Obilnica u crnom talogu dominacija

Istina, ono što je ostalo nevidljivo na ovogodišnjoj demonstraciji Festivala prvih, a na zadanu temu (pluralnih) dominacija, jest dominacija ljudske vrste nad životinjskom s kojom se, na žalost, svakodnevno susrećemo od šetališnoga petišizma do raščerečenih životinjskih lešina u supermarketima, a od krvave nedjelje (23. listopada 2005.) medijski je vidljiva i kao cinička navodna “eutanazija” čijim su sanitarnim značenjem Ministarstvo poljoprivrede i mediji prekrivali stvarnu istinu zavrtanja vratom i strategije “metak u čelo” peradi na seoskim domaćinstvima. Navedena nevidljivost zapravo je hoćemo-nećemo logična s obzirom na to da odražava apsolutnu ravnodušnost dominantne većine prema specističkoj dominaciji – dominaciji jedne vrste nad ne-ljudskom vrstom, i s obzirom na to da Hrvatski enciklopedijski rječnik “dominaciju” definira samo kao “vlast, prevlast nad ljudima”.

Dominacija ciničke moći na vlasti

Uglavnom, u izložbenim radovima Trećeg festivala prvih dominirala je dominacija cinizma države i moći na vlasti (poslužimo se Sloterdijkovom sintagmom), u okviru koje svakako treba istaknuti multimedijalni projekt NO EGO Karmen Dade, koji čini anketa s (utopijskim) pitanjem “Kako uništiti moć?”, crne majice s natpisom NO EGO (koja se mogla kupiti po cijeni od 40 kuna) i net projekt, dakako, kao parafraza na varijaciju NO LOGO. Natpis na crnoj majici, koji je oblikovan u fontu i boji naslovnice knjige No Logo Naomi Klein, ujedno djelomično upućuje i na nužnost budističkoga samospaljivanja EGA, što ujedno demonstrira mogući odgovor na pitanje-iskaz zašto je Zapad u svojoj manifestaciji toliko materijalističan, a Istok (naravno, arhetipski) toliko meditativan. Isto tako, projekt s kombinatorikom riječi DOM I NACIJA Jelene Marčetić i Ariane Noršić odražava propitivanje cinizma moći na vlasti. Naime, na tipkovnici su aplicirale crvenu boju kako bi istaknule “morfologiju iregularnosti” unutar riječi “dominacija” (DOM I NACIJA). Inače, u galerijskom postavu bilo je očito i većinsko prisustvo autorica u raskrinkavanju dominacija u svim spektaklima ciničke moći, a androcentričnu dominaciju sjajno je demonstrirala Slavica Jakobović Fribec triptih instalacijom koja je, među ostalim, uključivala i zrcalo kao središte, izvorište auto-oltarnoga triptiha na kojemu je plavom bojom ispisala androcentrične riječi vrlina, krepost, čednost, djevičanstvo, majčinstvo, brižnost, marljivost, a crvenom bojom – ženske i feminističko-aktivističke riječi užitak, strast, moć, ravnopravnost.

Pritom, od dvadeset i dva prijavljena projekta za Treći festival prvih četiri su demonstrirani kao performansi, što dokazuje kako raskrinkavanje dominacija zahtijeva i izravnu re/akciju aktivističkoga tijela.

Kapitalistički mega-rog obilja

Performansom ironijskoga naslova Slatki život Krešimir Bauer, prijatelj životinja (prijatelj 19 mačaka i jednoga psa), anarhist, futurist, sociolog, povjesničar umjetnosti, multimedijalni i konceptualni umjetnik, upozorava kako je samo u Hrvatskoj 170.000 “otkrivenih” dijabetičara s pretpostavkom prema kojoj je još toliko onih “neotkrivenih”, a pritom dominaciju kapitalističkoga konzumerizma apostrofira kao neposredni uzročnik “slatkoga života”, čija je i sam žrtva. Ili kao što je apostrofirao u svojoj knjizi Marche aux puces: uvod u drugi dizajn (2001.): Obilnica, kako je Šenoa nazvao rog obilja, slatki je naslov svih megamarketa koji prodaju sve ono što nam baš nedostaje. Višesatni performans, koji se odvijao u auli SC-a, strukturiran je kao demonstracija mjerenja šećera u krvi prisutnima, i navedenim sjedinjenjem umjetnosti i medicinske znanosti Krešimir Bauer izvedbeno je sugerirao kako se umjetnošću može – njegovim riječima – denuncirati vlastito okruženje, a rezultate testiranja u okviru socijalno korisnoga, primijenjenoga performansa objavio je neposredno nakon mjerenja. Pogledajmo rezultate testiranja šećera u krvi, što ih je mailom dostavio Željku Zorici Šišu (alias Zabludovskom), inicijatoru i kreatoru Festivala prvih: Testirano 172 osoba. Povišeni šećer od 7 do 8 mmol/L: 15 osoba. Povišeni šećer od 8 do 10 mmol/L: 7 osoba. Povišeni šećer od 10 mmol/L na više: 2 osobe (12,7 i 14,2). Na ponovljenom testiranju rezultati su gotovo istovjetni! Samo jedna osoba s izmjerenim šećerom 7,4 mmol/L je na inzulinskom tretmanu (pumpa). Nitko od ostalih nije znao da ima povišeni šećer u krvi. Od ukupno testiranih samo je četrnaest osoba bilo starije od 30 godina. Svi koji imaju povišeni šećer u krvi mlađi su od 30 godina!

Dominacija vizom

Danas kada Hrvatska na istočnoj granici priprema schengenski režim, što znači da će prijelazi u Zračnoj luci Pleso i na Bajakovu dobiti optičke čitače putovnica kao i mogućnost snimanja registarskih pločica, a oprema za ta dva spomenuta granična prijelaza iznosi 1,5 milijuna eura (usp. Jutarnji list, 24. listopada 2005.), naličje ciničke hrvatske stvarnosti razotkriva da se Referentni centar za dijabetes u trudnoći u Petrovoj bolnici nalazi na Odjelu koji je sagrađen 1918. i, naravno, neprimjeren je za boravak trudnica dijabetičarki.

Marija Krstić i Bojan Dimitrijević/Q.T. (Srbija i Crna Gora) interaktivni multimedijalni performans Aplikacija za šengen vizu vizualizirali su kao reakciju na projiciranje dominacije oko dobivanja viza koje su uvjet za izlazak iz zaparložene ne/kulturne sredine, a takve ne/kulture, nažalost, dominiraju Balkanom kao i njegovim navodnim “predziđem”. Performans simulira proceduru apliciranja za schengensku vizu tako da i sama publika proživljava administrativnu torturu, s kojom se, kako ističu, umjetnici u Srbiji suočavaju svaki put kad žele kulturno iskoračiti izvan granica ne/kulture. Putovanje publike-potencijalnih kandidata kroz trajan proces mogućega dobivanja vize odvija se kroz nekoliko postaja kroz koje inače prolazimo kada se nalazimo u realnom, trpnom stanju u očekivanju vize. Prva postaja označava ulaz u kojemu publika čeka u redu i pritom istovremeno ispunjava zahtjev za izdavanje schengenske vize. Drugu postaju čini šalter na kojemu kandidati mogu predati ispunjene zahtjeve i pritom dobivaju brojeve koji određuju redoslijed njihova ulaska u ambasadu (ili veleposlanstvo). U trećoj prostoriji ili zamračenoj čekaonici, kojom dominira treptajuće neonsko svjetlo na izmaku snaga, potencijalni kandidati očekuju (sada u stanju beskonačnoga sjedenja) mogućnost dobivanja vize, a u društvu žive skulpture začahurenoga nagoga kandidata (pokojnika) koji se i dalje nalazi u trpećem stanju očekivanja. Četvrti prostor označava sudnicu u kojoj mladić, koji je dolepršao iz manirističko-baroknoga razdoblja, odlučuje o pravu prolaska, a uz pomoć savršene mjere izgubljene cipelice. Naime, propušteni kandidati trebaju učiniti nemoguće tako da pokušaju navući malu dječju papučicu, cipelicu na lijevu nogu (navedenom dimenzijom moguće je obuhvatiti samo palac i nožni prst do njega), i pritom odbijeni kandidati dobivaju pečat zabrane na ruci koji ih etiketira nečistom socijalnom kategorijom. I posljednja postaja performansa Aplikacija za šengen vizu otvara kuću straha za kandidate koji nisu prošli test. Ili kao što navode autori performansa: riječ je o “uspomenama na upečatljive događaje iz naše novije istorije”. Naravno, kroz sve navedene postaje/prekretnice ciničke birokracije moći na vlasti vodi nas hostesa iliti lijepa i zamamna đavolica u školskoj ili možda pionirskoj uniformi.

Majice/a s identitetima i likom Josepha Beuysa

Ivana Percl i Haris Rekanović projekt U vlastitoj (o)sobi vješto su osmislili kao spojnicu instalacije, performansa i videorada, u kojemu je dominirala instalacija skulpture nage crnkinje u invalidskim kolicima ili kao što ističu autori: “ONA je također Crnkinja, Gluhonijema, Lezbijka, Muslimanka i Socijalni Slučaj”, što Ivana Percl izvedbeno demonstrira postavljanjem crnih ploča s bijelo ispisanim navedenim manjinskim socijalnim etiketama oko vrata skulpture-socijalnoga slučaja, a identifikaciju sa skulpturom demonstrira majicama na kojima ima ispisanu po jednu od navedenih atribucija. Pritom ponosno i dostojanstveno (reklo bi se – uzdignuta čela i pogleda) škarama reže svaku pojedinu majicu s određenom etiketom socijalnoga slučaja (npr. crnkinja, lezbijka) koje nosi poput nametnutih, ali jednako tako i izabranih lukovica na torzu. Drugi dio performansa – nakon spomenute izvedbene demonstracije rezanja i razotkrivanja pluralnih identiteta, a koju je pratio Haris Rekanović čitanjem iskaza (o identitetima) Audre Lorde (navodim dio: Zato što sam žena, zato što sam crnkinja, zato što sam lezbijka, zato što sam to što jesam – crnkinja, ratnica, pjesnikinja koja radi svoj posao i koja je došla da vas pita da li i vi radite svoj?) – čini projekcija videorada koja prati faze nastanka izložene skulpture, a uz glazbenu pozadinu neobično divne Björk.

Gloria Oreb u performansu Hello kombinira videozid na kojemu je projicirana intima njezine spavaće sobe, zvučnu kulisu pjesme Hello, I love you The Doorsa (ujedno, vrijeme trajanja navedene pjesme određuje trajanje performansa) i živu izvedbu sebe kako nesputano pleše ispred videozida intime. Pritom na sebi ima majicu s likom Josepha Beuysa, koja je – kako je navela u opisu projekta – u drugoj minuti trajanja videa trebala dominirati projekcijom. Ipak, navedena se dominacija nije ostvarila. Plesni performans, a koji je Gloria Oreb odredila kao videoperformans, njezinom autointerpretacijom umjetnost, spol i pop kulturu svodi na istu razinu. Inače, riječ je o umjetnici koju, primjerice, pamtimo po zanimljivom performansu/instalaciji A4 (2001.) kada je na vratima WC-a Galerije SC-a oslikavala znak hermafrodita kao arhetip božanske jedinosti.

Žiri predstavnika udruga

Svakako navedimo i nagrađene: riječ je o Ani Ogrizović s dječjom predstavom Šašavi dvor, Ivici Juretiću s instalacijom Art brut: Simboli i Emilu Matešiću s dramom Sređeni. Ukratko i zaključno: Festival prvih, doista, poništava dominaciju ponekad nedodirljivih umjetničkih krugova, a žiri Festivala činili su predstavnici udruga (Bajro Bajrić iz Udruge Romi za Rome, Angel Naumovski – voditelj udruge “Kazalište, vizualne umjetnosti i kultura gluhih – DLAN”, te Bosiljko Domazet, inače kao državni službenik poznat kao “doktor za udruge”) koje su osuđene da se odupiru ciničkim dominacijama dominantne većine koja, iako čujuća, apsolutno je gluha za probleme onih koji još tragaju za pravom na priču o vlastitoj istini. I to svakodnevno.