Moje Ja je ponekad previše

Moje Ja je ponekad previše

Monolozi

Monolozi - Monologe, pretpostavke i strepnje bilježim da postanu

Trajne, dostupne svima, monologe stvaram, isječci ih zovem

Čovjek često započne

Zbirku pjesama ili priča

S nedvosmislenom autobiografijom

Kaže tko je i odakle su mu korijeni

Spomene pretke s Karpata

Broj cipela i od čega se

Sastoji njegovo prvo sjećanje

Sve ostalo pripovjedaču bude sporedno

Sekundarno, ispriča se samo od sebe

U narednim pjesmama ili pričama, spontano

Ali kod mene nije tako, tjeram inat, ne želim

Govoriti o tamnoplavim cipelama koje puštaju vodu

Iznositi svoju intimu i vješati prljavo rublje

Pred znatiželjno čitateljstvo, nego ostaviti nešto

Neizrečeno, napomenuti da ne znam plivati

Sintagme - Plivati ne znam, padnem li u rijeku

Neću biti među živima, tamo se

Nalazi sigurna smrt

Crno more je sigurnija smrt, kaže mi

Prijatelj koji je htio skončati život u rijeci

I on plivati ne zna, padne li u rijeku, živ

Iz nje izaći neće

(On sumnja u dobrotu svemoćnog Boga

Spominje ga samo u pojedinim sintagmama)

Utješna Ako boga da

Ćudljiva Bog zna

Uobičajena Bože moj

Neizostavna Isuse Bože

Ironična Pitaj boga

Ne daj bože u sablažnjivim rečenicama

Kurtoazna Bože sačuvaj

Panična Bože pomozi kako znaš i umiješ

Osvetoljubiva ili zahvaljujuća Bog ti plati

Ravnodušna Bog dao, Bog uzeo, tak ti je to

Zaprepaštujuća Za ime božje

Za Boga miloga (još jedna zaprepaštujuća)

Uvjeravanje - Da dobrog Boga ima, smrti ne bi bilo

Kaže mi Prijatelj koji obožava sintagme

Može se reći da je upućen u

Povijesna zbivanja; nabraja mi

Križarske ratove (u Božje ime su

Vođeni, naglašava samo zato

Da bi upotrijebio ljubljenu sintagmu

Spominje španjolsku čizmu i bešćutne kraljeve

Nasilnu kristijanizaciju Amerike, klimave dogme

Minijaturne nasilne sekte što niču poput

Gljiva nakon kiše, koncentracione logore

Usustavljeno klanje nevinih

Ljudi od samozvanih Nadljudi!

Zatim mi navodi sakralne zabrane, bizarne propise

Za dobar život i putove što vode

Prema pozlaćenim vratima raja, nabraja mi

Smrtonosne viruse i bolesti, potrese kod Etne

Poplave u Njemačkoj, gladnu djecu Trećeg svijeta

Djecu u vrećama za smeće, samohrane roditelje

Očajne samoubojice i zapišane starce koji žive od

Socijalne pomoći, rezignirane ratne branitelje

Oboljele od raka kože i cerebralne paralize, meni ne

Preostaje ništa drugo doli da nijemim klimanjem

Potvrđujem njegove riječi, što ga više slušam

Sve mi se više čini kako je u pravu

Podržavam ga šutnjom, riječi nisu potrebne

Riječi su suvišne kad on govori

(Ne znam kako sebi upadati u riječ jer

Prijatelj, to sam ja)

Monolozi - Monologe bilježim da postanu trajni, dostupni svima

Monologe poetske, isječke iz svakodnevice

Puta toga ne govorim u monolozima; nisam rekao da

Često plačem, da sam ranjive naravi i da želim spavati

Sa poznanicom, ali da se želim i probuditi pored nje

A ne samo spavati s njom, i nisam

Rekao da se nerado budim u praznom

Krevetu, i da ponekad pijem iz jednog razloga: da

Mi bude lakše živjeti život lišen iluzija

Nisam rekao koji je danas datum, premda do datuma

Podosta držim, ali sam unatoč svemu dosta rekao

O sebi preko monologa poetskih, koje sam

Isječcima nazvao

Monolozi 2 - Dragi su mi moji

Povremeni monolozi, zahvaljujući njima izbjegavam

Dijaloge, štoviše, izbjegavam ljude koji previše

Baljezgaju, izbjegavam natprirodne teme, nervne

Bolesnike, vlasnike smrdljivih pazuha, a katkad

Izbjegavam sve koje poznajem, preopterećen banalnostima

(Naslućujem loše dane, gotovo da ih mogu nanjušiti

Loši dani zaudaraju i stvaraju u meni

Patetične misli i nesvakidašnju paniku)

Stanka - Moram izbaciti riječi iz sebe jer će me

U protivnom te iste riječi ugušiti

Ili, u najmanju ruku, trajno psihički unakaziti

Zato moram (?!?) praviti isječke, izbacivati

Iz sebe svoje monologe, trule pretpostavke

I egzistencijalne strepnje

Razgraditi strahove i sastaviti mozaik

Dosadašnjeg života u smislenu cjelinu

Krojačnica - Nesnosna i bezbojna glavobolja

Bez okusa i mirisa uhvati me

Kad mi pojedini kroje život

Ti krojači rade na crno, a masno ih

Plaćaju državne i crkvene institucije

Što ti je paradoks, nema tu pameti

(Svi su protiv rada na crno

I crkva i država, incestne sestrice)

Krojačima morala je sve

Dozvoljeno, nesmetano kroje moje sive halje

Predstavljaju se krojači kao nezavisne

Udruge ili humanitarni centri

I boli njih za ovo što pišem

Misle oni:

Nema pametnijeg posla pa piše, što zapravo

Radi, kakav mu je to posao, pisanje, što

Ne kopa vrt ili uplati 6,66 kuna za

Gladne Trećeg svijeta?!?, pisanje, pisanje

Gospode moj, pa

Kakav mu je to posao, to

Svatko može raditi!, parazit, živi na

Račun države

Marionete - Ne razumiju pojedini duhovnjaci

Da gladnim ljudima treba konkretna

Hrana i piće, a ne izvori misionarske vode

Zapravo, samo neki ne razumiju, dok se

Neki prave da ne razumiju

Dobro im ide pretvaranje, vlastitim

Pretvaranjem stvaraju marionete, kopije

Vlastitih osobnosti, klaunove humanizma

Poželjne su osobitosti humanizma, pomodno je

Pomaganje unesrećenima, primjećujem poplavu

Lažne duhovnosti, okružen površnim

Samozvanim vjernicima koji šest

Dana u tjednu prakticiraju grešnost, dok je

Sedmi dan namijenjen isposništvu

1983 - Generacija mladih kojoj pripadam je pepeljasta, lažna

Dvosmislena, prevrtljiva, ne može se čovjek na nju

Previše pouzdati, naročito kad je riječ o odgovornim

Situacijama, tu ubrajam i sebe, nisam primjer pouzdanosti  

Jer - Ne podnosim lažnu pristojnost, kad se ljudi

Međusobno podnose iz evanđeoskih ili nekih

Drugih nazora – jer su svi ljudi braća ili bi

Morali biti takvi, reći će mi netko, jer se mora

Biti pristojan, jer nije pristojno biti nepristojan

Jer je smijeh dobar, jer cinizam i snobizam nije

Dobar, jer Bog to hoće, jer ljudi to žele, da

Svi prema svima budemo dobri – odbijam

Funkcionirati na taj način, pojedine pojedince

Ne mogu smisliti, čak mi utječu na probavu, pa

Ih se klonim, što mi uvijek nasmijani ljudi

Zamjeraju i poslije spočitavaju

Jedna prijateljica, primjerice, često

Ne želi pričati sa mnom zbog toga

Što ne želim biti sa svima dobar

Čak me naziva snobom – a svojim

Povremenim ponašanjem pokazuje da čovjek ne

Može uvijek biti pristojan prema nekome – možda će

Uskoro shvatiti da neki ljudi ne zaslužuju njezinu

Pozornost, i da je pretjerana ljubaznost prema

Svima naporno glumatanje  

Neodlučnost – Klonim se ljudi koji su zatrovani

Nedokazivim teorijama i jednoumnog ludila

(Krasi me mentalna neodlučnost)

Klonim se pojedinaca koji vjeruju da se sve prirodne

Pojave i ljudski postupci mogu bez problema razjasniti

I objasniti razumom, klonim se jednoumnih koji se

Oslanjaju na judeokršćansku tradiciju, teoriju

Evolucije, astrologiju ili kakvu četvrtu sedmu jer

Zaklali bi Jednoumni one koji se

Ne slažu s njima, ali jedna zapovijed ih

Često sputava u tome da prekinu

Živote neistomišljenika, ne ubij!, kaže zapovijed

Sakralne prirode, pa onda oni u pravilu ne kolju

Riječi se boje, tim više ako su riječi

Jasno zapisane u svetoj knjizi do koje

Drže više nego do živih ljudi

Dobro dok je tako, dok drže do riječi

Makar do riječi što priječe ubojstvo

(Riječi me drže na životu, hvala im)

Karikature - Od starih moralizatora gori su oni mladi

Oni su karikature u mojim očima, duše povodljive

Ne vole duhovnjaci moje riječi, blasfemijom ih

Nazivaju i pojedini me pitaju

Kako se ne bojiš Boga?, a meni nije

Jasno kako se netko ili nešto može istodobno

Voljeti i mrziti – ne polazi mi to za rukom

Kako istodobno voditi dvije radnje?, pitam se 

Najdraže su mi priče vezane uz putenost

Pa mlad sam!, imam dvadeset i tri godine

Opterećen sam pitanjem očinstva, tumorima

Ljubavlju, seksom i literaturom, a kako mi je

Dodijeljen dar sumnje nikoga ne navodim

Na svoj put, nemam potrebu za uvjeravanjem i

Mijenjanjem nečijih stavova, samo srodnicima

Predlažem knjige i filmove, s nepoznatima ne ulazim

U rasprave, naročito ako nalikuju karikaturama 

Karikature 2 - Previše je misaonih proturječja na svijetu

Ponovit ću, nije problem: nemam potrebu za

Uvjeravanjem i pravljenjem vlastitih kopija

Svijetu je dovoljan jedan čovjek poput mene

Nezamisliva mi je mogućnost da nas ima više

(Ne želim da dođe do toga)

Zapravo, kad razmislim: i jedan JA je svijetu

Ponekad previše

Zapravo, kad još razmislim: meni je moje JA

Ponekad previše  

Misli - Razmišljam o Almodovaru i situiranim

Ženama hladne naravi i toplog pogleda

Dok u pozadini Johnny Cash pjeva

Konobarevu jadikovku što ni

Po čemu ne nalikuje mojoj, arhitekturnoj

Banalnoj jadikovci koja se sastoji od nepostojeće

Kuće što će niknuti poput gljive, straha od

Budućnosti i još nečega

(Ne želim kazati što sve sadrži moj jad

Nešto moram zadržati za sebe)

Miroslav Cmuk rođen je 1983. u Varaždinu. U Osijeku studira hrvatski jezik i književnost. Poeziju je objavljivao u Quorumu i književnoj reviji Marulić, a književnu kritiku u Temi. Na početku rukopisne zbirke Knjižica monologa, pretpostavki i strepnji, iz čijeg je uvodnog ciklusa načinjen ovaj izbor, stoji pomalo neočekivan epigraf. U arhaičnom natpisu bližem stilu kakve srednjovjekovne kronike (ili, hm, “dvorskog” pjesništva devedesetih) nego nekom od prepoznatljivih obrazaca suvremenog hrvatskog pjesničkog idioma zapisivač se eksplicitno identificira autorom i “glasom” spomenutih monologa. On se, doduše, ne imenuje, ali jasno naznačuje razlog svog ulaska u “pismo”: trajnost i dostupnost; pisanje se uspostavlja kao sredstvo borbe protiv vremena. Svrha i ton ove uvodne proklamacije ostaju mi pomalo nejasni, tim više što se ne nameće čitanje u ironijskom ključu, što bi se, nakon prolaska kroz ostatak korpusa (jer je on manifestno, na momente plakatno i parolaški antitradicijski usmjeren) moglo smatrati očekivanim. Već se prva pjesma ciklusa izrijekom suprotstavlja epigrafu: odmah nakon istaknute želje za trajnošću i dostupnošću svima protagonist kaže kako ne želi iznositi svoju intimu pred žedno čitateljstvo, već ostaviti nešto neizrečeno, ili opet, u pjesmi Misli, zadržati nešto za sebe. I tog je neizrečenog, međutim, malo. Nakon nekoliko zanimljivo zamišljenih i vrlo dobro izvedenih uvodnih pjesama sve češće se javljaju banalni sklopovi koji potpuno zagušuju prostor pjesme. Ideološka je prenapučenost dodatno naglašena izrazito rudimentarnom idejnom i stihovnom izvedbom općih mjesta pseudolijeve “subverzivnosti”. Čitatelj se ponekad nađe zbunjen suočen s činjenicama o sprezi crkve i države poput: Kad mi pojedini kroje život / Ti krojači rade na crno, a masno ih / Plaćaju državne i crkvene institucije; crkva i država su incestne sestrice ili jednostavno ne zna što bi sa stihovima iz pjesme izrazito metaforički ofucanog naslova Marionete: Primjećujem poplavu / Lažne duhovnosti, okružen površnim / Samozvanim vjernicima koji šest / Dana u tjednu prakticiraju grešnost, dok je / Sedmi dan namijenjen isposništvu. Na više mjesta protagonist tekstove određuje kao monologe. Piše, između ostalog, i: Dragi su mi moji / Povremeni monolozi, zahvaljujući njima izbjegavam / Dijaloge, što, međutim, nalazim neobičnim: pjesme su, i zbog svog nerijetko plakatnog karaktera, izrazito dijalogu usmjerene, opravdane prvenstveno kao pokušaj uspostave komunikacijskog čina. Nadalje, iste monologe (koje valja poistovjetiti s pjesmama) on, kaže, naziva isječcima. Zašto, nije mi do kraja jasno jer je, iako su dosljedno izostavljene točke što, gramatički, sugerira fragmentarnost i nedovršenost iskaza, uglavnom riječ o relativno “zatvorenim” pjesmama izgrađenim oko pojedine ideje, motivskog sklopa ili dosjetke. One, usprkos svojevrsnom kontinuitetu, varijacijama te provodnim i lutajućim motivima, funkcioniraju kao autonomne strukture. Nešto dalje isječak se donekle pojašnjuje: riječ je o isječcima iz svakodnevnice. No većina bi se pjesama prije mogla označiti svojevrsnom “pjesničkom anatomijom” (Frye), pjesmom ideje, kojoj je “stvarnosno” slice of life pabirčenje u principu strano. Također, pomalo je neobično, pogotovo za kroatista, pisati klimati umjesto kimati ili upotrebljavati konstrukcije poput na nju se pouzdati. No vratimo se onim uvodnim, dobro zamišljenim i izvedenim pjesmama i očekujmo potencijalno vrlo zanimljivu Knjižicu.

(Marko Pogačar)