Kako utemeljiti hrvatsku naciju

U hrvatskoj povijesnoj i političkoj znanosti gotovo potpuno nedostaje temeljnih sintetskih studija o povijesti hrvatskih političkih stranaka kao krucijalnih čimbenika suvremene hrvatske političke povijesti. Taj manjak dobrim dijelom premošćen je knjigom Programski dokumenti hrvatskih političkih stranaka i skupina 1842.- 1914., koja na preko 700 strana usustavljuje više od 150 stranačkih programskih spisa iz navedenog razdoblja s područja današnje Hrvatske (banska Hrvatska, Dalmacija, Istra) te susjednih zemalja sa snažnijom zastupljenošću hrvatske nacionalne zajednice (BiH, Bačka, Gradišće), ali i političkih organizacija Hrvata u sjevernoj i južnoj Americi, kao i političkih organizacija nacionalnih manjina s teritorija današnje Hrvatske (Srba, Talijana, Nijemaca, Židova).

Ta opsežna građa svoje puno značenje zadobiva tek uvodnim studijama priređivača, Tihomira Cipeka s Fakulteta političkih znanosti u Zagrebu i Stjepana Matkovića s Hrvatskog instituta za povijest, kojima se knjiga teorijski utemeljuje i pozicionira u širi kontekst Austro-Ugarske monarhije i Europe, što je nažalost još rijedak slučaj u poprilično provincijalnoj hrvatskoj historiografiji.

“Između staleške prošlosti i demokratske budućnosti”

Tako u prvoj uvodnoj raspravi Ideologija i nacije - političke stranke u Austro-Ugarskoj Monarhiji Cipek daje pregnantan prikaz rastera stranačkog života Monarhije u “dugom 19. stoljeću” (E. Hobsbawm). Krenuvši od fundamentalnog pojma stranke čija funkcija nije samo mobilizacijsko-vlastohlepna, nego i konstitutivno-integrativna, Cipek pokazuje kako su genezu stranačkog razvoja od elitnih parlamentarnih klubova do masovnih ideoloških stranaka zajedničku svim društvima zapadne Europe u glavnim crtama slijedile i stranke Monarhije, ali uz aberacije uvjetovane hibridnim karakterom njene političke vlasti “između staleške prošlosti i demokratske budućnosti”. Kako su glavne poluge političke moći do kraja ostale u rukama monarha, stranke nisu mogle obavljati svoju temeljnu funkciju, naime vladati ili upravljati, pa su ideološki bile “nabrijanije” od svojih parnjaka na zapadu. Pritom je u austrijskom dijelu monarhije glavna os društvenog sukoba dobrim dijelom počivala na liniji građanstvo – dvor, pa nakon prvotne stranačke dihotomije konzervativci-liberali krajem stoljeća stranačku scenu preuzimaju socijaldemokrati i kršćanski socijali, uz neizbježnu kulisu nacionalnog pitanja uvjetovanu višenacionalnim sastavom Monarhije, koja je u osobitom fokusu stranaka manjinskih, potlačenih naroda: Talijana, Čeha, Slovenaca te Hrvata iz Istre i Dalmacije, ali i austrijskih velikonjemačkih nacionalista. A upravo je nacionalno pitanje strukturi ugarskog političkog života, kojem je pripadala banska Hrvatska, davalo temeljni ritam, obilježen istovremeno mađarskom hegemonijom spram drugih naroda u njihovoj polovici monarhije te borbom spram bečkog dvora za što veću ugarsku državnu emancipaciju, čemu je bilo podređeno cjelokupno političko artikuliranje modernizacijskih društvenih procesa koji su ionako kasnili zbog pretežito feudalno-agrarne strukture ugarskog društva. Tako mađarske političke podjele, za razliku od austrijskih, nisu bile od velikog značaja za profilaciju hrvatskih političkih stranaka sve do pojave “Politike novog kursa” 1903. godine.

A upravo tu genezu stranačkog strukturiranja kroz primarni fokus borbe za rješenje nacionalnog pitanja razlaže u svojoj uvodnoj raspravi Obilježje političko- stranačkih kretanja u banskoj Hrvatskoj, Dalmaciji, Istri i Bosni i Hercegovini 1842.-1914. razlaže Matković, prateći kronologiju stranačkog rastera od pojave prvih organiziranih oblika političkog djelovanja u Hrvatskoj u predvečerje revolucionarne 1848., preko razvoja stranačkog života u razdoblju ustavnosti 1860.- 1868. i pune profilacije velikih državnopravnih stranaka u nagodbenom razdoblju sve do konačne radikalizacije stranačke scene pred  Prvi svjetski rat. Živost hrvatske stranačke scene primarno je određena nacionalnim pitanjem sve do propasti monarhije, s isprva tripolarnom podjelom – jednim polom prema Pešti (Mađaroni), centrom u južnoslavenskom povezivanju u Monarhiji, a u perspektivi i izvan nje (Narodnjaci), te drugim polom u beskompromisnom zagovaranju hrvatske neovisnosti (Pravaši), da bi se s političkim gibanjima početka 20. st. presložila bipolarno, s razdjelnicom na liniji narodno jedinstvo-Beograd (Hrvatsko-srpska koalicija, te osobito nacionalistička omladina), te trijalizam-Beč ( Frankovci), s kojom Hrvatska dočekuje Prvi svjetski rat.

Uzlet Stranke prava

Dakle, što konkretno prikazuju hrvatski stranački programi i programski dokumenti u navedenom razdoblju? Pokazuju kako je najranije stranačko organiziranje u predvečerje revolucije 1848. uz tada standardne zahtjeve za rušenjem feudalizma u znaku potrage za principom utemeljenja hrvatske nacije, pri čemu ilirski prvaci još traže uporišnu točku naziva, ali i teritorijalnog opsega hrvatske nacije u razgraničenju kulturnog južnoslavenskog i političkog hrvatskog ilirizma, te sintagmama narodnosti “H?rvatsko-Slavonsko-Dalmatinske” ili samo “H?rvatsko-Slavonske”. Zaokružena artikulacija pojma “Hrvat” nastupa tek 1860-ih, s time što ga narodnjaci vežu za pojam jugoslavenstva, dok ga pravaši smještaju isključivo u suvereno političko tijelo legitimirano hrvatskim državnim pravom. Glavni prijepor tadašnjeg političkog u Hrvatskoj vezan je za rješavanje državnopravnog položaja u sklopu šireg konstitucionalnog preslagivanja monarhije nakon sloma apsolutizma, pri čemu se zajednička narodnjačko-unionistička većina kroz famozni saborski čl. 42. iz 1861. odlučuje na trajno vezivanje Hrvatske s Ugarskom kao manjim zlom. Zanimljivo je kako dotični članak konstatira punu unutarnju suverenost trojedinice i potrebu ujedinjenja hrvatskih zemalja, za što su se, barem na papiru, jednako zalagali i narodnjaci i mađaroni.

S cementiranjem hrvatskog državnopravnog položaja Ugarsko-Hrvatskom nagodbom 1868. snažan uzlet dobiva Stranka prava kao najjasniji izraz hrvatske frustracije političkim sustavom koji trojedinici uskraćuje “blagostanje napretka i sreće”, pri čemu Stračevićevi i Kvaternikovi programski spisi jasno daju sliku istovremene snage, ali i slabosti pravaškog pokreta. Dok pravaši obaranje Nagodbe uzimaju polazištem pune afirmacije republikanski pojmljene narodne suverenosti, stranka istovremeno propušta razviti analognu sustavnu političku akciju, pa se na kraju srozava u agoniji brzoplete Kvaternikove bune iz 1871. od koje se opravlja tek krajem desetljeća. S druge strane Narodna stranka, neuspješno nastojeći sporazumom s unionistima na reviziji Nagodbe (koji čak ustaju protiv izdvajanja Riječkog kotara iz vlasti bana i Sabora) pokušava ojačati svoje političko uporište projektom političkog južnoslavenstva koje propada uslijed srpskog odbijanja supsumiranja pod pojam hrvatskog političkog naroda u trojedinici i Dalmaciji.

Produbljivanje hrvatsko-srpskog spora

Blokada jačeg kontranagodbenog djelovanja hrvatskih stranaka, čiji je neuspjeh izraz šireg političkog konteksta u Monarhiji s vrhuncem u banovanju Khuena Hedervaryja, dovodi do konačnog porežimljenja narodne stranke, dok se dio njenih nezadovoljnika okupljenih u Neodvisnu narodnu stranku naposljetku ujedinjuje sa Strankom prava-domovinaša u HSP na platformi šireg južnoslavenskog koncepta kao jedinog modusa efektivnog otpora nagodbenom sustavu, čije je akceptiranje prethodno dovelo do odcjepljenja od matice Frankove Čiste stranke prava, koja pervertira izvorni Stračevićev ustavni republikanizam u etnički ekskluzivizam oslonjen na bečke velikonjemačke krugove. Međutim, efektivno oporbeno okupljanje onemogućeno je daljnjim produbljivanjem hrvatsko-srpskog spora koje rezultira koaliranjem Srba s Khuenovim režimom. Tadašnji kontekst skromne realne snage fragmentiranog hrvatskog stranačkog prostora razotkriva saborski govor Khuena Hedervaryja iz 1896., koji majstorijom političke demagogije oporbene prigovore s krajnjom lakoćom izokreće, između ostalog, “u interesu razvitka narodnog” ostvarene ciljeve vladine politike. S druge strane, Dalmacija i Istra u znaku su nacionalne borbe narodnjaka s talijanašima, koji postupno zaokreću od slavodalmatinstva prema iredentizmu, s konačnim izlazom iz političke slijepe ulice u Trumbić-Supilovoj politici novog kursa na platformi narodnog jedinstva Srba i Hrvata.

Paradoksalno, njime se uslijed političke nužde, ponajprije straha od ekspanzivnog njemačkog nacionalizma, odustaje od modernog utemeljenja Hrvatske kao nacionalne države temeljene na prožimanju državljanskog i etničkog elementa, tj. ranijih Supilovih zahtjeva prema Srbima “da prepoznadu da su hrvatski državljani u hrvatskoj državnoj zajednici. Ništa se drugo ne ište od njih.” Paralelno se uslijed širih modernizacijskih procesa u Monarhiji javljaju Socijaldemokratska stranka Hrvatske i Slavonije i razne struje kršćanskih demokrata, koje na stranačku scenu uvode politički novum inzistiranja na socijalnim pravima.

Nove političke ideje nacionalnog konstituiranja

S Khuenovim padom 1903. Hrvatska ulazi u posljednje razdoblje svog života u Austro-Ugarskoj, obilježenog akutnom krizom dualizma, s kojim unionistička Narodna stranka nestaje s političke scene, a hrvatske i srpske stranke trojedinice na platformi narodnog jedinstva 1905. stvaraju Hrvatsko-srpsku koaliciju, koja godinu kasnije dolazi na vlast, dok frankovačka Čista stranka prava na antisrpskoj platformi ekskluzivističkog hrvatstva s oslanjanjem na Beč prerasta u pojedinačno najjaču stranku. Istovremeno iz široke koalicijske lepeze izrastaju nove političke ideje nacionalnog konstituiranja, s jedne strane Hrvatska napredna stranka izrasla iz ranije protukhuenovske napredne omladine, koja kao temeljni konstitutivni princip uzima pravo na samoopredjeljenje naroda istovremeno potpuno odbacujući koncept državnog prava, dok se s druge javlja ideja radikalnog jugoslavenskog integralizma Nacionalističke omladine, kojima se svojim izvornom starčevićanskom vizijom hrvatstva suprotstavlja Mlada Hrvatska predvođena A. G. Matošem (“Ako i nismo politički Slaveni i Jugoslaveni, budno ćemo i simpatično pratiti pojave slavenskih kultura, naročito blizanačke slovenačke i srpske književnosti, iste sa našom istovjetnošću izraza.”)

S treće strane javlja se ideologija agrarizma HPSS-a i braće Radić, koja se kombinacijom Masarykova liberalno-antiklerikalnog nauka, hrvatske samosvojnosti i socijalne emancipacije seljaštva pokazuje budućim hrvatskim nacionalno-emancipacijskim programom kakav je stoljeće ranije bivao nauk Ante Starčevića. Istovremeno s prodorom društvene modernizacije i sve velike hrvatske građanske stranke sustavno razvijaju gospodarske, socijalne i obrazovne komponente svojih programa, iako one još ostaju u sjeni rješenja nacionalnog pitanja. Njegova nepotiskiva aktualizacija dovodi početkom stoljeća i do političkog organiziranja Hrvata u BiH, u Bačkoj, te naposljetku u Sjevernoj i Južnoj Americi.

Sveučilišni udžbenik

Knjiga Programi i programski dokumenti hrvatskih političkih stranaka i skupina 1842.-1914. cjelovitim i zaokruženim prikazom razvoja hrvatske stranačko- programske geneze u navedenom razdoblju pionirski je korak u sabiranju “političke memorije” nacije, čija je znanstvena obrada standardan postupak u gotovo svim europskim državama, ali i idealna građa za sveučilišni udžbenik, što ona u stvari i jeste, kao i svojevrsni nastavak dvije godine ranije objavljene Cipek-Vrandečićeve Hrestomatije liberalnih ideja u Hrvatskoj, s kojim dijeli izdavača i jednog od priređivača. Usustavljenjem spomenute građe u širi kontekst hibridnog političkog poretka Austro-Ugraske knjiga otvara i važne problemske momente od nasušne potrebe za daljnje proučavanje, poput fenomena mađaronstva promatranog u kontekstu poretka gdje je bilo “teško pronaći pravu mjeru između ostvarivanja stranačkih ideja i realističke politike” (Cipek). Jednako tako knjiga otvara i važan moment djelovanja srpskih stranaka u Hrvatskoj, koji kroz relaciju “hrvatski politički narod” - “srpsko političko pravo” (čije su počelo Vlaški statuti iz 1630., osnaživani mnogim carskim poveljama 17. – 19. st. ), čeka svoju novu povijesnu valorizaciju izvan dosadašnjih većinom jednostranih interpretacija iz jedne ili druge nacionalne perspektive. Uz sve spomenuto knjiga predstavlja i nasušnu potrebu svakom hrvatskom građaninu koji, ako ništa, može u nju zaviriti kada god aktualni politički vođe rabe, tj. više zlorabe povijesnu stranačku tradiciju.