Grozdana Cvitan  

Ovisnost o znatiželji i fiksacijama

Antonin Artaud: Tarahumare i druga djela; s francuskoga prevela Marija Bašić; Litteris; Zagreb, 2004.

Između znatiželje i ovisnosti, pritisnut valovima fiksacija, strahovima i buntovničkom prirodom, Antonin Artaud napustio je svijet 1948. u 52. godini. Bilo je godina u kojima je vjerovao kako je tjelesno umro mnogo prije, a duhovno se selio u razna tijela i tako trajao dulje na ovome svijetu. U to vrijeme koristio se i drugim imenom. Uglavnom, bilo je godina raznih i teških u kojima se francuski glumac, redatelj i pisac Antonin Artaud borio sa svijetom oko sebe i u sebi na način koji je umnogome ovisio o kutu promatranja. Gledano sa strane, bio je to svijet ispunjen znatiželjom, nekonvencionalnošću i odvažnošću da se prekoračuje u moderno, mistiku, bit umjetnosti, orijentalno, u izvorište i budućnost svijeta istodobno. Specijalisti, policijski i medicinski, o tome su imali svoje mišljenje i prema njima koristili i metode. Međutim, sa svojim različitim viđenjima i javnost i stručnjaci našli su se s jedne strane, dok je s druge stajao Artaud i borio se s vlastitim strahovima, utvarama i stvarnim situacijama, kako su mu to valovi fiksacija i prisutnosti dopuštali. Naravno, javnost će biti posebno glasna godinama nakon njegove smrti, a stručnjaci će u toj glasnosti ponuditi zapise samog Artauda: iskrene, ponekad prijetvorne, ponekad opterećene, nikad ravnodušne i jednoznačne. 

Borba s ovisnostima, borba s riječima, borba s preciznošću iz duše pune košmara i cijelo desetljeće iz ustanove koja ogranièava kretanje bile su neke od bitaka koje i jest i nije dobio, ali u vrijeme kad se činjenice više ne mogu mijenjati, a nakon svih zamrlih rasprava u javnosti ostaje knjiga Tarahumare i druga djela, knjiga sastavljena iz triju svezaka njegovih Sabranih djela u kojoj je moguće pratiti autorovo razdoblje proplamsaja do odlaska. 

Pisanje o meskalinu Tarahumare i druga djela svojevrsni je presjek zadnjeg desetljeća njegova života posvjedočeno njegovim pisanjem. To su odjeci života koji se dogodio, činjenice koje više nije moguće mijenjati, dograðivati ili ponavljati – ostaje samo vrijeme pregleda, sažimanja, razmišljanja, viđenja, a sve to u mjeri u kojoj je unutarnji svijet dopuštao. Bili su to odjeci onoga što je Artaud bio i onoga što se pretvarao da jest kao zatočenik, pacijent i stanovnik ustanove u Rodezu i nekim drugim “destinacijama”. Prethodili su tome put u Meksiko, među Tarahumare, pleme koje je Artauda zanimalo najmanje iz dvaju razloga: kao sačuvana sredina izvornih običaja, puna magije, čaranja i vradžbina, što ga je zanimalo oduvijek, ali i kao civilizacija čiji su obredi uključivali posebnu i izazovnu vrstu droge (meskalin) iz biljke pejotl. Ono što će nekoliko desetljeća kasnije antropološki istraživati i proslaviti Carlos Castaneda sa sličnim plemenom (Učenja don Juana i druge knjige), ali drugom vrstom senzibiliteta, znanstvene sustavnosti i koncentracije, Artaud je ostavio u naznakama, u krokiju. Drukčije nije ni moglo biti, jer Artaud je u Meksiko stigao kao dugogodišnji ovisnik o svim vrstama droge koje su mu bile dostupne (opijumu, heroinu itd.), a i zanimanje za Tarahumare bilo je bitno određeno njihovom uporabom pejotla. Danas kad su nam poznati Castanedini izvještaji, oni Antonina Artauda doimaju se blijedo i zbrkano. U vrijeme kad je on putovao u Meksiko (1937.) stvari su stajale bitno drukčije, o čemu svjedoči zanimanje ondašnjih novina i časopisa za sve zapise koje je u vezi sa svojim meksičkim iskustvom Artaud “proizveo”. K tomu valja pribrojiti i zanimanje psihijatara u ustanovama u kojima je bio liječen i gdje je od svojih liječnika u više navrata zamoljen da se vraća u sjećanje na to vrijeme te da o tome piše zapise. To ih je, sudeći barem prema sačuvanim zapisima, zanimalo, za razliku od iskustva s ostalim vrstama droga koje su u Europi bile i dostupne i konzumirane a o kojima izvješća nisu tražili. 

Na rubovima meksičkog iskustva sačuvan je spomen na put u Irsku (vezan za Artaudov umišljaj kako je došao do štapa svetog Patrika koji je htio vratiti Ircima), hapšenje, utamničenje, povratak u Francusku i trajno zatvaranje u različitim medicinskim ustanovama čiji su liječnici pokazivali različit smisao i sklonost prema činjenici da se u slučaju Artauda brinu i surađuju na duševnom zdravlju osobe čiji je život i prije zatvaranja bio pod povećalom i javnosti i struke. Iz tih godina sačuvana su pisma što ih je između 1943. i smrti 1948. Artaud pisao dr. G. Ferdièreu (i drugima) iz kojih je jasno da ga ovisnost još povremeno potresa (njegovo inzistiranje na ublažavanju bolova kao pokušaj prevare liječnika ne bi li se domogao droge), da je manija proganjanja nazočna i kao novo iskustvo i kao sjećanje, a strah od elektrošokova trajan, da je sjećanje na njegovo razdoblje umjetničke kreativnosti živo, te da je njegov umišljaj o vlastitoj važnosti stalan iako nedosljedan. Logikom svojih stanja on slavna nadrealistička imena i svoje pariške suradnike i znance premješta u prijatelje, neprijatelje, progonitelje, suradnike, osvjetljava scene sjećanja prema trenutačnoj potrebi, ali bez obzira na utjecaje koji nisu samo proizvod duha umjetnika u punoj snazi zanimljivo je čitati zapise čovjeka koji će tražiti vrijednosti nove umjetnosti dotičući se mističnog, koji neće poznavati granice i kad će sam biti ograničavan, koji će ograničavati vlastiti uzlet kad se to najmanje od njega očekuje… 

Van Gogh na granici svjetova Poseban dio knjige (posebna knjiga njegovih Sabranih djela) tekst je Van Gogh ubijeni samoubojica s postscriptumima, analiza velikog zamaha i velike istine. Duboko zagledan u djelo i osobnost velikog slikara, Artaud spaja umjetnika i djelo u proces nastajanja umjetnosti. Iz van Goghova lica on izvlači strukturu koja stvara zemlju, u obrubima njegovih zanjihanih polja on vidi granicu koja dijeli svjetove. Gavrani nad poljima slutnja su i pobjeda smrti, ali što to znači u slučaju umjetnika-samoubojice? Mnogo više nego je društvo spremno priznati. Zapisi o van Goghu nisu samo analiza stvaralaštva velikog umjetnika i njegove osobnosti, nego i pogled u autora te analize, u Antonina Artauda koji je snagom osobne tankoćutnosti mogao čitati tuđu povijest u tuđem djelu, koji je mogao prepoznati zanesenost umjetnika prisutnu podjednaku u životu i u umjetnosti te u njihovu svjesnom ili isprovociranom dokidanju. Svojim zapisom o Van Goghu jedan je umjetnik u drugom umjetniku dodirnuo bit stvaranja.