Još jednom nova Amerika

All Girl Summer Fun Band

Looking Into It

[AGSFB Music, 2008]

Twee ili indie-pop kao glazbeno-žanrovski i stilski fenomen ima svoje korijene u  bujajućoj američkoj DIY hardcore sceni 1980-ih, ali i s druge strane Atlantika, u popularnosti grupe The Smiths. Njegovo svojevrsno središte bila je Olympia u državi Washington, s Calvinom Johnsonom, vlasnikom izdavačke kuće K Records i frontmenom grupe Beat Happening, kao centralnom figurom. Iako su dijelili sklonost britkim političkim komentarima, svojom lo-fi estetikom i melodioznošću olimpijska scena bila je u potpunoj suprotnosti agresivnom soničnom izričaju prevladavajuće struje u alternativnoj glazbi. Nešto kasnije počeli su se pojavljivati i prvi riot girrrl bendovi, a jedan od njih, Sleater-Kinney iz Olympije, nadživio je pokret koji je koincidirao s trećim valom feminizma i postao uzor mnogim all girl sastavima koji su se kasnije pojavili.

Negdje na toj liniji smjestile su se i All Girl Summer Fun Band. Uz samo jednu i više nego očitu razliku – njihov pop-senzibilitet u potpunosti je lišen ikakve ideologije. Osnovna ideja Kathy Foster, Jen Sbragie, Kim Baxter i Ari Douangpanyae bila je jednostavna: osnovati “ženski bend za ljetnu zabavu”. I, mora se priznati, nisu bile daleko od cilja. Prva dva albuma, All Girl Summer Fun Band i 2, izdana za K Records, gotovo su savršeni ljetni albumi, prožeti melodioznošću, duhovitim stihovima i inteligentnim dosjetkama te već spomenutom lo-fi estetikom, koja pritisak umjetničkih zahtjeva stavlja u drugi plan. Na treći album, Looking Into It, čekalo se čak pet godina, vjerojatno zahvaljujući obvezama Fosterove u matičnoj joj grupi The Thermals. Kombinacija prekrasnih vokalnih harmonija i distorziranih gitara na uvodnoj Not The One For Me najavljivala je početak još jednog izvrsnog albuma, no već u drugoj pjesmi, Something New, očit je nedostatak fokusa, kako u generalnoj progresiji tako i u za njih neobično puno prazna melodijskog prostora. S druge strane, Oh No tipična je, no ne toliko uzbudljiva All Girl Summer Fun Band zašećerena girl meets boy pjesma. Jedno je od rijetkih kvalitetnih mjesta na albumu Rewind, za njih nekarakteristična balada i posveta Sbragijinu preminulu bratu. Album zatvara potpuno nepotrebna improvizacija, gotovo instrumentalna This Will Never Stop.

Dug period mirovanja očito se odrazio na kvalitetu: Looking Into It nažalost je osrednja ploča, s tek pokojom pjesmom na tragu bivšeg uspjeha. Produkcijski potpuno je narušen šarm lo-fi zaigranosti prvih dvaju albuma, a sukladno tome i stilski je manevar potpuno razočaravajući. Jednostavno rečeno, radi se o bezbroj varijacija na istu, već dobro poznatu temu. Šteta. Ni Sleater-Kinney više ne sviraju.

Okkervil River

The Stand-Ins

[Jaqjaguwar, 2008]

Kad su Okkervil River prije nekoliko godina nastupali u zagrebačkom KSET-u s tek izdanim albumom Black Sheep Boy, koji danas mnogi smatraju remek-djelom, bili su tek još jedan bend s američkog Juga. U publici je bilo možda stotinjak duša, a većina je bend otpisala kao “pretenciozan”. U međuvremenu on je među kritičarima koji prate alternativnu glazbu dobio epitet literarnog, ponajviše zbog sklonosti frontmena Willa Sheffa literarnim i filmskim referencama u pjesmama, ali i zbog činjenice da već dug niz godina objavljuje filmske, književne i glazbene kritike u Austin Chronicleu. U njihovu pretposljednjem albumu, The Stage Names, obasipanu panegiricima svih uglednijih glazbenih publikacija, svoje su mjesto među ostalima našli direktni citati američkog pjesnika Johna Berrymana, tragično preminula porno-zvijezda Shannon Wilsey i tradicionalna folk-numera Sloop John B, najpoznatija u interpretaciji Beach Boysa. Također, dio je materijala izrazito autoreferencijalan – Sheff ne preže od revalorizacije vlastite uloge kao glazbenika i tekstopisca čije preživljavanje ovisi o pravilima industrije i naklonosti obožavatelja. Kako sam Sheff kaže, želio je snimiti ploču koja će egzistirati u univerzumu referentnih signala, znakova i sranja.

Iako je The Stage Names zamišljen kao dvostruki album, ta ideja nikada nije realizirana pa je The Stand-Ins njegov ne samo logički, nego i poetički nastavak. U album nas uvodi kratka orkestralna minijatura, a odmah potom slijedi The Lost Coastlines, koja uporabom metafore plovidbe prati jednu od centralnih tematika obaju albuma – smrt, posebice onu Johna Berrymana. Sheffova je (samo)kritika umjetnika i umjetničkog najizrazitija u eksplozivnim Singer Songwriter i Pop Lie, pjesmama bržeg tempa, akustične podloge i glasnih gitarističkih izboja. Uz pratnju suptilnih duhačkih aranžmana prekrasna soulom inspirirana Starry Stairs nastavlja se na priču o djevojci Savannah, započetu na prethodnom albumu u pjesmi Savannah Smiles. Blue Tulip, još jedna pjesma srednjeg tempa, počinje u sličnoj maniri kao i Starry Stairs da bi završila u energičnu gitarističkom krešendu. Bruce Wayne Campbell Interviewed On The Roof Of The Chelsea Hotel, 1979, uz očitu aluziju na pop-ikonu koja je trebala biti sljedeći Bowie, a završila tek kao crtica u rock-enciklopediji, savršen je izbor za kraj putovanja kroz smisao glazbenog (i svakog umjetničkog) posla.

Ta dva albuma neodvojiva su cjelina. To se vidi i stavite li ovitak albuma The Stage Names ponad The Stand-Ins – zajednički daju kompletnu sliku. Sheffov intertekstualni pop-kulturni univerzum toliko je slojevit da bi se na njega mogla primijeniti i kakva ekstenzivnija analiza, a glazba je negdje na pola puta između savršena popa prožeta višeglasjima i orguljaškim, duhačkim i gitarističkim aranžmanima i tradicije američke folk-glazbe. To je nešto što se teško može ignorirati.