Naviještanje nove umjetnosti izrazitog društvenog angažmana

Polupuno. Što to znači? Prema šaljivom psiho-testu, ustvrdi li netko da je čaša do pola puna, znači da je optimist, dok je onaj tko istu smatra do pola praznom sklon pesimizmu. Razradimo li dalje tu, u stvari banalnu dosjetku, optimist nije netko tko se nada da će čaša jednom biti puna, nego onaj tko se ne smatra nesretnim unatoč tome što možda i neće, za razliku od pesimista kojeg niti do vrha napunjena čaša neće učiniti sretnim i zadovoljnim. Optimizam, dakle, ne znači zaglupljujuće zatvaranje očiju pred nesrećom svijeta ili nemoći pojedinca, naivno povjerenje u vlastitu volju ili utopijsku budućnost, kao što, uostalom, niti pesimizam ne podrazumijeva iscrpljujuće očajanje nad mračnom slikom zbilje i beznadnošću života. I optimizam i pesimizam, tek su dvije verzije istog priznanja – da čaša, naime, nikada nije do kraja puna, odnosno dva modusa prihvaćanja elementarnog egzistencijalnog nedostatka koji čovjeka određuje kao biće kojem uvijek nešto nedostaje, koje uvijek nešto ili nekoga želi. Prihvaćanje tog nedostatka, a ne njegovo prikrivanje ili potiskivanje, dakle, podjednako je pretpostavka kako optimizma tako i pesimizma. Zadržimo li se ovom prilikom na strani optimizma, mogli bismo reći da biti optimističan ne znači drugo do li mogućnost da se osjećamo zadovoljni i živimo ispunjen život s do pola napunjenom čašom, ili točnije, upravo ako čašu nikad ne napunimo do vrha, ako u njoj ostavimo malo slobodnog prostora za vlastitu čežnju, ako u onim centimetrima koji nedostaju umijemo prepoznati prazno mjesto svoje želje za nemogućim.

Znak nedostatka jednog u drugome

Jer, kako drugačije, osim nedostatkom, objasniti potrebu da sadimo i njegujemo ukrasno bilje u uvjetima gradskog života koji uglavnom ne pogoduju njegovom rastu i blagostanju? Biljke koje posađene u betonskim posudama posred parkirališta žive svoj egzistencijalni minimum, vjerojatno su znak da nam nešto nedostaje. Duboko uvjerenje da nam kao žiteljima urbane kulture nedostaje priroda, izmišljeno je koliko i istinito, pa jednako tako možemo ustvrditi da sadimo biljke jer nam nedostaju bliskost, tišina, ljepota ili nešto treće. Kako bilo, ta je kulturna praksa tek jedan od mnogih izraza potrebe da ostavljamo znakove vlastitog nedostatka, da ga obilježimo, da jasno kažemo da nam nešto nedostaje, a ne da taj nedostatak pokušavamo ispuniti – da, ponekad, ukrasno zelenilo doista uljepšava našu okolinu, ali to čini upravo kao znak čežnje za izgubljenim rajem, a ne njegova simulacija. Primjerice, teško je zamisliti nešto artificijelnije negoli arboretum, svojevrsni botanički Disneyland čija atmosfera neupućenog posjetitelja može gušiti upravo zato što, naizgled, u njemu ništa ne nedostaje, što u obilju vrsta, boja i oblika ne nalazi mjesta za vlastitu želju, pa kad jednom u njega uđe, jedino što želi obično je što prije izaći. Jer zadovoljstvo ne pružaju ni potpuna priroda niti potpuni grad, nego upravo znak nedostatka jednog u drugome, pa bila to i buka automobila što je možemo čuti dok sjedimo na klupi gradskog parka.

Odluka Igora Kuduza da svoj ciklus fotografija urbanih situacija nazove polupunim, možda bi se mogla protumačiti upravo na tom tragu: ne snima se gradska kultura nadopunjena dekorativnim zelenilom, nego kultura kojoj nešto nedostaje. Sasvim slučajno, znak tog nedostatka može biti i ukrasno bilje: stisnuto uz rub ceste, opasano betonom, ostavljeno u kutu javnih hodnika, osušeno zbog neadekvatne brige ili uvjeta, ponegdje čak svedeno na znak vlastitog odsustva u vidu praznih posuda sa zemljom – zelenilo na fotografijama Igora Kuduza uglavnom ostaje u okvirima više ili manje jalovog pokušaja, svjedočanstva neispunjene želje za lijepim i oplemenjenim okolišem. U urbanom kontekstu, bilje je detalj inventara koji ne odgovara cjelini, koji strši; u kadru fotografske slike, ono je Barthesovski punctum prizora – na obje razine, onoj šetača ili promatrača, ono smeta imaginarnom identitetu viđenog ili prepoznatog, otežavajući pokušaj da nedvosmisleno odredimo kakva je kvaliteta prostora u kojem živimo ili fotografije koju promatramo.

Efekt sučeljenih ogledala koja odraz ponavljaju u beskonačnost

Je li prizor lijep ili ružan? Očekuje li od nas da mu se divimo ili smijemo? Što zapravo prikazuje? Mahom ne ispunjavajući funkciju uljepšavanja svijeta ili njegove fotografske slike, oparušene ili neadekvatno smještene biljke navode na pomisao ne bi li okoliš bio zdraviji a fotografija ljepša da jednostavno tog unakaženog bilja nema; ali, razmislimo: kada ne bi te ukrasne biljke bile punctum slike ili svijeta, ne bi li tada došao do izražaja neki drugi nedostatak urbanog okoliša za kojeg bismo smatrali da narušava fantazmatsku cjelovitost prizora, poput zakrpanog pločnika ili staromodnog inventara, prašnjave fasade ili bačenih otpadaka, i tako dalje, u beskonačnost? Jer, uvijek nešto nedostaje; želimo li biti približno zadovoljni građani ili gledatelji, ne moramo odseliti na humanije mjesto niti pobjeći u galeriju starih majstora, već se, jednostavno, negdje, u nekom trenutku, zaustaviti u vlastitom nezadovoljstvu viđenim, proglasiti zatečenu, nužno manjkavu situaciju polupunom umjesto polupraznom. Započeti možemo i od ukrasnog bilja koje zatičemo na relaciji posao-mjesto stanovanja te pokušati s više razumijevanja vidjeti njegovu ulogu u našoj svakodnevici.

Upravo ako prizorima što ih gledamo na fotografijama Igora Kuduza pristupimo ne samo kritički, nego i simpatetički, sađenje ukrasnog zelenila otkriva se kao signifikativna, komunikacijski relevantna kulturna praksa. Primjerice, cvijeće u teglama na doprozornicima ili balkonima signalizira granicu privatnog i javnog u sferi vidljivog: koliko god nam njegovo šarenilo u prolazu ugodno ispunjava vizuru, detaljan pogled na konkretnu situaciju stavlja nas u poziciju voajera; izložen fragment privatnosti, podsvjesno namijenjen privlačenju pogleda, budi znatiželju da vidimo još, iza ili dalje; ponekad doista i vidimo, na primjer kroz prozore u stanove, kroz veže u dvorišta, kroz ulaze u stubišta i hodnike; ono što naš pogled tamo nalazi, međutim, uglavnom je opet tek ukrasno bilje ili cvijeće – kao u efektu sučeljenih ogledala koja odraz ponavljaju u beskonačnost. Ubačene u sumračne hodnike i stražnja dvorišta za sušenje rublja, biljke ne pridonose estetici prizora; iz perspektive promatrača, njihova je funkcija nejasna ili skrivena: ona pripada praksi života koji nije naš i u koji nemamo uvida; u njemu, njihova funkcija nije primarno reprezentativna, nego terapeutska; daleko od toga da bi bile namijenjene pogledu stranca, one uglavnom služe jednostavno tome da se pored njih svakodnevno prolazi, da ispune nišu u zidu ili da ih se jednom tjedno zalije, ne podliježući nužno estetskom prosuđivanju.

Javni prostor uzurpiran cvijećem

Međutim, promatrajući i ostale fotografije, lako ćemo doći do zaključka da estetsku funkciju ukrasno bilje zapravo ne ispunjava čak ni tamo gdje bi ona, navodno, trebala biti primarna: gledajući prizore glomaznih bazena s osušenim ostacima ukrasnih grmova, kržljava drvca zalivena betonom, egzotične vrste na bezizražajnim mjestima ili potpuno prazne žardinijere što služe još tek za gašenje opušaka ili za primitivno ograđivanje javnih površina za više ili manje privatne potrebe – jer, nije li doista znakovito da upravo urbani mobilijar čija je funkcija primarno estetska, poput kada s cvijećem, a ne primjerice, funkcionalna ograda ili stupići, najčešće služi za brutalno uzurpiranje ulice za kavansku terasu ili parkiralište? Svi nabrojeni primjeri na prvi se pogled doimaju, dakako, kritički intonirani; bez sumnje, oni to i jesu, no daleko više nego li na estetičku manjkavost okoliša, ta se kritika odnosi na društvenu odgovornost pojedinaca koji ih postavlja i sadi, uglavnom nesvjestan uloge koju ta praksa ima u tvorbi društvenih i međuljudskih odnosa. Prije nego li na nepostojanje estetike, fotografije Igora Kuduza upućuju na nemogućnost estetike kao relevantnog kriterija prosuđivanja: čak i tamo gdje se ne radi o zapuštenim, već više ili manje njegovanim slučajevima, snimljeni prizori teško da funkcioniraju kao primjeri harmoničnog odnosa ukrasnoga bilja i okoliša; što više brige i ambicije cvjetni aranžmani pokazuju, to apsurdnije djeluju u vlastitom kontekstu: u izlozima lokala između zastora i vanjskih stakala, između odbačenih automobilskih guma ispred trafostanica, u javnim zahodima, u restoranskim separeima – zelenilo buja koliko ljepotom, toliko i besmislenošću. Prelazeći preko svih normi estetski prihvatljivog okoliša, ukrasno bilje postaje znakom naizgled neshvatljive potrebe gradskog stanovnika, znakom njegove manjkavosti, njegove potrebitosti ili ranjivosti. Bez obzira jesu li posrijedi nelijepi prizori ljudskog nemara ili egzemplarni izrazi brige i ljubavi prema bilju (ako već ne prema vlastitom susjedu), estetska ravnoteža čovjeka i okoliša, koja je, dakako, uvijek ravnoteža samoga društva u međuljudskom, pa i političkom smislu, na Kuduzovim se fotografijama čini nemogućom: ukrasno bilje ne pridonosi ljepoti okoliša, ali niti ljepoti fotografskog kadra; kao i sama umjetnost, uostalom, ono nije nadomjestak za izgubljeni raj, nego tek znak da nam nešto nedostaje – u društvu, životu, na slici ili u čaši; ono je znak polupunog; test za optimizam.

Emitirano u emisiji Triptih III. programa Hrvatskog radija