Ja nisam Jackson Pollock

Ivana Orleanska

Ivana Orleanska, povijesna osoba, rođena je 1412., a na lomači je spaljena 1431. To znači da je imala otprilike 19 godina kada je došla pred sud zbog načina svojeg života. Bilo je to sve što je pokušavala činiti. Osjećala je da zna razlog zašto je došla na zemlju, a kada je počela slijediti taj poziv vlasti su se osjetile ugroženima. Nosila je mušku odjeću, i to im je pomalo smetalo, no ono što im je jako smetalo bila je njezina tvrdnja da može komunicirati s Bogom. To je bio njihov posao i zato su je dali uhititi.

U nijemom filmu Carla Dryera, Muka Ivane Orleanske, ulogu Ivane igrala je žena po imenu Renee Falconetti. Iako ona sama nije bila spaljena na lomači, mislila je da zna ili je barem željela znati kako je biti Ivana Orleanska. To je bio jedini film koji je ikad snimila, a s obzirom na to da se nastojala poistovjetiti s njom, ošišala je kosu poput Ivanine kose te je poput nje nosila mušku odjeću. Nije baš željela postići izgled poput Ivanina; ali je željela vlast koju je Ivana imala nad svojim životom.

U priči, suci žele da ona potpiše izjavu u kojoj poriče i da čuje Božji glas i da razgovara s anđelima i da njezin život ima misiju. Isprva, budući da uistinu čuje glasove, ona odbija potpisati. No poslije, kad joj se prijeti mučenjem, ona nevoljko potpisuje taj dokument, i to je ono što Falconetti baš i ne može shvatiti. Ona se povezala sa sveticom u Ivani, a ne s 19-godišnjom djevojkom, i upravo zbog toga, jednog dana nakon što su svi ostali napustili set, ona staje usred posebno sagrađene tamnice promatrajući stalke za reflektore i skele, pa tako i sprave za mučenje. Opazi i da je na zid naslonjena metalna ploča – otprilike njezine visine – prekrivena šiljcima, te ode do te nje i dodirne jedan od šiljaka. Pritisne prstom na vrh, dopuštajući svojem prstu i osjetljivim živcima na njegovu vršku da osjete bol. Ivana Orleanska nikad ne bi izdala samu sebe za malo boli, pomisli ona, uzme u ruke rubove ploče, odmakne je od zida, te legne na leđa na popločeni pod. Dok liježe, privlači ploču prema sebi. Nosi laganu pamučnu haljinu i u početku joj ploča ne zadaje bol. Leži na njoj poput ljubavnika, na njezinim kukovima i prsnom košu, a šiljci nisu dovoljno oštri da bi probili njezino tijelo, i premda je teška nije jako teška te ona opušta ruke koje su držale ploču što joj je donekle ugodno, ali što se više opušta i dopušta težini da tone u njezino tijelo postaje joj sve manje ugodno, pa još neugodnije, a onda počinje boljeti. Pomisli, ako je prihvati, bol može nestati, pa to pokuša i iako bol nestane ubrzo se vrati, još jača nego prije, a ona je želi prihvatiti, ali naposljetku ne može i napokon ispusti vrisak. Ona vrisne i odgurne ploču sa svog tijela. A idući dan, u sceni kada se mora pokoriti sucima, to i učini. Smežurani starci uvjeravaju je da je to njezin odabir, kako odluka da potpiše taj dokument ovisi o njoj, ali što joj zapravo drugo preostaje? Ako ne pristane, zna što će se dogoditi. Sjeća se šiljaka koji joj ulaze u kožu i voljna je učiniti što god oni žele. Voljna je reći da su njezina djela, djela vraga.

Glenn Gould u šest dijelova

Eno ga, stoji na pozornici. Nije to prava pozornica; to je tonski studio za snimanje. Snima klavirsku glazbu u staroj prezbiterijanskoj crkvi koja je preuređena u tonski studio, a on stoji na pozornici gledajući van u nešto što su nekad bile klupe zato što misli da je netko vani. On diže ruku da bi zaklonio oči i može se vidjeti kako mu se para diže iz kože. Njegove su šake crvene kao i njegove ruke koje su crvene i vlažne od namakanja. Namakao je ruke u kipućoj vodi umivaonika u kupaonici da bi se spremio za sviranje klavira. Ali ne svira. On stoji na nečemu što je nekad bila propovjedaonica, tražeći pogledom nekoga za koga misli da je vani. On vjeruje da je netko vani, ali budući da nikoga ne vidi, ne može to dokazati.  Tri klavira poredana su na rub pozornice, ali njegova je odrezana stoličica smještena samo iza jednog. Za taj sjeda. Da bi svirao. Ali ne može. Njegov je posao svirati klavir, ali on ne može odvratiti misli od osobe za koju je uvjeren da je tamo vani, da sluša. Nekoliko ljudi sjedi iza staklena zida u tonskoj kabini ali on ne razmišlja o njima. On razmišlja o nekome za koga zna da je tamo vani. On zna da je ta osoba vani zato što tu osobu osjeća na svojoj koži.  Sve to služi odvlačenju pozornosti, zna on to. A to odvlačenje pozornosti samo je u njegovoj glavi. I tako on sjeda za veliki crni Steinway i vršcima prstiju dodiruje glatke, bijele tipke. Želi svirati i gotovo je spreman. Da nije tog osjećaja. Njegove oči i uši govore mu da vani nema nikog, ali on vjeruje svojem osjećaju. On želi svirati ali njegov ga osjećaj odvlači, tako da se naginje preko tijela klavira i viče, “Znam da si vani.” Ali ništa se ne čuje. Zato ustaje, spušta se niz pet drvenih stuba koje vode s pozornice, prekoračuje žice na podu da bi došao do stražnjeg dijela stare crkve. Visoko nad njim uzdiže se svod i on prolazi ispod njega do stražnjih stuba kojima se počinje uspinjati. Stubište je žuto, a on se isprva kreće brzo kao da pokušava uhvatiti osobu za koju misli da je tamo. U početku pokušava uhvatiti osobu, ali na pola puta prema gore pogleda dolje, i kada ga tako vidite, niste sigurni pokušava li on nešto uhvatiti ili pokušava pobjeći.

Anna

Anna Karina bila je danski model, a u Francusku se preselila 1958. i počela raditi filmove s Jean-Lucom Godardom kada joj je bilo oko 19 godina. U prvom filmu koji su snimili zajedno igrala je vojnika koji se bori za plemenit cilj i tijekom snimanja oni su se zaljubili. Vjenčali su se 1961. i nastavili snimati filmove, a s obzirom na to da je on bio redatelj a ona glumica, on je odlučivao koje će uloge ona igrati. U njihovu sljedećem filmu igrala je djevojku koja spava s muževim prijateljem, a poslije je igrala prostitutke. Živjeti svoj život počinje s njom kako traži nekakav smisao u svom životu. Ona nema jasnu ideju što treba činiti sa svojim životom dok ne sretne jednog bonvivana koji joj nudi nešto što se čini kao izbor. Može nastaviti živjeti ispraznim životom ili može postati prostitutka i zaraditi puno novaca. Budući da je dio modernog svijeta potrebno joj je puno novaca, ili barem misli da joj je potrebno, i tako joj se taj odabir čini razumnim. Zapravo joj se i ne čini toliko razumnim, ali nauči da to ne opaža. Ona razvija sposobnost da ne mari, a to je cinizam. Iako joj se um uvijek vraća onome za što je mislila da je njezin isprazni život, ona se prisiljava i dalje prakticirati svoj zanat, te što je bolja sve se više ograđuje od svojih djela. Ona stvara odmak između onoga što čini i onoga što misli da zapravo jest, tako da može živjeti makar malo u miru. Sebi govori da nije važno što čini, da je važna jedino sreća te da mi svi želimo naći sreću, a ona traži svaku mrvicu sreće. Zato počinje kupovati. Čini je sretnom što ima neku moć nad trgovačkom robom.

Slonovski osjećaji

Ovo je priča o slonici koja je smaknuta strujom prije sto godina. Njezino je ime bilo Topsy, i bila je slavna u vrijeme kada je ljude još mogao zadiviti jedan slon. Osim toga, izvodila je trikove. Mogla je stajati na stražnjim nogama u baletnoj suknjici. Bila je glavna atrakcija na Coney Islandu i zbog svoje je slave imala vlastita trenera, čovjeka po imenu Gus, koji ju je hranio, kupao, čistio njezin boks i naravno među njima se razvila veza. Ljubav, moglo bi se reći. Gus je znao da je ljubav ključna u treniranju životinja i tako je poticao tu ljubav. Davao joj je banane kad je bila dobra kao način da osnaži njihovu privrženost. Imao je on i štap kojim se koristio, ali kako je za Topsy veza koju su imali bila najvažnija, voljela ga je zbog banana i opraštala mu za štap.

Kada je ostarjela i njezina se neobičnost istrošila, Gus se udaljio. Druge su i važnije životinje zahtijevale njegovu pozornost tako da je oko 1900. Topsy bila korištena samo za težak rad. Nije je potpuno odbacio – još bi joj ostavljao malo hrane – ali nije je kupao, nije je smirivao i uopće joj nije uzvraćao ljubav. To je bilo ono što je ona željela; to je bilo ono na što je bila naviknuta. Kada se osoba navikne na nešto i to joj se oduzme, ta osoba postaje nestabilna, a u takvom stanju nije teško malo poludjeti. Topsy nije poludjela, ali bila je povrijeđena i tužna. A nije mogla o tome pričati. Nije imala za to potreban jezik.

Bila je sposobna misliti i osjećati, ali nije se mogla izraziti jer je jezik u njoj bio slonovski, a osim toga bio je u njoj. I tako je, u nemogućnosti da izrazi svoje misli i osjećaje počela s ispadima. Bila je frustrirana svojom nemogućnošću da utječe na svoju okolinu i tako je postalo sve teže raditi s njom. Slonovi pamte tako dobro zato što su njihova iskustva pohranjena u njihova tijela, a oni imaju velika tijela, pa je tako njezino veliko tijelo bilo ispunjeno neugodnim mislima i osjećajima. Pokušala je otjerati te misli i osjećaje ali nije mogla. Nije ih mogla poreći ili zanemariti jer ih je bila, doslovno, prepuna.

Jednog dana dva su Gusova prijatelja navratila poslije posla. Bili su pijani i zezali su se okolo zadirkujući Topsy, i tako je jedan od njih, za šalu, ubacio upaljenu cigaretu u njezina usta. Zbog građe slonovskih usta ona je nije mogla izbaciti; i tako je i dalje gorjela, poput fitilja, sve dok nešto nije eksplodiralo u njoj. Sudeći samo po njezinu licu, nije se moglo znati. Djelovala je mirno i staloženo. Iz njezinih se velikih sanjivih očiju ne može naslutiti bijes, a ona sama nije svjesna vlastita bijesa, pa kad se okrene, nije svjesna nikakve posebne želje za ubijanjem. Ona zapravo nije svjesna mržnje prema toj dvojici muškaraca, od kojih jedan stoji naslonjen na glavni noseći stup. Ali ona je zgrabila muškarca svojom surlom, digla ga u zrak i tresnula njime o stup tako da se čulo kako pucaju kosti. Možda se čuo i vrisak jer je Gus, koji je bio vani, ušao u šator. Drugi je čovjek, onaj koji je ubacio cigaretu u njezina usta, na zemlji pod njezinim stopalom i dijelom zbog ljutnje, a dijelom zbog svoje želje da Gusu pokaže koliko je nesretna, ona podiže stopalo nad muškarčevo lice, a onda ga spušta.

 Prvo muškarac vrišti, onda se stopalo spušta. Zatim mu glava puca i sadržaj se miješa s izmetom i sijenom. Gus u sjeni stoji pokraj ulaza u šator i samo promatra. Prvi muškarac, koji je još živ, šepa do ruba šatora – a sve se to nije dogodilo samo zbog cigarete, Topsy to zna. Gleda Gusa svojim velikim očima i želi da on zna što ona osjeća. Na njegovu licu nema razumijevanja, ali ona se nada. Čak i kad je okruže ljudi s oštrim kolcima ona gleda Gusa da vidi zna li on što je uzrokovao. Dok je odvode u lancima, stalno se osvrće da vidi je li on sada napokon razumije.

S engleskoga prevela Ksenija Švarc.

Tekstovi su objavljeni na web-stranici http://johnhaskell.home.mindspring.com/text.html