Nemoguća povijest umjetnosti

U poznatome nizozemskom muzeju Kröller-Müller u Otterlou, nedaleko od Amsterdama, do kraja rujna bila je otvorena izložba Living Art at the Edge of Europe (Živeći umjetnost na rubu Europe), višestruko zanimljiva, među ostalim, i zbog udjela mnogih umjetnika iz naše zemlje.

Muzej sadrži svjetski poznatu kolekciju umjetnosti s kraja devetnaestog i umjetnosti dvadesetog stoljeća s jedinstvenom zbirkom Van Goghovih remek-djela, zatim djela impresionista, kubista, konstruktivista i drugih, a park skulpture, u kojem je muzej smješten, jedan je od najvećih i najljepših u Europi. Uz staru gradnju Henryja van de Veldea podignut je novi aneks u kojem se proteže izložba konceptualne umjetnosti istočne Europe.

Kustosica izložbe, Nathalie Zonnenberg usmjerila je pozornost na razdoblje šezdesetih i ranih sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Izloženi su koncepti i projekti, skulpture i instalacije, knjige i časopisi umjetnika, fotodokumentacije umjetničkih akcija i performansa, te filmovi. Važno je odmah reći da su istaknute samo određene, najvažnije pojave, ponajprije kolektivni kreativitet zagrebačke Gorgone, slovenske skupine Oho, te vojvođanske Bosh and Bosh, a njih je kustosica dostojno predstavila. Izdvojila je i troje umjetnika, izrazitih individualnosti, koji su znatno utjecali na mlađe naraštaje: Gorana Trbuljaka, poljskog umjetnika Edwarda Krasinskog, te Slovaka Stanu Filka.

Upute za čitanje umjetnosti

Na ulazu nas dočekuje 13 uputa za čitanje Nacrta Josipa Vanište, za tu prigodu prevedenih i povećanih za zidni tekst. Citirat ću samo dio:

“Gorgona je oslobođena svakog psihološkog, moralnog, simboličnog značenja.”

“Gorgona ne traži djelo ni rezultat u umjetnosti.”

“Njezina je misao, ozbiljna i oskudna, uzmiče pred ukorijenjenim navikama življenja. “

“Iz svijeta ograničenog na humano ona ne bježi.”

Vaništin se tekst iz 1961. može shvatiti kao geslo izložbe jer upućuje na glavne teme koje slijede: kao prvo na “dematerijalizaciju predmeta”, čime se radikalno prekinulo s tradicionalnim formama umjetnosti, a zatim na interes za umjetnost u kojoj je stvarni život vitalni element.

Izložba počinje Gorgonom i ona je predstavljena mnogobrojnim djelima. Tekstualni radovi Josipa Vanište, sive monokromije Marijana Jevšovara, Unutarnje oči, Isječak rijeke, Oblici prostora Ivana Kožarića u prvoj sobi, doimaju se asketski i ozbiljno. Vaniština Slika iz 1964. u kojoj je umjetnik umjesto slike napisao tekst kojim ju je opisao, rani je primjer dematerijalizacije umjetnosti, a Misli za mjesec filozofska su pozadina tih novih nastojanja. Nasuprot tome, Gorgonske Ankete odražavaju drugi pol Gorgone, njihov zaigrani i duhovit odnos prema svakidašnjici. Izložba nastavlja Meandrima Julija Knifera, zatim Pejzažom i Pejzažom rata, te manifestima na drvenim pločama i globusima Dimitrija Bašičevića Mangelosa. Svoju su umjetnost Gorgonaši nazivali antiumjetnost i tražili su nova sredstva izražavanja, a njihov je antičasopis Gorgona, od kojih je svaki broj umjetničko djelo pojedinog umjetnika, velik doprinos razvoju suvremene umjetnosti.

Članovi skupine OHO, aktivne između 1966. i 1971., razvijali su različite strategije i pristupe koje su u početku zvali “reizam”. Bila je to vrsta arte povera, procesualne umjetnosti, body arta, land arta i koncepuale. Težili su osloboditi stvari i situacije njihovih uloga i predstaviti ih publici izvan njihovih fiksnih funkcija. “Oho” je uzvik oduševljenja, kaže Marko Pogačnik, vođa skupine, “jer kad otkrijemo bit stvari tada uzvikujemo “oho””. U kasnijoj fazi svojega rada koristili su se ekološkim i ezoteričkim teorijama kako bi postigli harmoniju s prirodom što je rezultiralo stvaranjem Grupe u Šempasu. Predstavljeni su fotografskom i filmskom dokumentacijom, instalacijama i specifičnim publikacijama: edicijom Oho.

Do 1977. u konceptualnoj umjetnosti se ono najvažnije već dogodilo

I skupinu Bosh and Bosh, koju su Slavno Matković i Bálint Szombathy osnovali u Subotici 1969. (a koja je djelovala do 1976.), zanimala je umjetnost u svoj njezinoj širini: od vizualne poezije, mail arta, do radova koji računaju na društveni kontekst, te intervencija u prirodi i performansa.

Slovačkom umjetniku Stani Filku dan je poseban tretman, i on je jedini umjetnik koji ima zasebnu prezentaciju koja se doima poput samostalne izložbe. Filko je poznat je po svojim akcijama (HAPPSOC = happening and social) koje je, želeći stimulirati javnost za dublju percepciju svakidašnjeg života, izvodio šezdesetih godina u Bratislavi. Njegov interes za mistično iskustvo umjetnosti, kozmologiju i prostorne koncepte odvelo ga je u složeni ambijent u kojem je stare radove povezao s novima.

Goran Trbuljak, koji je svojim konceptualnim radovima u našoj sredini bitno pridonio radikalizaciji pojma umjetnosti, predstavljen je svojim plakatima koji su sedamdesetih godina bili jedini izlošci na njegovim samostalnim izložbama, a kojima je analizirao funkcioniranje nerazvijenog galerijskog sustava tada socijalističke zemlje. Izložena je i serija fotografija Nedjeljno slikarstvo, duhovita akcije analize slikarstva. Njegova je važnost istaknuta i time što je rad Referendum iz 1972., u kojem je on od prolaznika na ulici tražio da glasačkim listićima odluče je li on umjetnik ili ne, stavljen na plakat, pozivnicu i korice kataloga.

Treći pokretač suvremene umjetnosti je nedavno preminuli poljski umjetnik Edward Krasinski čija se retrospektivna izložba upravo održava u Fondaciji Generali u Beču, a predstavljen je svojim minimalističko konceptualističkim instalacijama.

Životnost izložbe proizlazi i iz toga što je rekonstruirano nekoliko instalacija, performansa i događaja. Između ostalih: happening Milenka Matanovića, člana skupine Oho iz 1968., održanog u Zvezda parku u Ljubljani koji je izvela publika na otvorenju izložbe, dok je Katalin Ladik, iz Bosh and Bosh, ponovila svoj performans iz 1975. Mijenjaj umjetnost u kojem je s publikom izmjenjivala predmete, ideje, priče i pjesme. Kako je poznato da se umjetnica bavi avangardnom glazbom ja sam zamijenila razglednicu za pjesmu koju je umjetnica otpjevala.

Gledajući izložbu koja manje-više prati razvoj umjetnosti kronološki, mogao bi se steći dojam da je postojao kontinuitet u umjetničkim nastojanjima u zemljama bivše Jugoslavije. Kako konceptualna umjetnost prirodno izvire iz djelatnosti skupine Gorgona. Na žalost, malo se znalo o samozatajnoj Gorgoni, pa njezina utjecaja nije bilo sve do 1977., kada je njezina aktivnost prvi put predstavljena široj javnosti u Galeriji suvremene umjetnosti. Do tada se u konceptualnoj umjetnosti ono najvažnije već dogodilo, u svakom slučaju sve ono što se na ovoj izložbi pokazuje. Tako je izložba Living Art at the Edge of Europe još jedan doprinos tzv. nemogućoj povijesti, onakvoj kakva je ona mogla biti da su društveni i kulturni uvjeti bili povoljniji za umjetnike. Izravniji utjecaj došao je od skupine Oho koja je 1969. i 1970. izlagala u Zagrebu i svojim instalacijama i publikacija pridonijela oslobođenju i proširenju poimanja što sve može biti umjetnost.

Nježne intervencije u prirodi

U svakoj pojedinoj zemlji bio je drukčiji sociopolitički i kulturni kontekst, i o tome govore eseji u katalogu. Dok je u mnogim zemljama istočne Europe takva umjetnost bila neslužbena, u zemljama bivše Jugoslavije ona se izlagala, ali ne i previše podržavala. Budući da za tu umjetnost ni danas ne postoji tržište, ona živi desetljećima zahvaljujući entuzijazmu i upornosti umjetnika. Njihova marginalna društvena uloga donijela je mnoge nepogodnosti, ali možda i neke prednosti. Umjetnici su razvijali svoju praksu temeljenu na refleksiji, s uvijek novim idejama, i nisu forsirali produkciju stimuliranu zahtjevima tržišta. Nastajala su mala remek-djela, većinom skromna u njihovoj materijalnoj izvedbi. S tim u vezi poučno je usporediti land arta projekte OHO-a s američkim projektima. Nježne intervencije u prirodi odražavaju ekološki pristup skupine, i krajnje su impresivne premda se nisu služili velikom mašinerijom i tehnologijom.

U proteklih desetak godina mogao se primijetiti veći interes za suvremenu umjetnost iz zemalja istočne Europe. Dovoljno se prisjetiti izložbi After the Wall, Aspekte – Positionen, L’autre moitie de l’Europe, Body and the East, ili nedavno predstavljenih kolekcija: Fundacije Generali izložene u Zagrebu i kolekcije Erste Banke u bečkom MUMOK-u. Nizozemska je sve to vrijeme stajala po strani, premda bilježi jednu danas već povijesnu izložbu: Works and Words, održanu 1979. u slavnoj amsterdamskoj galeriji Appel s konceptualnim umjetnicima, najviše iz tadašnje Jugoslavije, Mađarske i Poljske.

Kada je Nathalie Zonnenberg, neovisna kustosica koja živi u Amsterdamu i Berlinu, ponudila tu temu Kröller-Müller muzeju, pošla je od toga da su mladi umjetnici iz zemalja istočne Europe danas prisutni na mnogim izložbama u svijetu, a da se istodobno ne poznaju stariji umjetnici koji su im prethodili i koji su stvarali povijest u bitno drukčijim i mnogo nepovoljnijim okolnostima. Predstavljajući umjetnike koji su radili usporedno s umjetnicima sa Zapada, a koji dugo nisu bili prepoznati, jer zbog političkih i drugih okolnosti nisu imali pristup međunarodnoj umjetničkoj sceni, željela je pružiti još jednu mogućnost u kojoj će oni zauzeti glavnu poziciju koju i zaslužuju. U taj ambiciozni cilj: prevrednovanja povijesti, ja također vjerujem.

Tekst emitiran u emisiji Triptih III. programa Hrvatskog radija