Nisi ništa ako nemaš penis

Kada je 4. svibnja 2004. u tridesetosmoj godini David Reimer počinio samoubojstvo, bio je to definitivan i tragičan dokaz o jednom neuspjelom znanstvenom pokusu, o neutemeljenosti jedne hipoteze koju je postavio nezajažljivo ambiciozan psiholog, o paradigmatskoj inertnosti establišmenta u još devetnaestostoljetno kunovski ustrojenoj znanstvenoj zajednici (u kojoj vrana vrani oči ne kopa sve dok to nije oportuno; bijeloj već prišiješ neku etiketu). Naime, David Reimer čuveni je “dječak kojeg su odgajali kao djevojčicu” zato da bi u drevnome znanstvenom sporu urođeno/stečeno dokazao hipotezu dr. Johna Moneyja kako je spolni identitet “samo” odgojem dobiveno osjećanje i ponašanje, a ne biološka zadanost.

Rodni identitet

U Winnipegu je 1965. mlada i neobrazovana Janet Reimer rodila blizance, dvojicu dječaka, koje su nazvali Bruce i Brian. Nakon pola godine roditelji su zapazili da dječaci imaju problema s mokrenjem, pa su Ron i Janet dječake odnijeli u mjesnu bolnicu. Rečeno im je da trebaju biti obrezani. Dva mjeseca poslije majka je dovela dječake na rutinski zahvat, ali obavljao ga je nestručan liječnik neprimjerenim instrumentom i sve je pošlo po zlu. Naime, liječnik je malome Bruceu spalio cijeli penis. Drugog dječaka tada nisu operirali. Usprkos savjetovanjima s mnogim liječnicima, roditelji su bili zdvojni što učiniti, sve dok jednom, pukim slučajem, nisu na televiziji vidjeli samopouzdan i dojmljiv nastup kliničkog psihologa Johna Moneyja iz ugledne bolnice Johns Hopkins u Baltimoreu. Porijeklom Novozelanđanin, Money je od mladosti gradio znanstvenu karijeru u Americi, brzo postao slavan kao onaj koji je se skovao termin rodni identitet.

Istražujući hermafroditizam i interseksualnost, tvrdio je kako pri određivanju rodnog identiteta nije presudna biologija, nego način na koji se dijete odgaja. Djeca se rađaju bez psihološkog spola i počinju se rodno razlikovati “ovisno o tome jesu li odjevena u plavo ili roza, imaju li muško ili žensko ime, jesu li u hlačama ili haljini, igraju li se puškama ili barbikama”. Kad su se Reimerovi pojavili kod Moneyja on je odmah prepoznao “koku koja će nositi zlatna jaja”. Naime, budući da je imao blizanca kao kontrolnu stranu eksperimenta, odmah je nagovorio roditelje na promjenu Bruceova spola. Zbog onodobnih dosega kirurgije bilo je jednostavnije u operacijskoj dvorani načiniti vaginu nego penis, dok je istodobno klinička psihologija tvrdila da je lakše podići sretno žensko dijete ako nema sigurnosti u stvarni spol nego muško dijete bez penisa, pa su interseksualnu djecu najčešće preobražavali u djevojčice, s popratnim programom tima psihologa i u doba puberteta, endokrinologa. Tako je i Bruce postao Brenda, odstranjeni su mu testisi, roditelji su dobili stroge upute kako se ponašati, kako odgajati djevojčicu i nikome ne reći da je rođen kao dječak. Redovito su posjećivali dr. Moneyja na seansama koje će dječake istraumatizirati za cijeli život.

Kako su Brenda i Brian rasli, on je publicirao radove o tome da su oboje izrasli u “sretnu, prilagođenu djecu suprotnih spolova”, čime je nepobitno dokazano da je za rodni identitet važnija okolina od biologije. Zbog tog je slučaja dr. Money 1997. dobio priznanje kao “jedan od najvećih znanstvenika 20. stoljeća u istraživanju spolnosti”. U znanstvenoj zajednici slučaj je bio poznat pod imenom “John/Joan”. Već sredinom šezdesetih, tada mladi istraživač, Milton Diamond protivio se Moneyjevim tezama. Usprkos nekim endokrinološkim istraživanjima i dokazima o formiranju spola u fetusa, Diamond je bio samo bijela vrana, manje uspješan znanstvenik koji zavidi velikome i slavnom kliničaru. Zanimljiv je detalj iz knjige kako su se, navodno, njih dvojica potukli na svjetskom kongresu u hotelu “Libertas” u Dubrovniku.

Teže s duševnim nego s tjelesnim mukama

Međutim, stvarnost Reimerovih bila je daleko od idiličnih izvještaja slavohlepnog znanstvenika. Brenda je bila sve samo ne sretna djevojčica, a obitelj je proživljavala strašne krize, majka je zapadala u tešku depresiju, otac se opijao, zanemarivali su Briana. Naposljetku je u pubertetu cijela stvar ipak “pukla”, dogodio se dramatičan obrat, izbio je skandal, ta je medicinska tragedija dospjela u javnost. Brenda je odlučila postati David, usprkos psihoinženjeringu i hormonima. Potom je 1997. David javno progovorio o svojim patnjama, o mučenju nad svojom prirodom kojem je bio podvrgnut, ali nije otkrivao svoj identitet.

Tada je intervju s njim radio i novinar Rolling Stonea John Colapinto, kao glavnu priču u jednom broju časopisa. Ne samo što ga je priča zaintrigirala i što je uvidio da ima građe za više od novinskog članka, nego je stekao i Davidovo povjerenje te su ubrzo odlučili raditi na knjizi. Tako su zaključili da će otkrivanjem identiteta svih sudionika priče postići mnogo veću vjerodostojnost nego da se i dalje služe pseudonimima. Colapinto se bacio na istraživanje svih podrobnosti priče, od porijekla svih protagonista do brojnih prijepora u znanstvenoj zajednici o teoriji (i praksi) rodnog identiteta i istraživanja spolnosti, od kopanja po arhivima i transkriptima psihologa do razgovora sa svima koji su bili u vezi s Davidom i njegovom obitelji. Nakon tri godine objavljena je knjiga Kako ga je priroda stvorila i postala bestseler. Tako je i David postao doista neanonimno slavan. Javno je govorio o nasilju koje je nad njime učinjeno pod okriljem visoke znanosti i medicine, nastupao na predstavljanjima knjiga, u televizijskim emisijama, pa i kod planetarne Oprah.

U to vrijeme David je bio sretno oženjen sa ženom koja je imala troje djece, prošao je muku brojnih operacija da bi ponovo bio muško: odstranjivanje dojki koje su mu narasle zbog hormona kojima su ga kljukali na početku puberteta, i još mučnijih zahvata faloplastike. Međutim, ispalo je da je s duševnim mukama teže nego s tjelesnim: “Da su me odgajali kao dječaka, ljudi bi me lakše prihvatili. Bilo bi mi daleko bolje da su me ostavili onakvim kakav sam bio, jer nakon što sam se vratio u prvobitno stanje suočio sam se s dvama problemima, a ne samo s jedim, zbog onih koji su mi htjeli isprati mozak i natjerati me da sebe prihvatim kao djevojčicu. I onda imaš tu psihološku stvar u glavi. …Znate, da sam ostao bez ruku i nogu, i da sam završio u kolicima gdje sve pokrećete s prutićem iz usta – bih li zbog toga bio manje čovjek? Meni se čini da su neizravno sugerirali da nisi ništa ako si ostao bez penisa. Onog trenutka kad si ostao bez njega, nisi ništa, i moraju te operirati i dati ti hormonsku terapiju da te pretvore u nešto. Kao da si nula. To je kao da ti je cijela osobnost, sve u vezi s tobom izrežirano – sve točno određeno – prema onome što imaš među nogama.”

Uništena obitelj

A upravo je David bio dokazom onoga što će kasnije sažeto kazati jedan drugi liječnik, naime da “najvažniji spolni organi nisu genitalije nego mozak”. Objavljivanje Davidova slučaja tako je potaknulo otkrivanje sličnih, aktiviralo je žešće i dalo zamaha udrugama interseksualnih osoba, iz temelja uzdrmalo znanstvenu zajednicu (pa su se, eto, primjerice i feministkinje odrekle učenja dr. Moneyja koje je onomad šezdesetih i sedamdesetih išlo niz dlaku mnogim radikalnim feminističkim teorijama te su ga rado citirale), potaknulo javnost na promišljanje te problematike.

Knjiga Johna Colapinta čita se poput kakva znanstvenog trilera i na trenutke se doima kao da je roman, a ne dokumentarno štivo. Napisana u najboljoj maniri američkog stila popularno-znanstvene uspješnice, uspjela je sačuvati razinu kako dostojanstvenog odnosa prema svim žrtavama okrutnog medicinskog pokusa, tako i što je moguće objektivnijeg pristupa svim aspektima teme – premda ni trenutka nema dvojbe da je Colapinto na Davidovoj strani, ali je ostao suzdržano pristojan, takorekuć, prema Moneyju, puštajući čitateljima da sami, uz pregršt iznesenih činjenica, izvedu zaključak o toj personi.

U dinamičnoj izmjeni poglavlja s potresnim ispovijedima dječaka kojeg su silom željeli načiniti djevojčicom, vadeći mu dušu, i obitelji koja je pucala po šavovima; sažetih i ciljanih sažetaka znanstvenih i kvaziznanstvenih istraživanja o hermafroditskim i interseksualnim osobama; pozadinom priče o kojoj svjedoče psiholozi koji su morali raditi s Brendom da je uvjere u njezin ženski rodni identitet; drugih umiješanih u zbivanja i problematiku, Colapinto je uspio napisati vrsno i temeljito non-fiction djelo koje u svojim najboljim stranicama prelazi u fiction, kvalitetom teksta i “obradom” građe. Na trenutke se naježite od užasa koje su počinili nad tim nedužnim djetetom, a sve u ime neke tobožnje Znanosti, pa vas u sljedećem poglavlju obuzme bijes kako si znanstvenici na osnovi pukih nagađanja i manjkavih podataka, nategnutih zaključaka, uzimaju pravo da poput Boga odlučuju o nečijoj sudbini, potom se rastužite kad čujete koliko su svi oni patili u tom eksperimentu (ne valja smetnuti s uma da se prvo ubio brat blizanac Brian – u suvremenom samodopadnom američkom ratnom žargonu reklo bi se da je bio kolateralna žrtva u tom znanstvenom boju, kao što uostalom nikakav život nisu imali ni roditelji) i kako je šteta nepovratna.

Obrana osobnog identiteta

Zapanjujući su podaci o cehovskim i hijerarhijskim odnosima unutar znanstvene zajednice, i smrznete se od spoznaje koliko su takvih ljudi, ne svojom krivnjom rođenih bez pouzdano određenih vanjskih spolnih obilježja, svih tih desetljeća unesrećili, kolike živote uništili. Na kraju valja dodati još jednu važnu stvar na koju upozorava John Colapinto: “Usprkos medicinsko-znanstvenom kontekstu, uvijek sam vjerovao da ta priča nadilazi neprestano nadmudrivanje u raspravi ‘priroda ili odgoj’. Davidova priča govori o identitetu u najširem smislu i podsjeća nas kolika je osobna odgovornost svakoga od nas da sebi samome odredi tko je i da to brani pred svijetom, koji mu se često suprotstavlja, ismijava ga, tlači i iscrpljuje.”

Tja, napokon na kraju te mučne priče možda valjda reći nešto ležernije i gotovo žargonski: eto baš je priča o Davidu svakodnevni dokaz kako pimpek ne čini muškarca i kako se muškarcem može biti i bez pimpeka, koliko god one koji se s njim rode od malena uče da uvijek moraju njime i misliti. A čemu onda glava?