Nekoliko pravih dimova (obiteljska kronika pušenja, zabranjena iskustva)

Briga za javno zdravlje – pušenje ili disanje ispušnih plinova

Jesu li Hrvati popušili, Pušiona za pušače, Napokon zabrana pušenja na javnim mjestima, Pit ćemo i voziti, ali nećemo pušiti i slični maštoviti naslovi krasili su naslovnice i istaknute rubrike u ovdašnjim medijima kad je najavljen zakon o zabrani pušenja na javnim mjestima. Nisam osjetio da to ima neke veze sa mnom, barem što se pušenja tiče, no zasmrdjele su mi zabrane i javni prostori.

Prostor u fizikalnoj i filozofskoj svijesti karakterizira, kako bilježi Vladimir Anić, “neograničena protežitost, ukupnost odnosa u svim dimenzijama i pravcima”, uz vrijeme to je “osnovni oblik i kategorija postojanja materijalnoga svijeta”, prema jednom shvaćanju to je samobitan entitet, neobilježen čovjekovim djelovanjem. Međutim čovjeku općenito vrlo su daleka ovakva poimanja, čovjek voli misliti o sebi da se ostvaruje tek u djelovanju, u osvajanju, zaposjedanju, ograđivanju i ograničavanju – koje lijepe riječi, moćnije nego prostor – pa taj prostor, slijedeći rječničke natuknice, postaje “ograničen dio… u koji se može što smjestiti”. Ontološki prostor postaje pragmatično obilježen teritorij, javni, svačiji, ničiji, brisani, borbeni prostor.

“Vaša demokratija je pičkin dim”, “jebeš tu tiraniju većine nad manjinom”, sjećam se otprilike rečenica jedno vrijeme omiljenog mi pisca, dok i sam nije postao dio većine koja će tlačiti sve manjine oko sebe, pa mu neću spominjati ime, ali ne mogu osporiti te njegove tvrdnje. Sve što vidimo od demokracije svodi se na licemjerno prenemaganje pred kamerama, a odluke se donose u tajnosti, i još se svi slažu s njima. Jer u pitanju je, kao, zdravlje svih.

Ne bih ovdje o boleštinama hrvatskog društva, to je stvar za patologe dobrog želuca, dopustit ću si tek jednu analogiju. Ako i pretpostavimo da iza zabrane pušenja stoji uistinu iskren osjećaj brige za zdravlje svakog pojedinca, pa je zato i zabranjeno pušenje na javnim mjestima, kako objasniti jednu drugu odluku koju su donijeli isti ljudi koji zastupaju i stavove svih nas o zdravlju i pušenju: zašto je jedan drugi javni prostor, jedan trg u samom središtu metropole koji svojim doživljava pedesetak tisuća ljudi, dodijeljen pojedincu koji će na tom mjestu zauzvrat ukopati garaže? Možda zato da se te tisuće ljudi, umjesto da na trgu zapale cigarete, spuste u garaže i unutra samo dišu.

Prvi dimovi, djed

Djedu smo za popudbinu spremili najnužnije - rakiju, cigarete i štap.

I danas pamtim njegov lik do detalja, velik nos, kakav i sam imam, pravi kišovski nos, na kojem bi se, kao na lišću jutrom, osobito kad bi bilo hladno i kad bi popio, pojavila i objesila kap, kao kap rose, i tako ostajala, malo bi zatitrala ponekad, ali nikada ne bi pala, dok je nakon podosta vremena ne bi pokupio zgužvanim rupčićem.

Kad bih po njegovim detaljnim uputama izveo kakvu uspjelu nepodopštinu (premda to nismo kao nepodopštinu doživljavali), njegove oči poprimile bi zajebantski izraz, i takvog ga najbolje pamtim, kad bi se tresao od smijeha, ne sjećam se kakav je bio kad je bio ljut ili tužan ili ravnodušan. Imao je samo jedan, ali ogroman zub, na kojem sam mu pomalo zavidio, jer bio je žut i uistinu moćan spram mojih mliječnih zubića. Mislio sam da nema toga što taj zub ne može pregristi, smijao se njime izraženije nego da je imao sve zube, a u kutu debelih usana uvijek mu je bila zalijepljena cigareta. Nije je imao jedino kad bi spavao, moglo bi se reći da i nije čisto disao, on je jednostavno pušio život.

Mnogo smo vremena provodili zajedno – on je čuvao mene, a zajedno smo čuvali blago – pa bi bilo čudno da nismo radili iste stvari. Naučio me kako se uvlači dim, a posebnu predstavu u kojoj su uživali i majka i sestra i otac priredili smo kad sam uvučeni dim naučio ispuštati kroz nos. 

Pušio je cigarete bez filtera, kroz cigaršpic (kakav smo i meni izradili) ili bez, smotane u fini papir, ili bi, kad nije bilo papira, izdubio suhu šišarku, nataknuo je na cigaršpic, i lula je bila spremna. Napunio bi je duhanom kojeg je uvijek bilo u lijevom džepu kaputa.

I sam sam itekako bio uključen u nabavku da se uvijek ima što zapaliti. Nerijetko bih na biciklu išao do grada, za sitniš koji je djed skupljao u ladici kupiti cigarete i žvaku. Nerijetko sam i, baš kako me djed uputio, od staroga iz kutije krao po cigaretu ili dvije, da ne primijeti. Te sam cigarete s filterom uglavnom ja pušio. Djedu je to bilo preslabo i on bi ih pušio tek u krajnjem slučaju, on je iz tog izvlačio drugu vrstu zadovoljstva. Danas, kad mislim o tome, vjerujem da je to bila njegova sjajna osveta što su mu jedne zime stari i stric, još kad su bili klinci, popušili sav duhan koji se sušio na tavanu.

Volio sam tolika prostranstva koja su čekala da ih protrčim i drveće da se popnem na nj i priče koje je djed još imao između dimova za ispričati, čuvajući stoku na ispaši zajedno smo imali sve vrijeme svijeta.

No tek kad bih ga ispraćao pogledom, jer nisam mogao s njim, moj djed je izgledao kao kakav moćan bog. Oko glave su mu vijorili nježni pramenovi dima i iz daljine se činilo kao da izdiše gustu maglu i njome puni ravnicu, da ovije svoje blago i zaštiti ga od urokljivih i pohlepnih očiju.

Ako je i raj javni prostor, a to je teško utvrditi, budući da crkva ima te karakteristike masovnosti i sveopćeg pripadanja, ali itekako naglašava vrijednosti svojih privatnih zemaljskih dobara, pomislim, hoće li i djedu tamo zabraniti pušenje.

Ali nema tog boga koji će mom djedu zabraniti pušenje.

Tako je to kod nas

Možda malo idealiziram kad pričam o tome nakon toliko vremena da sam ostao jedini nositelj specifičnih gena, jer bilo je tu nemoći i siromaštva, i dirljivog neznanja i nerazumijevanja, i ostalih stvari kojih nisam tad bio svjestan, jer čovjek odraste tek kad vlastite roditelje počne doživljavati kao djecu, ali ne sjećam se nekih zabrana.

Ne kažem da znam kako bi trebalo postupati s vlastitom djecom, što je za njih dobro, što loše, vidim koliko su moji starci improvizirali sa mnom, ali koliko su tek improvizirali roditelji mojih prijatelja, s kojima sam, kao, potajno pušio. Potajce su pušili oni, dok sam ja već bio osvjedočen pušač, pred svima. Moji starci su imali jednostavnu logiku odgovarajući na pitanja roditelja mojih prijatelja zašto mi to ne zabrane, jer uvijek sam imao najbolje ocjene, pa što će mi to pušenje: “bolje da puši pred nama nego da se skriva i zapali nam kuću ili štagalj”, ali bilo je tu više od toga. Pustili su da stvari idu svojim tijekom, da sam izaberem što ću si činiti, pa što bude da bude. Teško je reći bi li mi bilo draže da za neke stvari nikad nisam saznao, ali ovako smo barem sačuvali nekoliko lijepih uspomena. Kažem, sigurno idealiziram, ta nostalgija koja se javlja kad govorimo o prošlosti nije nostalgija za nečim boljim ili ljepšim iz prošlosti, to je nostalgija za samom prošlosti, kad je bilo sve moguće, i kad se čovjeku čini da je odrastao jer su ga roditelji počeli kao takvoga gledati. Kao ravnopravnog sebi, kojem je dozvoljeno sve.

Te noći Mika Dugi i ja sakom smo (ne treba ni spominjati koliko je to zabranjeno i kažnjivo) imali ulov za pamćenje. Bili smo dobro opremljeni, s mrežom smo djelovali moćno i opasno. Superiorna vrsta. Predatori na vrhu hranidbenog lanca. Noć je bila mrkla, i tek po snazi koprcanja i težini slutili bismo što je u saku kad bismo ga izvadili iz vode. Mika je spuštao i dizao mrežu, a ja sam vadio ulov. Do danas nisam ništa dodirivao rukama s tolikim uzbuđenjem i oduševljenjem (pada mi na pamet usporedba s prvim dodirima ženskih grudi, to je otprilike ista razina uzbuđenja, ali druge vrste). Dok smo čekali da se voda umiri i da se ribe zavuku u mrežu popušili smo sve Mikine cigarete. Kući smo krenuli kad su ribe stale, promrzli od maglice koja je kuljala iz rijeke i ispunjavala prostor između nasipa.

Kod mene smo dijelili ulov. Stari je, premda je već bilo jako kasno, donio mladog mošta u zdjeli. Dobro smo mu došli da ima s kim piti. Mošt je tek otkipio, još nije bio otočen, niti su u sudove bile zabijene pipe, pa je najlakše odbiti čep i mošt pustiti u široku zdjelu, da se ni kap ne prolije. Potočio ga je u čaše, bio je još malo mutan. Mika ga je zatražio cigaretu. Zapalili su. Daj onda i meni, rekao sam. Stari mi je, kao da to čini oduvijek, pružio poderanu kutiju, jer on nikad nije otvarao kutije normalno, samo s jedne strane nalijepljene etikete, nego bi raskupusao cijeli gornji dio. Izvukao sam jednu i zapalio. Majka me čudno pogledala, ljubopitljivo je proučavala svaku moju gestu. Trudio sam se da djelujem kao da to oduvijek radim.

Krasne ribe koje sam kasnije u tišini klao i čistio sanjao sam još godinama, a njihov miris pomiješan s mirisom nikotina danima nisam mogao sprati s prstiju.

Tako je to kod nas. Čim nešto učinimo, što nam je najprirodnije, kršimo mnoštvo zabrana odjednom, od toga ponekad pletemo mreže za sjećanja, koja se kao svjetlucave vižljaste ribe hvataju u najpogodnijoj noći.

Na stepenicama

Djed je za starog govorio da on i nije pravi pušač, jer je pušio tek pet-šest cigareta dnevno. Bilo je u toj izjavi neke vrste omalovažavanja, kakvim se obično očevi služe kad govore o vlastitim sinovima. Za starog je pušenje bilo stvar društva, i kad je, kasnije, prestao pušiti, volio bi zapaliti kad bi moje društvo svratilo, zamirisao bi mu dim.

Pušio je na zanimljiv način, filter bi čvrsto stiskao zubima, tako da su filteri njegovih cigareta nalikovali na odvijače.

Ni inače stari i ja nismo puno pričali, bili smo previše generacijski udaljeni, niti je on znao sa mnom niti ja s njim, niti smo ljudi od puno riječi. Jedna od rijetkih stvari i osobina koje smo dijelili je ta ljubav prema tišini.

Ljeti bismo sjeli na stepenice, čekali da svježina večeri prodre u sve zakutke kuće i rashladi zrak dovoljno da se mogne leći, i šutke pušili. Onaj koji je imao cigareta, ponudio bi drugog.

I sad se u kolovozu Velika kola navezu i spuste nisko, točno iznad štaglja i štale u kojoj je stari držao konje, i cijelu noć čekaju da ih upregne.

Helena i ja na stepenicama zapalimo pljugu prije spavanja, zatvori se krug, svi smo tu.

Riječ koja se ne izgovara, postojana kao dim

Sa sestrom sam uspio povući tek nekoliko dimova. Nekako nam se nisu poklapala razdoblja, kao da smo živjeli u različitim vremenima.

Uskoro ulazim u godine kad je ona čvrsto odlučila da sve ide u dim. Otišla je dalje nego što se bilo tko od nas usuđuje i pomisliti, bilo je to dokidanje krajnje zabrane.

Ne prestajem se pitati o tome, to je za zasebnu knjigu, ali ipak o tome samo dugo šutim. Duboko uvlačim dimove kao da uzdišem.

I danas to radimo

Gdje se jezik lomi o stvarnost i gdje stvarnost od dobroga dima poprima mekane obrise… O nekim je stvarima ipak najbolje šutjeti, tajnost je majka sreće za sve.

Danas je to masovna pojava, svi puše, na svakome ćošku, u svakom parku, no kad smo zapalili prve džointe, György i ja, rijetki u čitavom gradu su uopće čuli za to, a apsolutno nitko nije znao što nam je kad bismo se dobro napušili.

I trava je tad bila kvalitetnija, jača, rasplinula bi nas u svim smjerovima, pa smo se kad bismo zapalili pravu pljugu rukovali prije nego odletimo svaki na svoju stranu.

I danas to radimo.

Dimni krugovi

Najbolja mjesta za sadnju duhana su stara vatrišta. Spaljena zemlja je najbolje pripremljena za to: rahla je i dobro zagnojena, uništene su štetočine koje bi mogle pojesti sjeme i bilje koje bi moglo prerasti i ugušiti mlade stabljike duhana. Po dvije-tri na svakom vatrištu. Što je najvažnije, takva je mjesta, jer vatra se pali uvijek na skrovitim mjestima, nemoguće naći.

U to su vrijeme, kad je moj djed bio mlad, žandari zalazili u dvorišta, polja i vrtove, država je brižno kontrolirala konkurenciju za svaki duhanski list, znalo se da će onaj kom nađu posađenog duhana dobrano najebat. Ni današnjem sistemu nije svejedno, i on vrši kontrolu, možda sofisticiranijim, ali ne manje žandarskim metodama. Bit će da je globalizirana duhanska industrija izmakla nadzoru i izvlači više novca nego bi država htjela, pa pod prozirnim krinkama brige za zdravlje uvodi zabrane pušenja na svojim javnim prostorima, kad već ne može na pušenju zaraditi sama, neće ni industrija. Osim toga, država gubi i na drugoj strani, pušači su zdravstveno skuplji. A jebeš državu kojoj su njeni građani skupi.

Zato nas uvjeravaju i da smo bolesni, pa prijete da će nas strpati u bolnice, koje su autori Rječnika popularnih besmislica točno definirali kao “mjesta gdje se ljudi kažnjavaju zato što su bolesni i to tako što ih se učini još bolesnijima”. (Jer ako na nešto imamo pravo, imamo pravo biti bolesni, nije valjda Marlborov maneken uzalud umro.)

Pa će sad država podijeliti dobit s ljekarnama, kamo su svi pohrlili po zdrave nadomjeske za cigarete, jer mora se o nečemu biti ovisan, samo je važno da sistem na tom zarađuje. A lijekovi su prema Rječniku popularnih besmislica, “kemijski sastojci koji se ljudima daju ili uštrcavaju, kako bi ih se priklonilo zdravstvenim normama”.

Stvar je jasna, ali mene se to baš previše ne tiče. Imam u sebi genski upisano cijelo stoljeće, tri generacije skrovitog lukavog bunta, povlačim se još dublje u ilegalu, jer jedini prostor je prostor gdje sam ja.

Kada mi spomenu zabrane kažem neka popuše.