Katarina Luketić  

Izgrednik u suvenirnici ratne proze

Pisati danas o ratnim devedesetim, u sredini u kojoj je više od desetljeća to bila jedina relevantna književna tema o kojoj je napisano začuđujuće mnogo dobrih knjiga, znači veliku šansu da pisac zaglavi u imitacijama i dosadi čitateljima. Ratno iskustvo ga nadalje dovodi u opasnost da mu kritika dijagnosticira autobiografsku bolest (pisanje kao samoterapija) te ga s kako-tako pulsirajuće književne scene prebaci u zatvoreni odjel pisaca s ratnim sindromom koje svi poštuju, a malo tko više čita. Uz rat, pisati o ljubavi, uranjajući bez straha u njezino plavetnilo, opasno ga približava rubovima melodramskog smetlišta ili pak pornografskog trasha. Sve u svemu, rat i ljubav ili, u tvrđoj verziji, nasilje i seks, nisu baš dobitna literarna kombinacija ako je piscu stalo do ozbiljne reputacije i dugog čitanja. Osim, naravno, ako spomenuti pisac nije dobar pisac, i ako ga upravo težina zadatka ne provocira da ga svlada.

Bez moraliziranja, bez patetike, bez trasha

Šumski duh Gorana Samardžića ima neke predispozicije da nam dosadi ili da nas pak opije slatkim punčem trivijale: nesretnu ljubavnu priču, rat i rastanak, izgubljeno prijateljstvo i klasične, pomalo epske, muško-ženske obrasce – frajersko-ratničko junaštvo te nježnu predanost i žrtvovanje... Pa ipak, ništa u ovoj knjizi nije dosadno, ništa slatko, a najmanje klasično. Od prve stranice nema mjesta za čitateljeva pospana zadovoljstva i slast da znaš u kojem se smjeru odmata priča. Nema otrcanih ljubavnih slika, nema rutiniziranih slika nasilja. Ukratko, fabula koja bi bez sumnje mnogim autorima izmakla kontroli i skliznula u zamornu moralku, tugaljivi sentiš ili jeftinu erotsku ispovijed, u Samardžićevoj se obradi pretvara u zanimljiv i energično pisan roman, pun neočekivanih obrata i originalnih jezičnih rješenja.

Priča Šumskog duha temelji se na autorovu stvarnom životu; no, istraživati je li glavni lik Koste samo pseudonim pisca Samardžića i je li priča o predratnom Beogradu i ratnom Sarajevu u svakom detalju vjerodostojna, jednako je seciranju/mrcvarenju književnog teksta i njegovu svođenju na hladno-znanstveni ili uzbudljivo-tračerski biografizam. (Uostalom, u svaku je fikciju ugrađen barem djelić stvarnog života njezina/e autora/ice; a “istinitost” nekog teksta ne utječe baš nikako na njegovu literarnu vrijednost.)

Ova lakonska pripovijest, kako stoji u podnaslovu knjige, sastoji se od dva dijela koja funkcioniraju kao svojevrsni antipodi; u prvom se priča o odrastanju Koste na ulicama Beograda i vezi s djevojkom Dijanom, o agresiji kvartovskih mužjaka, ugodi praznih godina mladosti i želji za ljubavi; u drugom pak o Kostinu preseljenju u Sarajevo, ratu i obrani grada, izgubljenim iluzijama i izgubljenoj Dijani... I dok je za beogradskog Kostu “junačenje kao neka vrsta nasljedne obaveze, pa i bolesti”, jer “poslije bubašvaba i obada” on se “najviše boji da ne ispadne kukavica”; za onog sarajevskoga “strah je zdrav”. Pogotovo ako ti je jasan i nametnut spolja”. Ili, dok je za njegovo beogradsko društvo najvažnije doživjeti nešto ludo (pa od dosade zamalo siluju djevojku), u sarajevskoj su ratnoj fazi takva dodatna punjenja adrenalinom apsurdna, a Kosta se, usamljen i okružen smrću, trijezni od mladalačke opijenosti svojom muškošću. U toj metamorfozi glavnog lika jedan od prijelomnih trenutaka je onaj kada mu dojučerašnji prijatelji iz Beograda šalju pismo u opkoljeno Sarajevo, pismo koje počinje: “Mi smo tu iznad tvoje glave. Pucamo a molimo boga da te ne pogodimo. Svaki put kad nekog lepog naciljamo učiniš nam se ti...” I dok bi u takvu raspletu manje dobri pisci zasigurno upali u moraliziranje i preko fikcije nabacili neudoban etički ogrtač, Samardžić odolijeva zovu da bude sudac svoje priče (možda i svog života), jednostavno je puštajući da se otkotrlja prema kraju istim ritmu kako je i započela. U tome održavanju sigurnog razmaka od života junaka (svog života) piscu pomaže i jedan trik; priča, naime, počinje i završava smrću sporednog lika, Dijanina brata blizanca, čija je homoseksualnost u čoporu “pravih muškaraca” ismijana i progonjena, dok joj je u ratnom Sarajevu vraćeno dostojanstvo. Naime, Danijel (“žena zarobljena u muškom tijelu”) uistinu umire muški, kao junak, prenoseći poštu od baze do linije.

Strategija zametanja tragova

Homoseksualnost je važan motiv ove priče; prva u nizu scena seksa upravo je ona između Danijela i Kostinih prijatelja razbijača, svojevrsna Danijelova inicijacija u svijet onih drukčijih. Premda je znatno više prostora posvećeno muško-ženskoj ljubavi, i to iz naglašeno muške narcisoidne perspektive, homoseksualna ljubav i homofobija patrijarhalnog društva daju priči seksualnu/rodnu ravnotežu. Naime uz rat, tijelo, ljubav i seksualnost najvažnija su semantička potka ove knjige. A kao što autor nije docirao čitatelju u vezi s ratom, nego ga je pustio da sam interpretira priču, tako je uspio unijeti poprilično eksplicitnih seksualnih prizora, a da mu taj motiv ne pojede priču i ne odvede je prema pornografiji ili soft erotskom kiču. Malo je knjiga u ovdašnjoj književnosti u kojima za toliko seksa ima dovoljno literarnog razloga, i u kojima u cjelini – premda je mačizam ključan motiv – seks nije tek izgovor za demonstraciju muške nadmoći. Ipak, mogu zamisliti neku drugu, feminističkom teorijom nadahnutu kritiku koja bi priču tumačila na drukčiji način i u Kosti prepoznala lik muškarca-gospodara koji raspolaže ženom kao svojom imovinom i s užitkom je žrtvuje (slično kao Dijana ponaša se i Bess iz Lomeći valove Larsa von Triera, i Rebecca iz Ledenog mjeseca Pascala Brucknera).

Odabir naslova knjige također je jedna od autorskih strategija zametanja tragova kako bi se razbudilo čitatelja; najprije, šumski duh unosi element bajkovitoga u tekst koji je zapravo surovo realan (to naglašava i formula “Jednom davno...” kojom počinje priča). On je i svojevrstan simbol transformacije, s obzirom na to da se u oba dijela romana po jedna scena odvija u šumi; u prvoj se Kosti kvari motor i on bijesan progoni Dijanu, razmišljajući kako da je kazni, a u drugoj on stoji sam u šumskom potoku, usred rata, ne razmišljajući više ni o kojoj određenoj djevojci, i masturbira. Druga je scena svojevrsno animalno oslobođenje, iskaz nepobijeđenog vitalizma i uživanja u samom postojanju.

Šumski duh je, dakle, i žanrovski i interpretacijski provokativan tekst; a dodatno mu visoku literarnu razinu osigurava, prema mojemu mišljenju, pažljiv jezik, dotjeran stil i homogena priča. Samardžić se trudi održati živ pripovjedački ritam, pronaći neočekivana jezična rješenja i izbjeći fraziranje. Pišući izravno, u kratkim fragmentima, bez viškova teksture i ponavljanja dopadljivih jezičnih mustri, on ne daje čitatelju mnogo predaha. Odlični su tako sirovi dijalozi s beogradskih ulica; začuđujuća priznanja o ljepoti grada pod granatama. Kada pak tekstu zaprijeti patetika ili višak uživljavanja, on u brzom potezu ohladi stvari i vrati se na svoj početni položaj sveznajućeg, nepristranog pripovjedača. Ta je pažnja prema jeziku vidljiva i u ranijim Samardžićevim knjigama, osobito u nagrađivanoj zbirci priča Sikamora (Bosanska knjiga, 1997.), koja sadrži i niz motiva, očito autobiografskih, razrađenih u Šumskom duhu. Dojam tek kvari mjestimični višak dijaloga i nedostatak introspekcije, te ubrzavanje pripovijedanja pred kraj prvoga dijela, kada se čini kao da se narativni tijek namjerno zamućuje ne bi li se priča što prije prevela s beogradske na sarajevsku stranu.

Ono što pak smatram sasvim promašenim i lošim za recepciju knjige jest jeftino dizajnirana naslovnica s lisicama na purpurnoj tkanini zavijenoj u rupu. Očito se sugerira neko robovanje ljubavi, kontrast između muškoga/dominantnoga/ratničkoga i ženskog/požrtvovnog/emotivnoga. Šteta je što se tako banalno vizualno interpretira upravo knjiga u kojoj je mnogo truda uloženo kako bi se izbjegla – jezična i značenjska – banalnost.

Izvan struje bosanske ratne proze

Samardžić je napisao ovu knjigu u vrijeme kada su mnoge ratne priče ispričane, kada se tema pomalo iscrpila, čitatelji zamorili, a Bosna i Sarajevo postali poput svojevrsnog branda patnje, kojima neki pisci uporno nastoje reklamirati svoje proizvode. Rat je za sve postao mainstream priča, i nije nimalo jednostavno u takvom kontekstu – u brojnoj i, u slučaju bosanske književnosti, prilično kvalitetnoj konkurenciji – pisati svježe i neopterećeno, kako to ovaj autor čini. Osim što nema uobičajenog ratnog ili melodramatskog znakovlja, on se ne uklapa ni u šire poznate poetike bosanske proze. Ne poziva se na andrićevsko, razgranato pripovijedanje; ne odiše kuhinjom kultura koja se smatra karakteristično bosanskom. Ponekad je umjesto toga čak bliži milerovskoj uronjenosti u erotiku ili sumornoj atmosferi nasilja u motelima uz autoceste u novoj američkoj drami. Šumski duh čini tako svojevrstan eksces u dominantnom žanru ratne proze; on je dobrodošao izgrednik u suvenirnici nacionalno prepoznatljive književne robe. Kao, primjerice, i Mlakićevi Živi i mrtvi objavljeni 2002., ova knjige dodatno potvrđuje tezu da za dobro napisane ratne, a i ljubavne priče uvijek ima mjesta.