Legende nespokoja

Iako su se Dan svih svetih i Dan mrtvih (Dušni dan) davno razdijelili ne bi li se u onom prvom vjernici spomenuli svih svetih koje je zbog različitih razloga godišnji katolički kalendar zaobišao, ispustio ili ih nikad nije ni uspio ubilježiti, dok se Dušnog dana trebalo sjetiti svojih mrtvih, politika (ma koliko dogovorna) odlučila je da je dva dana za mrtve previše. Osim toga, koliko god se sjećali svojih mrtvih roditelja, rođaka i prijatelja nije dobro zamjeriti se svetima čak i kad nisu dio svetačkog kalendara kroz godinu. Pa su političari odlučili da se onih koje smo poznavali možemo sjećati radno. Onih koje nismo poznavali – a ruku na srce i Crkva ih je što zaobišla što zaboravila – trebali bi se sjećati u neradnom danu. Svi šute o intimnosti sjećanja i prioritetima radnog i neradnog dana.

Sveci izgurani iz kalendara

Svece Crkva slavi u dane njihove smrti. Obični ljudi skloniji su (za života) slaviti datum svog rođenja pa njihov ukupni Dušni dan predstavlja simbiozu sjećanja na oba datuma između kojih smo ih poznavali. Predstavlja i sve one u zajedništvu što ih svaki čovjek sakupi kao sjećanje, kao one koji možda nisu mrtvi sve dok su živi oni koji ih se sjećaju.

Dok tako misleći na one što u kalendarima našeg srca dolaze bez obzira na datum, a trebali bi stići svakodnevno, tj. radno (znači li to i manje obvezno) koliko uopće mislimo o anonimnim svetačkim dušama o kojima je također često u povijesti odlučila politika. Jer toga neradnog dana trebali bismo se sjetiti svih onih koji su kroz stoljeća imali svoje mjesto u kalendaru, ali su, zbog nekog razloga, izašli iz mode, pa su nakon nekoliko desetljeća ili čak stoljeća lagano izgurani iz kalendara. Naišla je godina u kojoj ih prepisivači svetih imena više nisu trebali prepisati. Među onima s takvom sudbinom našla se bosanska kraljica Katarina Kosača. Bila je u Rimu politički zalog okupirane Bosne u trenutku kad su svi radije dogovarali mirne granice na jugoistoku Europe nego oslobađanje tog istog jugoistoka. A i kraljičina oporuka svjedoči da je malo što od zemnih dobara, osim krunskog naslijeđa pod okupacijom, imala za ostaviti onima što su je u emigraciju slijedili. Procesi beatifikacije često su dugotrajni, mahom skupi i vrijeme nemilosrdno raspoređuje uzore na način da biti i imati može biti presudno u uzoritosti. Pridjevak blažena stotinjak godina nakon smrti se negdje izgubio u općem kalendaru Crkve, a time je i 25. listopad ostao bez njezina imena. U kalendaru bosanskih franjevaca uspomena na nju jednako je postojana i blažena.  

Lovci zaštitnici ili zaštitnici lovaca

Poneki od svetačkih likova toliko su se transformirali kroz vrijeme i prostor da je sveti Hubert, zaštitnik lova što ga slave na sjeveru Europe, “prisvojio” legendu svetog Eustahija s europskog juga i iz razdoblja prvih stoljeća kršćanstva kad su mučenici bili česti. Ponekad pomalo i nestvarni, pa su legende o mučeničkim smrtima bile najkonkretniji znak njihova postojanja koji se održao kroz stoljeća. A legenda kaže da se i svetom Eustahiju i svetom Hubertu Krist ukazao u jelenjim rogovima. Pa iako je sveti Hubert službeni zaštitnik lovaca (3. studenoga), ostaje činjenica da je on svetac mahom sjeverne Europe – jug i dalje (iako sve bljeđe) pripada svetom Eustahiju. Zanimljivo je da se spomendan svetog Eustahija slavio najprije 1. pa 2. studenog, a od 8. stoljeća 20. rujna (u onima od kalendara koji ga još spominju). Biografije ne upućuju na to da su spomenuti sveci bili lovci, ali legenda je sagradila poneku priču o tome da je i takvo što bilo moguće – čini se da je za potrebe zaštite onih sklonih tim ekstremnim sportovima bilo nužno dodati ponešto prigodno u svetačke biografije. Danas bi zasigurno ukazanje tumačili kao zalaganje Krista da se sačuva jelen.

Neki su sveci bili toliko popularni da su njihovi zemni ostaci, nakon velikog razvoja hodočašća u srednjem vijeku, postali predmet pravih ratova. Privatne vojske (ponekad i samostanske) postojale su – među ostalim – zato da bi čuvale samostan s tako vrijednom relikvijom, a ponekad su te iste vojske skupljane upravo zato da se domognu nekog svetog tijela koje je svojom slavom bilo u stanju privući što veći broj hodočasnika. Kako je to ipak bio skup i ekskluzivan, a vjerojatno i sablažnjiv oblik vjerske turističke privrede, stvari su krenule “prirodnim putem” prijevare. Tako je zabilježeno da je u vrijeme velike popularnosti svetog Blaža u Europi nekoliko crkava i samostana tvrdilo kako imaju svečevo tijelo. Mnogo više ih je tvrdilo da imaju svečeve udove, neki samo glavu. Uglavnom, svetac se čudesno umnožio pa su njegovi štovatelji mogli izabrati komu će povjerovati i kamo hodočastiti. A sveti Blaž, tako brojan na kontinentu, sakupljen na jednom mjestu mogao je sam predstavljati cijelo malo selo.

Trgovina svecima i njihovim dijelovima bila je, očito, vrlo unosan posao ali nije sve bilo moguće jednako tržiti. Ma kako nevjerojatno izgledalo, autentična slama iz štalice u kojoj je rođen Isus bila je vjerojatnija od sveca čijih je, primjerice pet tijela i još šest samostalnih glava “krasilo” razna svetišta. Da i danas misli o sličnom “biznisu” nisu strane pokazalo je posljednjih godina učestalo pisanje (uz poneku reportažu u elektronskim medijima) o tome kako bi Vodnjan mogao postati središte vjerskog turizma, jer tamošnja crkva čuva desetak svetačkih tijela i brojne svetačke relikvije (zajedno broje stotine!).

Osvajači mrtvih

Što se tijela tiče, voljni su vam pokazati i kostur koji navodno predstavlja zemne ostatke sv. Valentina. Oni koji se razumiju u kosture kažu da bi možda mogao biti jelenji. Sveti Valentin legenda je po sebi: postoji dvojba i o dvojici mučenika istog imena. Legenda govori o sličnoj mučeničkoj smrti: prema jednoj je zapaljen, prema drugoj odrubljena mu je glava. Stariji izvori spominju i bacanje u Tiber. Uglavnom, tajno ga je u Rimu pokopala neka žena, a kasnije je na njegovu grobu sagrađena crkva njemu u čast. Nakon tako tragične smrti što li je gospođa pokopala? I gdje je pri tome izmakao kostur?!

Kako su upravo mučenici bili izazov za posjedovanje, nakon uvida u brojne moćnike najčešće s dijelovima kostiju ili nečim sličnim, neprolaznim, nečim dovoljno vrijednim da se zakuje u zlato i staklo, ostaje pitanje što bi danas forenzička znanost mogla reći o tome što se pokazivalo, u što vjerovalo i čemu se hodočastilo kroz stoljeća. S obzirom na široku lepezu onog što se pod raznim svetačkim ostacima nudi, čini se da su mnogo više od osobnih predmeta i dijelova odjeće, vjernike nadahnjivali doslovno dijelovi mučeničkih tijela. Vjera potrebita relikvija pitanje je za sebe. Uz vrlo djelotvornu poruku barem kad su materijalne koristi u pitanju. Uostalom, dovoljno je pogledati rijeku ljudi koja u padovanskoj crkvi Svetoga Ante posjećuje njegove relikvije, uključujući i svečev jezik.

Posebno je, pak, pitanje tko su bili oni koji su znali čije će materijalne ostatke trebati sačuvati za budućnost? Tko ih je i kako čuvao? Kako pribavljao? Jer svetačke potvrde često su stizale i stoljećima nakon njihove smrti.

Mnogi od dobrih i predanih umrli su na glasu svetosti, ali su teško našli pokoj jednog groba. Jedan od takvih blaženi je Gracija iz Mula u Boki kotorskoj. Taj augustinac pustinjak najprije je pokopan (9. studenoga 1508.) u zajedničku redovničku grobnicu na venecijanskom otočiću sv. Kristofora Mira, ali se zaključilo da ga je vjernički puk toliko štovao da mu je time nanesena nepravda. Zato je vrlo brzo ekshumiran i prenesen u samostalni grob, a potom i samostansku crkvu, izložen vjernicima na štovanje. Kad je, tri stoljeća potom, samostan preseljen na kopno zbog nadiranja Napoleonove vojske, lijes s posmrtnim ostacima blaženog Gracije početkom 19. stoljeća darovan je u njegov rodni Muo. Tamo je najprije pokopan u staroj crkvi, da bi nekoliko desetljeće zatim bio smješten na jedan od oltara nove crkve u Muo.

Premještanje svetačkih posmrtnih ostataka bilo je uobičajeno u slučajevima ratova i straha od osvajanja. Na taj način sklanjani su od oskvrnuća, posebice kad su u pitanju bili osvajači različitih vjera. Tako je u vrijeme reformatorskih ratova šest puta opljačkana opatija Andin u kojoj je pokopan sveti Hubert. Pritom je nestalo svečevo tijelo. Priča dalje kaže da su ga časni oci prenijeli i zakopali na skrovito mjesto u šumi. Možda je i to način da se smire oni koji su miru težili, koji su u to život uložili. 

Miss onostranosti

I ma kako ne razlikovali Sve svete od Dana mrtvih, ma kako iskazivali svoja sjećanja izletima u rodne krajeve ili šetnjom do najbližeg groblja, ruku pretrpanih šarenim buketima i jednako šarenim svijećama, uspjeli smo umjesto razmišljanja o konačnosti zemaljskog života i čudesnim putevima svetačkih biografija zaključiti najnoviji uvoz. Podaci te operne premijere i detalji kupoprodajnog ugovora javnosti su još nepoznati, ali je razvidno da je netko negdje nešto otpjevao dok se potpisivao ugovor. U zamjenu za sva moguća razmišljanja koja bi trebali razmotriti prije nego nam Alzheimer pokuca na vrata (to je onaj gospodin po kojem je nazvana neizlječiva degenerativna bolest mozga), nama su se u Sve svete i Dušni dan ubacile vještice. To je, pak, ona stvar što se u ovo doba godine oglašava kao Halloween, a u Ameriku su je u 19. stoljeću “uvalili” irski doseljenici. Izabravši narančasto za jesen i crno za smrt, američki su trgovci uredili cijeli svijet potrebnih rekvizita kojima svaki pošteni i vjerujući građanin “treba” ni više ni manje nego proslaviti ono što ime nosi iz davnine kultura Kelta i Brita, a kroz kršćanska stoljeća pretvorilo se u njihove Sisvete.

Blagdan Svih svetih u Crkvi se slavio od 7. stoljeća u svibnju, ali je papa Grgur III. već u 8. stoljeću premjestio taj spomendan na početak studenog kako bi preklapanjem s mnogim poganskim običajima izbrisao nekršćanska sjećanja. Vrhunac najnovijega hrvatskog uvoza (pa mi nismo ni dužni koliko bismo mogli biti) pokazuje da su pogani vrlo žilava i otporna bića. Jer iz godine u godinu njihov Dan vještica angažira sve više oglašivača. Oglašavaju proslavu! Neki veliki trgovački centri organiziraju izbore miss Halloween. Uskoro bi novim misicama njihove svetačke biografije mogle biti oglašavane na naslovnicama tabloida pa, bude li love, i u izravnom prijenosu neke TV-postaje. Da se napokon upoznamo s onostranošću. Da se na nju izravno uključimo. Pa i proslavimo tu uspješnu kohabitaciju svetih, mrtvih i vještica.

Nitko se ne sjeća kad mu je Alzheimer prvi put pokucao na vrata. Ali je, sudeći prema najnovijoj modi, sigurno da su mu mnogi otvorili.