Neusklađene vizije

Kada je kasnih sedamdesetih godina prošlog stoljeća Deutsche Oper  iz Berlina naručila operu od Milka Kelemena, skladatelj je bio na vrhuncu međunarodne slave. Mogao si je tako priuštiti i suradnju s velikim francuskim pjesnikom Fernandom Arrabalom, kao i, općenito, monumentalnu viziju djela koje će postati okosnicom čitavog njegovog opusa. Zamislio je Kelemen glazbeno-scensko djelo koje će obuhvatiti ni manje ni više nego “fantastičnu viziju o problemima našeg vremena”, no, grandiozni je projekt, barem djelomično, neslavno propao. Naime, Deutsche Oper zapala je u dugove, intendant je smijenjen, a Kelemenova je Apokaliptika ostala neizvedena. Uslijedila je ipak koncertna praizvedba, te niz baletnih uprizorenja, koja su uglavnom koristila glazbu s vrpce. U obliku u kojem je izvorno zamišljeno djelo nikad nije predstavljeno, a, s obzirom na svoju ukotvljenost u vremenu nastanka, teško da će ikad i biti.

Ekološko-pacifistička ideja

Milko Kelemen ne bi, međutim, bio mag samopromocije kakav jest da nije uspio pronaći i neka kompromisna rješenja. Združio se on s čuvenim slovačkim pantomimičarem Milanom Sladekom, koji je, uz tek minimalnu asistenciju dvojice suradnika, naumio sâm samcat preuzeti na leđa cjelokupnu Kelemenovu golemu viziju. Skladatelj sada već nekoliko godina vodi Sladeka kud god stigne, pa su se tako 30. travnja, marketinški nespretno usred produženog vikenda, ukazali i pred gotovo pustim gledalištem HNK. Nažalost, Kelemen kao da ne shvaća kako ovom suradnjom ne koristi ni sebi, ni Sladeku, a ponajmanje Apokaliptici. Jer, čitav je ovaj projekt sazdan od niza nesporazuma, od kojih nijedan sâm za sebe nije koban, ali njihov zbroj jest.

Za početak, problem donekle leži i u sâmom djelu. Naime, i idejno i glazbeno Apokaliptika je tipičan produkt sedamdesetih, sa svojim posljednjim trzajima novozvukovne avangarde i bez čak i naslućivanja proboja u prostranstva postmoderne. Ekološko-pacifistička ideja pak načelno nije izgubila na aktualnosti, ali danas je gledamo kroz posve druga pitanja. Jer, u vrijeme ozonskih rupa, efekta staklenika i međunarodnog terorizma poantiranje kiselih kiša, zagađenja rijeka i hladnog rata ubrzano gubi na snazi svoje uvjerljivosti. No, usprkos svemu tome, Apokaliptika ipak nadilazi svoj izvorni kontekst i ostaje vrijediti ne samo kao dokument vremena, nego i kao relevantna umjetnička činjenica s produljenim rokom trajanja.

Bez prepoznatljive dramaturške okosnice

Tu se, međutim, pojavljuje problem s Milanom Sladekom. Naime, iako Kelemenova skladba ne iziskuje nužno monumentalnost u smislu kvanitete izvođača na pozornici i spektakularnosti scenskih zbivanja, ona ipak traži umjetnika čija bi kazališna vizija imala snagu i autoritativnost adekvatno korespondirala s glazbenom podlogom. Sladek, iako nesumnjivo velik pantomimičar, takav umjetnik ipak nije. Njegovo čitanje Apokaliptike tek je puko nizanje što boljih, što slabijih prizora, međusobno nepovezanih nekom prepoznatljivom dramaturškom okosnicom. Uz pokoji uspjeliji trenutak, poput pojave dviju velikih zastava, čije vijorenje ispunja gotovo čitavu pozornicu, sve se uglavnom svodi na uvijek iste mimičke geste i povremene neuspjele pokušaje duhovitosti. To da je fingirano silovanje goleme gumene lutke prije nakaradno nego komično Sladeku, a ni Kelemenu, očito nije jasno.

Tako je ova scenska realizacija Apokaliptike naposljetku uspjela samo u jednome. Naime, uvjerljivo nam je pokazala kako je konac svijeta zaista nimalo ugodno iskustvo.