budizmu, toliko da razmišlja o tome da ode u opatice i povuče se na tri godine... ja jedva da postojim; tek toliko da joj obavim njezine kupnje i ispraznim njezinu kanticu dreka u vrt, kad ima svoje obrede... seks, to joj nikad nije bila specijalnost... Ona misli na smrt, odvaja se od svega od čega može, uključujući mene. Ja to vrlo dobro osjećam, promijenila se. Starimo, znaš; shvaćam da je htjela stati, pripremiti se da umre što je moguće svjesnije.

– Ti, tebe to ne muči?

– Daj, nemoj mi o tome...

– Pa ti si počeo, bože moj.

– Vidjet ćeš, Oscare, s pedeset svi o tome mislimo, o smrti, i, podmuklo, postupno, osim nje ništa drugo više ne vidimo.

– Čuj, Rogere, a s dvadeset četiri, kako je?

– Začepi, blesavac mali.

S francuskoga prevela Ita Kovač