Mihovilović

Odnedavno u Hrvatskoj opet izlaze biografije. Opet se smatraju vrijednima pisanja, izdavanja, čitanja. Jedno vrijeme nije bilo tako; dobro se sjećam vlastita čuđenja kad se pokazalo da je neka američka knjiga o “kreativnom pisanju” namijenjena ne samo piscima fikcije nego i piscima biografija.

Glava iz svijeta odraslih

Nastavljajući niz novih hrvatskih biografija, prošle nam je godine Aleksandar Vojinović ispripovijedao priču o Ivi Mihoviloviću (Ive Mihovilović : Spectator, Zagreb: Profil international, 2005). I tu sam opet imao priliku za čuđenje. Mihovilović je, naime, upravo onaj Spectator čiju glavu, izvučenu debelim crnim crtama, pamtim iz Večernjakovih okvira svojega djetinjstva i tinejdžerstva; tekstovi u tim okvirima – vanjska politika! – bili su mi tada apsolutno nezanimljivi, ali ta glava – po likovnoj izvedbi nalik na pečat – ostala je nezaboravna. Samo što mi ni na pamet nije padalo da iza te glave stoji neki živi čovjek, netko od krvi i mesa, netko s kim sam se vjerojatno mimoilazio dok me mama vodila kvartom oko zagrebačkog Britanskog trga. Spectator-pečat iz Večernjakovih okvira sedamdesetih i osamdesetih bio je kvintesencija ozbiljnosti, onoga što Rimljani zovu gravitas. Uostalom, i kvintesencija svijeta odraslih i “odraslih interesa”.

Iza tog pečata, pokazuje sada Vojinović, bio je živ čovjek, i to jedan od najboljih i najplodnijih hrvatskih i jugoslavenskih novinara. Usto i čovjek koji je uspio povezati dva svijeta – raditi i biti ugledan i u kapitalističkoj monarhiji i u socijalističkoj republici Jugoslaviji.

Mikrokozmos

Ive Mihovilović rodio se 1905. u Istri koja je pripadala Austro-Ugarskoj Monarhiji. Šest godina nakon Prvog svjetskog rata, 1924. u Trstu, kao devetnaestogodišnjak, Mihovilović počinje uređivati Istarsku riječ, list namijenjen Hrvatima i Slovencima u Trstu i tršćanskoj pokrajini. S obzirom na to da su 1927. talijanski fašisti ukinuli sve slavenske novine, društva i škole, Mihovilović je prešao – praktički pobjegao, ili bio protjeran – u Zagreb. Radeći kao novinar u različitim zagrebačkim listovima – najviše na vanjskoj politici, posebno na jugoslavensko-talijanskim odnosima – Mihovilović nakon deset godina (1936.) postaje glavni urednik Novosti.

U mikrokozmosu Zagreba tridesetih, grada od nekih 180 tisuća stanovnika, u doba prije televizije i prije FM radija, dvoje novine – Novosti i Jutarnji list – s po oko 25.000 primjeraka naklade dijele “onih 50.000 ljudi u Zagrebu i provincijama, koji su se zanimali za dnevnu kroniku, za romane, križaljke, a osobito za mali oglasnik, pa uz to donekle i za politiku, pretežno vanjsku”.

Jugoslavija tridesetih zemlja je šestojanuarske diktature, klizanja prema fašizmu, svih onih napetosti koje će kulminirati u Drugom svjetskom ratu. Za vrijeme rata Mihovilović je ostao bez posla, izvan novinarstva, obitelj je živjela od hipoteke nad ženinom stambenom zgradom; pritom je od 1942. Mihovilović angažiran kao ilegalac u pokretu otpora; u prosincu 1944. uhitile su ga ustaše, te je u zatvoru – izvrgnut torturi – ostao sve do svibnja 1945, kad su ga zajedno s ostalim zatvorenicima kao taoca poveli na povlačenje, te je dospio sve do Bleiburga, prošao rasulo ustaških snaga i “pješice se vratio u Zagreb. ”Ondje je, međutim, proveo manje od tjedan dana, da bi ga iznova uhitili – ovaj put OZNA – i, bez formalne optužnice, držali tri mjeseca u tajnom zatvoru, na ispitivanjima – sve dok nije, jednako tako naprasno, i pušten; bez ikakvih objašnjenja.

Našao se tako, nakon rata, “na ledu”, bez posla i mogućnosti zaposlenja, s prešutnom “zabranom suradnje u čitanijim novinskim izdanjima”, i tek se malo-pomalo – preko “bezopasnih” tekstova kao što je filmska kritika, ili preko specijalističkih radova poput monografske studije o Trstu (u doba spora između Italije i Jugoslavije oko prava na Trst) – vraća u novinarstvo. Napokon, 1952. Mihovilović postaje (neslužbeni) urednik Vjesnika u srijedu, VUS-a, “prvog poslijeratnog zagrebačkog novinskog čuda”, koje će 1964. dosegnuti nakladu od 300.000 prodanih primjeraka, tjednika koji je “odgovarao jednom do tada nedozvoljenom interesu”, između ostalog – lakšim političkim reportažama, romansiranim biografijama, povijesnim političkim aferama, Simenonovim Maigretom, Ripom Kirbyjem i Maurovićevim Bijelim očnjakom”. To je Mihovilovićeva profesionalna rehabilitacija. Usto, u VUS-u počinje i pisati kao Spectator; pod tim će pseudonimom u Večernjaku objavljivati tekstove od 1961. do 1987., do godinu dana pred smrt.

Sekularni svetac

Vojinovićeva biografija Mihovilovića plod je divljenja, to se vidi sa svake stranice. Količina Mihovilovićevih tekstova (od njih bi se moglo napraviti 400 knjiga, tvrdio je Zvane Črnja; pod stare je dane Mihovilović tjedno pisao najmanje devet tekstova na devet različitih tema), obaviještenost, sposobnost pronalaženja informacija, brzina i neumornost u radu, jednostavno, a zanimljivo pisanje, skromno prihvaćanje neizbježne anonimnosti – sve to čini Mihovilovića uzor-novinarom. Životni obrati, sposobnost da sve počne iznova, moralni integritet, odanost zavičaju, antifašizam – sve ga to čini, dodatno, hrvatskim uzor-novinarom, ma koliko bio zaboravljen u najnovijoj nacionalnoj državi. Vojinovićeva knjiga u podjednakoj je mjeri biografija i homage, zato na mjestima nalikuje na životopis modernog sekularnog sveca. Kako je taj sekularni svetac, srećom, patron novinarstva, biograf mu se odužuje istom vrstom – valjanim novinarstvom.

Knjiga o Mihoviloviću stoga je odlična reportaža, lako čitljiva i zanimljiva, napeta i temeljito dokumentirana. Usto, glavna reportaža sadrži i niz mini-reportaža, fascinantnih crtica o cijelom dijapazonu tema čiji je “okidač” Mihovilovićev život – od istarske dijalektologije, preko ratnih operacija na području Bleiburga i okupiranog Zagreba, do prikaza jedne svakodnevne maršrute na potezu Buconjićeva ulica – Kazališna kavana, sedamdesetih godina prošlog stoljeća (dok nestaje novinarski Kavkaz, a nastaje omladinska “špica”). Napokon, prateći Mihovilovića biografija skicira i dotiče cijelu galeriju slavnih, zaboravljenih ili jednostavno iznenađujućih imena (“zar je i on...?”) ne jednog, nego dva mikrokozmosa: publicističkog Zagreba prije i Zagreba nakon Drugog svjetskog rata. Tako Vojinovićeva knjiga postaje i privlačan podsjetnik, ili prospekt, onoga što, koliko znam, nemamo – a možda i nećemo imati za našega života: na kulturnu i intelektualnu povijest Hrvatske od raspada Austro-Ugarske do raspada Jugoslavije.

Viškovi

Vojinovićev homage ima i mana. Angažiraniji urednički rad na rukopisu jamačno bi otklonio suvišna ponavljanja pojedinih motiva – poput onih o Mihovilovićevoj arhivi, o kojoj čitamo vrlo slično na s. 99. i 245., ili gotovo identičnih pasusa o paralelnim sudbinama urednika Novosti Ive Mihovilovića i urednika Jutarnjeg lista Josipa Horvata, na s. 131. i 234.; Profilov je urednik mogao slobodno štrihati i, recimo, redundanciju na s. 182.: “’... sjećam se da smo prvi i sljedećih nekoliko brojeva radili uglavnom u Kazališnoj kavani’. S obzirom na više nego skučen prostor u novinskoj zgradi, redakcija se ponajviše okupljala i nalazila u Kazališnoj kavani.”

Tako što, i malo štednje na bombastičnosti, umanjilo bi šok kad nakon teksta biografije dođemo do par Mihovilovićevih novinskih tekstova u prilogu knjige. Jer, mada je sama biografija dobra, zanimljiva, pitka, dramatična – ono što piše Mihovilović (radi se o tri članka iz 1932.-1935.) takvo je da čitajući posve zaboravimo na biografski dio knjige, i možemo samo požaliti što njegovih radova nije doneseno više. Također, iz nekoliko Mihovilovićevih odgovora u intervjuima (također priloženima na kraju knjige) vidi se njegov smisao za humor – pa i na vlastiti račun – što na osnovi Vojinovićeve biografije ne bismo ni slutili.

Život, neizreciv

No, to su zabadanja. Ono što ostaje glavni problem knjige jest proturječnost samog glavnog lika. Ive Mihovilović proslavio se zahvaljujući novinarskom radu; dramatični doživljaji (na kojima je u Vojinovićevoj biografiji itekakav naglasak) jesu dramatični, ali su ograničeni na par epizoda. A opet – za razliku od, recimo, Miljenka Smoje – Mihovilović je bio “kabinetski” novinar: svoje je tekstove “izrađivao” ne na terenu, već iz drugih novinskih tekstova. Dakle, glavnina je njegova života prošla u nimalo spektakularnoj aktivnosti: u sjedenju za radnim stolom, pred pisaćom mašinom. Što o tome pisati?

Vojinović doduše brižljivo opisuje Mihovilovićev način rada – da je radio noću, da je prevrtao hrpe novina, da je tipkao s dva prsta, da nije dolazio u redakcije u kojima je radio nego je tekstove onamo slao – ali to su sve površinski fenomeni. Osnova Mihovilovićeva života ostaje neiskazana – a možda i neiskaziva.

Jednim dijelom, svakako, ovaj problem nadrasta konvencionalnu biografiju i prelijeva se na područje filozofije, ili možda džojsovskoga eksperimentalnog pisanja; pa ipak, ostaje dojam da se i na uobičajen način moglo učiniti više. Recimo, detaljnijim istraživanjem Mihovilovićeva uredničkog rada. Onaj u predratnim Novostima svodi se kod Vojinovića na par anegdota, onaj u VUS-u na općenite ocjene; ali urednik je onaj tko daje fizionomiju jednim novinama, čineći to odabirom naslova, rasporedom tekstova, naglašavanjem i potiskivanjem – svime onim što se može uhvatiti prateći kako su, dan za danom, izgledale novine koje je uređivao. Vojinovićevo sugestivno korištenje Novosti od sudbonosnog 10. travnja 1941. naznačuje potencijal takva pristupa. Iako Mihovilovićev biograf nije otišao dalje od jednog dana.

No, možda se pripovijedanje nefikcionalne sudbine i razlikuje od pripovijedanja fikcionalne upravo po tome što nam u non-fiction mnogo toga ostaje nedohvatno, neodgovorivo (ako ne želimo riskirati krivotvorenje ili pojednostavljivanje). Dobra biografija, međutim, s tom nedohvatnošću računa – i, poput dobre poezije, pretvara ovaj nedostatak u vlastitu prednost: umjesto da izgovara, nagovještava; umjesto da daje odgovore, potiče nas da ih tražimo. Biografija Ive Mihovilovića iz pera Aleksandra Vojinovića nudi takvih odskočišta – s kojih se možemo otisnuti u intimno dokučivanje izgubljenih, ili završenih, svjetova – dobru rukovet. A to je cijelo bogatstvo.