Otvorene pismo gospodinu mr.sci. Boži Biškupiću, ministru kulture RH – II.

Poštovani gospodine ministre,

U Zarezu br. 180, od 18. svibnja 2006., na naše otvoreno pismo Vama iz prethodnog broja, odgovorila je Vaša  glasnogovornica. Tekst reagiranja vrlo je kratak, ali je u njega stalo upravo impresivno obilje površnosti, pojednostavljenja, i konačno, neistine, sve protkano stilskim siromaštvom te pomalo dvojbenom pismenošću.

Prvo, kao motiv svog javljanja Vaša glasnogovornica navodi “niz netočnosti i optužbi na rad Ministarstva pa i ministra osobno...” koje da smo iznijeli u našem pismu, no pritom ništa od toga niti specificira, niti pobija.

No zato sama hrabro, svjesno ili ne, izbacuje golu neistinu na kojoj temelji cijelu fragilnu argumentaciju svog pisamca. Naime, u vezi s našim traženjem dodatnih sredstava zbog povećanih troškova hrvatskog predstavljanja na 51. Venecijanskom bijenalu, kaže gđa Glasnogovornica:

“Zatraženo je objašnjenje prekoračenja troškova, no nije nikada dostavljen usporedni prikaz predračuna i obračuna troškova.» Pa nastavlja: «Jasno je da tako nije mogao steći uvid u sve troškove i Ministarstvo kulture neće bez toga jednostavno povećavati sredstva samim time što je selektor unaprijed bio upoznat s financijskim mogućnostima. Dakle nedopustivo je da se troškovi jednostavno povećavaju i to bez konzultacija s Ministarstvom i bez jasnog objašnjenja zašto je do njih došlo.”

Te zaključuje Glasnogovornica: “Ministarstvo kulture nije i neće dopuštati prekoračenje troškova bilo kojeg programa koji se financira sredstvima Državnog proračuna, no ukoliko do toga dođe zbog izvanrednih okolnosti oni moraju biti eksplicitno objašnjeni i argumentirani.”

Ovo je točan citat pa sve nesklapnosti i eventualne nejasnoće idu na dušu autorice, gđe Glasnogovornice. No posve jasno jest da više-manje cijeli problem proizlazi iz toga što “...nije nikada dostavljen usporedni prikaz predračuna i obračuna troškova”.

Da jest, čini se iz ostatka navoda, sve bi se nekako moglo srediti?

Pa pođimo kronološki:

Prvo Izvješće o prihodima i troškovima hrvatskog nastupa na 51. Venecijanskom bijenalu i Molbu za popunu predviđenog proračuna, uz Specifikaciju prihoda i troškova 51. Venecijanskog bijenala, poslali smo Vama osobno 18. srpnja 2005., oko mjesec dana nakon otvorenja Bijenala.

Drugo pismo Vama, ponovo sa Specifikacijom prihoda i troškova 51. Venecijanskog bijenala, poslali smo 13. rujna 2005., po primitku dopisa iz Ministarstva o odbijanju dopunskih sredstava za hrvatsko predstavljanje na 51. Venecijanskom bijenalu.

Treći dopis, opet  s Izvješćem o prihodima i troškovima hrvatskog nastupa na 51. Venecijanskom bijenalu i Molbu za popunu predviđenog proračuna, uz Usporedbu prihoda i troškova venecijanskog bijenala 2003 i 2005. poslali smo 29. rujna 2005. (nakon prethodnog sastanka u Zagrebu s Vama osobno i Vašim suradnicima, kada smo vlastoručno predali i sve tada raspoložive račune).

I na kraju, nakon što je u studenom 2005. Bijenale završen i radovi vraćeni u Hrvatsku, čime je troškovnik potpuno definiran, poslali smo 22. prosinca 2005. – konačno Izvješće o prihodima i troškovima hrvatskog nastupa na 51. Venecijanskom bijenalu sa Specifikacijom troškova te – pazi! – Usporedbom planiranih i stvarnih prihoda kao i Usporedbom planiranih i stvarnih troškova.

Kao što se vidi iz priloženog proces našeg izvještavanja bio je dug i iscrpan, perfektuiran u svakom novom izdanju izvješća, dopunjavan novim detaljima i finesama već prema dodatnim zahtjevima iz Ministarstva. No nakon posljednjeg izvješća, koje sadrži upravo tražene usporedne elemente, više nikakve reakcije, vijesti, informacije, odgovora... nismo, iako smo često pokušavali do njih doći, od Ministarstva u vezi s ovim predmetom mogli dobiti: ni telefonski, ni u neposrednom kontaktu, pogotovo ne napismeno.

E sad, jedna od naših “netočnosti”, po glasnogovorničkim tvrdnjama, bila bi i konstatacija da se u Ministarstvu prema našim saznanjima znaju zagubiti dokumenti pa tako i izvješća.

Da li je ta sudbina zadesila i ovo inkriminirano, ne znamo, no da smo ga poslali neosporno je.

Pa ako se i zamelo negdje u složenom spletu ministarstvenog biro-labirinta kako to da ga, evo već pola godine je prošlo, nitko nije dodatno tražio od nas u cilju zaključenja ovog, ne sasvim nevažnog, složit ćemo se, a još zapravo otvorenog slučaja? Koji bi se, prema  Glasnogovorničinoj dedukciji, tako možda i sretno okončao? (Odgovor je: mogli smo još toliko izvješća, i usrdnih molbi pritom, poslati, uzalud! Jer Vaša odluka o neumoljivom stavu, znamo, zar ne? – odavna je bila betonirana. Pa se stoga ovdje uzalud nabacujemo hipotezama i argumentima).

Kako bilo, međutim, vidljivo je iz gore navedenog da je naša izvještajna aktivnost bila prilično temeljita i izdašna, tako da Glasnogovorničina finalna zloupotreba našeg navoda izvađenog iz drugog konteksta (o tome da se katkad ne držimo procedure “do kraja propisno”), ovdje zbilja ne stoji. No gđa Glasnogovornica, trijumfalno poentirajući na našem iskrenom priznanju iz drugog filma, još si na kraju dopušta  i, za svoj suhi i siromašni te gramatički klimavi biro-diskurs, atipičnu improvizaciju. Ona nas, dakle, uz dakako pouku s visoka, naziva “gospodom umjetnicima” kojima “treba biti jasno da se ne može Zakon ili ugovor provoditi djelomično”.

Imajući u vidu da smo mi u ovom konkretnom slučaju bijenalske izložbe nastupali u funkciji izbornika i organizatora, potom postavljača i pisca predgovora (a tako se u našem pismu i predstavljamo), zaključujemo da gđa Glasnogovornica ovakvim tituliranjem (s nemalim prizvukom prezira) želi zaokružiti ideju o našoj nekompetenciji i stručnoj problematičnosti. No tom skromnom, plitkom eskapadom kaže Glasnogovornica mnogo više. Nehotice denuncira ona stav – ne samo svoj, dakako, nego i Kuće za koju glasnogovori – prema čitavoj populaciji proizvođača kulture, svim tim tvorcima i nositeljima kulturne građevine ove zemlje, svim tim glumcima, plesačima, pjesnicima, slikarima, oblikovateljima svih vrsta. Svima onima koji čine sam razlog i mogućnost postojanja, kako vrloj Glasnogovornici tako i čitavoj instituciji Ministarstva s cjelokupnim personalom i pogonom.

Ta suspektna, nepouzdana “gospoda umjetnici”!

Kad bi se samo nekako dao ukloniti šum od nazočnosti istih,  kakav bi tada Eldorado za hrvatsku kulturu nastao! Koliko zakonske ispravnosti, čiste procedure, kočopernih urudžbenih brojeva, uzorno ispunjenih formulara, gizdave arhitekture pod konac složenih fascikala... E, da nema te gospode umjetnika kojima nije jasno!

Uostalom, vratimo se na konkretni slučaj hrvatske prezentacije na 51. Venecijanskom bijenalu. Upravo je na toj stavci, na honoraru za “gospodu umjetnike” – koji smo predvidjeli držeći da se oni koji tvore goli sadržaj i temelj (tj. umjetnost, ne?) za predstavljanje zemlje Hrvatske na najuglednijoj svjetskoj manifestaciji, trebaju primjereno nagraditi – krenuo proračunski minus. Naime, upravo je ta stavka iz našeg prijedloga od strane Ministarstva brisana u samom startu, čime je proračun reduciran te su iz toga i nastali daljnji problemi.

Ipak, moglo se i drugačije. Mogli smo mi i puno jeftinije postaviti stvar, proračun je mogao biti i mnogo manji, naučili smo mi u našoj ipak višedecenijskoj praksi na snalaženja i “arte povera-rješenja”. Ali Vi i Vaši službenici nametnuli ste koncept i ritam. Stavili nas pred gotov čin odredivši zgradu paviljona, odabravši skupog venecijanskog organizatora, blagoslovivši konačno izbor i broj umjetnika koji je zahtjevao primjerena sredstva.

Pritom, krenuli smo sa smanjenim proračunom u odnosu na prethodni Bijenale, a, kako smo u svim našim izvješćima navodili, samo najam paviljona koštao je 5000 eura više nego 2003. godine. Itd. Da ne ponavljamo.

Ukratko, poštovani gospodine Ministre, pokušali smo dobiti Vašu pomoć, nismo uspjeli.

I dobro! Ipak smo, uz dosta muke doduše, pokrili bijenalski ceh i ovu priču mi smatramo gotovom. Preživjet ćemo, čak i uz dodatne programske restrikcije naših kuća koje su potom uslijedile, a koje smo precizno već opisali u prvom obraćanju.

Pomoć dakle više ne tražimo, no molimo Vas, poštedite nas barem daljnjih sankcija za naš rad za koji dobro znate da je polivalentan, obilan i vrijedan.

Srdačan Vam pozdrav,

Slaven Tolj,

izbornik hrvatske prezentacije na 51. Venecijanskom bijenalu,

voditelj Art radionice Lazareti,

predsjednik Kulturnog vijeća za nove medijske kulture pri Ministarstvu kulture Republike Hrvatske

(i umjetnik)

Antun Maračić,

ravnatelj Umjetničke galerije Dubrovnik, organizatora hrvatske prezentacije na 51. Venecijanskom bijenalu

(i umjetnik)