Rade Dragojević  

Kako podruštvoviti liberalizam?

Fisana u vrijeme velike ekonomske krize, knjiga Liberalizam i društvena akcija, američkog filozofa Johna Deweya, u bitnome je označena vremenom svog nastanka. Knjiga je izvorno objavljena 1935. i među mnogima je uvriježeno mišljenje da je riječ o knjizi koja na dramatičan način radi razliku između starog tipa liberalizma koji je vladao u Americi sve do kraja dvadesetih godina i novog, tzv. obnovljenog liberalizma, više oslonjenog na ulogu države i na socijalne institucije, čiji su pojedini elementi bili prisutni i u nekim potezima tadašnjeg američkog predsjednika Franklina Roosevelta.

Grass-roots demokracija

Ova mala knjižica u uvodu ukratko skicira dosege glavnih aktera staroga tradicionalnog liberalizma, s posebnim osvrtom na djelo Johna Stuarta Milla. Tome je tako, jer Dewey upravo Milla drži za prvog socijalno senzibiliziranog liberala, koji je vrlo rano uvidio nedostatke protoliberalizma na kojima su inzistirali njegov otac James i Jeremy Bentham. Kritici je Dewey podvrgnuo posebno liberalistički utilitarizam s jedne strane te inzistiranje na ekonomskim pitanjima unutar liberalizma.

Za razumijevanje ove knjižice treba znati i to da je Dewey knjigu posvetio Jane Adams, američkoj sufražetkinji, socijalnoj reformatorici i  dugogodišnjoj voditeljici čikaške institucije Hull House. Riječ je o instituciji u kojoj su socijalni reformatori s kraja 19. i početkom dvadesetog stoljeća pokušavali odgovoriti na sve one popratne pojave koje se rjeđe spominju kad se govori o usponu američkog načina života – osiromašenje velikog broja ljudi, slaba educiranost doseljenika u Ameriku i općenito, slab obrazovni sustav. Pedagoška strana Hull Housea bila je vrlo bitna, dok su s druge strane utemeljitelji i voditelji socijalno-reformatorskog instituta, među kojima su neko vrijeme bili aktivni i dva vodeća američka filozofa, sam Dewey i William James, prakticirali svojevrsnu grass-roots demokraciju (rad na podizanju spoznaje o potrebi socijalnog rada na lokalnoj razini, samoorganiziranje građana, borba za zelene površine, borba za prava depriviranih, borba za ženska prava, borba protiv nepismenosti, rad na uključivanju emigranata u svakodnevni život i sl.). Treba znati da je Chicago početkom dvadesetog stoljeća među svojim stanovništvom imao dvije trećine useljeničke populacije.

Nova faza liberalizma

Dakle, Dewey, što pod utjecajem onoga što vidi svaki dan ispod svog prozora (propast dotadašnjeg ekonomskog sustava i posljedice koje proizlaze iz toga), a što na tragu svojih ranijih radova, nudi u knjižici svojevrsni naputak za prevladavanje krize liberalizma, što bi, za njega, automatski značilo i prevladavanje krize unutar samog američkog društva. Da sve ipak ne bi završilo u socijalističkoj varijanti – iako je Dewey svojevremeno pokazivao nemale sklonosti prema nekim dosezima tadašnjeg sovjetskog sistema, posebno u sferi državnog obrazovanja – sve se ipak zaustavlja na socijalnom reformizmu. Odluku da se socijalni konflikti ne bi smjeli okončavati nasilnim putem, Dewey popraća stajalištem da je američka graničarska kultura i povijest impregnirana nasiljem u vrlo velikoj mjeri, da se nikako ne bi smjelo posegnuti za takvim oblikom rješavanja problema. U tom smislu Dewey zapravo inzistira na svojevrsnom konverzacionizmu, na nenasilnoj komunikaciji, na idejama, dakle, koje je desetljećima kasnije posebno razvijao njemački filozof Jürgen Habermas. U tom smislu, Dewey kao recept za nadvladavanje socijalno neosjetljivog liberalizma – kakav je poznavala dotadašnja Amerika, sa slobodnim poduzetnikom u prvom planu i tzv. noćobdijskom državom – nudi potrebu prelaska na novu fazu liberalizma. Ona bi pak obuhvaćala novu pedagošku politiku te drukčiji tretman inteligencije u društvu.              

Ovo potonje Dewey shvaća na dva načina. Najprije, smatra da bi uloga društvenih znanosti trebala biti ne samo puko spekulativna nego i instrumentalna, primjenjiva na rješavanje konkretnih životnih problema. Dewey se također zalaže za svojevrsni kooperativizam i inzistira na suradničkoj, a ne na egoističnoj prirodi inteligencije. Zadatak da se liberalizam, u svojim prvotnim idejama shvaćen krajnje individualistički, dodatno podruštveni, navelo je neke da Deweya smatraju i svojevrsnim socijalistom. Međutim, on unatoč tome ipak ostaje isključivo na unutarsistemskim rješenjima, odbijajući marksizaciju svoje teorije.

Statičnost starog poimanja liberalizma

Ono što se Deweyu mora priznati jest da je među prvima uvidio statičnost i pasivnost starog poimanja liberalizma, koji je smatrao da nakon osvajanja sloboda na političkom i ekonomskom planu (opće pravo glasa, slobodni izbori, slobodno i državom neometano poduzetništvo, tržište kao jedini meritum stvari i dr.), nema potrebe za daljnjim promjenama. Dewey tu kaže: ...slobodno društvo ne može se uspostaviti neplaniranom i izvanjskom konvergencijom akcija odvojenih pojedinaca, od kojih je svaki vezan uz osobnu privatnu korist. Ta je ideja Ahilova peta ranog liberalizma. Ideja da liberalizam ne može podržavati svoje ciljeve i istovremeno obrnuti svoju koncepciju sredstava pomoću kojih se oni mogu ostvariti nerazumna je. Organizirano društveno planiranje, provedeno za stvaranje poretka u kojemu bi se industrijom i financijama upravljalo u korist institucija koje pružaju materijalnu osnovu za kulturno oslobođenje i razvoj pojedinca sada je jedina metoda društvene akcije kojom liberalizam može ostvariti svoje ciljeve.

Pokušaj da se u američku politiku, pa i socijalnu teoriju, uvedu neke nove ideje kao što su ideje planiranja, etatizma, državno organiziranog  obrazovanja, vjere u društvenu inteligenciju, učinio je od Deweya jednog od najutjecajnijih filozofa neposredno nakon velike ekonomske krize. Neki članovi političko-intelektualnog boarda Franklina Roosevelta, dakle, iz skupine njegovih savjetnika, priznali su da su se ne jednom inspirirali Deweyevim idejama rješavanja socijalnih problema.

Aktualno vraćanje protoliberalizmu

Inače, sam Dewey osebujna je pojava američkog javnog života. Živio je vrlo dugo, od 1859. do 1952., radio je na sveučilištima Michigen, Minnesota, Chicago i Columbia, jedno vrijeme bio je zaokupljen idejama koje su se širile iz prve zemlje socijalizma, da bi poslije krenuo u pravcu socijalnog reformizma. Na političkom planu Dewey se u poznim godinama, što nije neobično sa starijim ljudima, okrenuo posve konzervativnim vrijednostima. Nakon Drugoga svjetskog rata, Dewey je otvoreno zastupao američku konfrontaciju sa SSSR-om, a bio je i pristaša makartističkog razračunavanja s američkim radikalima.

Bilo kako bilo, knjižica je i danas instruktivna, posebno u kontekstu jačanja protoliberalističkih ideja, prije svega u Americi. Naime, umjesto obnovljenom liberelizmu, danas je jasno više nego ikad, američka se politika okrenula isključivo ekonomističkoj varijanti liberalizma, posve zapostavljajući onaj društvovni aspekt liberalizma na kojemu je toliko inzistirao Dewey.