Grozdana Cvitan  

Politički račun

Za razliku od većine ljudi koji se dobar dio života bave postavljanjem vlastitih granica i preživljavanjem kako bi se u njih smjestili, Stipe Mesić nije imao vremena za osobne granice osim iznalaženja načina u prelaženju onih koje bi mu netko nametnuo. Taj netko uglavnom je bila politika. Potvrđuje to njegova najnovija politička biografija, a jasno je to i većini glasača ove zemlje (bez obzira bili za ili protiv), samo je možda mnogima od njih nedostajala ta jasna definicija. Međutim, u trenutku kad izlazi knjiga Mesićeve političke biografije Domovinski obrat autora Ivice Đikića prvi put se doista naziru granice političara Stipe Mesića u koje će biti smješten i iz kojih je malošto moguće nastaviti. Trka za njegov drugi predsjednički mandat neočekivano je ušla i u drugi krug, a on sam u jednom od nastupa u predizbornoj kampanji svoj je prvi predsjednički mandat ocijenio s “tri plus, možda četiri”. Uglavnom, jasno mu je da nije bio odlikaš, ali vjeruje da je bio solidan. I u tom detalju ne slaže se s autorom knjige koji ga vidi kao čovjeka koji za sebe misli da je nepogrešiv. Nepogrešiv čovjek ne bi niti živio niti pričao biografiju kakvu je Ivica Đikić dobio u priči i komentarima na cijeli jedan život. I kakvu je zapisivao s očitom sviješću obaju sugovornika o posljednjem važnom političkom koraku tog života. Jer, ne samo zbog sklonosti legalizmu nego i zbog prevladanih vremena i običaja, danas je sigurno kako demokracija ne trpi iznenađenja u zakonima i proceduri. A prema zakonu ista osoba dva puta zaredom može biti predsjednik zemlje. S obzirom na Mesićeve godine izbori u tijeku objektivno su i kraj vremena u kojem birači na te godine nemaju većih primjedbi. Sve što bi se dogodilo nakon još jednog mandata prije ide u kategoriju počasti nego stvarnih poslova. Zato i nama i Đikiću ostaje zapitati se koliko bi drukčije ta ista biografija izgledala nakon izbora i još više, nakon novog mandata?

Bosna ili Vukovar

Domovinski obrat u trenutku kad se pojavljuje uvelike je znakovito štivo i, ma kako se činilo drukčije, ono je ponajprije odgovor na mnoge insinuacije što su ih razne garniture tajnih službi prema različitim naručiteljima i interesima slale u javnost. Većini glasina koje su se doticale osobne i obiteljske Mesićeve imovine Đikić je posvetio minimalan prostor. Na napade koji nisu potkrijepljeni dokumentima nije pronašao razloge ozbiljnijeg demantija. Slično je i s pitanjima svjedočenja na Haaškom sudu te na informativnim razgovorima u Udbi krajem socijalističke vladavine. Kad se Mesiću htjelo naškoditi, objavljivalo se djelomične transkripte. Bi li cjeloviti transkripti poboljšali stvari? Ako bi, možda je upravo propušteno vrijeme za njih.

Ima pitanja koja bi Đikić radije raspravio od onih koje mu nudi politička biografija Stipe Mesića (ponajprije odnose i sukobe Hrvatske i Bosne i Hercegovine u ratu), dok neka druga za koje je Mesićeva politička biografija pravo mjesto objektivno ostaju bez stvarnih odgovora. O temi rata, Vukovar je sigurno pitanje o kojem bi Mesić mogao reći više nego je to zapisano u knjizi, a daljnja suzdržanost oko raspravljanja razloga pada toga grada može imati različite konotacije pa i utjecaj na sudbine ljudi od kojih nisu svi na grobljanskim brežuljcima. Naravno, bilo je to i jedno od onih mjesta na kojem bi proširenje teme zasad dalo malo odgovora i možda samo prevelike digresije.

Kao izrazito dvojbena analiza (kako ne bi bilo temeljitog poraza u biografiji) nameće se ponajprije ona koja se odnosi na razlaz s Tuđmanom odnosno HDZ-om i osnivanje nove stranke s Josipom Manolićem, a zatim razlaz s istim tim Manolićem koji ga, otkako je predsjednik, povremeno posjeti u uredu. Samo što u drugoj sobi više ne sjedi Franjo Tuđman kojeg bi o tim posjetima trebalo izvijestiti. Sjedi li možda negdje netko drugi? Manolić vjerojatno zna kako samo Mesić može te posjete podnijeti.

Uz neprijatelje, u posljednjoj predsjedničkoj utrci Stipe Mesić ima i protukandidate koji mu, naravno, nisu prijatelji. A većina su i pojave s kojima se sramno naći na izbornom listiću predsjedničkih kandidata, ali to je više pitanje Hrvatske, njezina izbornog zakona i njezina glasačkog tijela.

Od Pusićke do Račana

Očito je da su Đikiću mnogi odbili razgovore odnosno komentare na zbivanja u kojima su se s Mesićem našli na istoj strani ili u sukobu. U tom smislu odbijanje Domljana, primjerice, nije ni čudno ni velik nedostatak jer teško da bi se čuo odgovor na pitanje razlaza 1994. ili doznala cijena lojalnosti HDZ-u, ali odbijanje komentara Slobodana Budaka možda jest. Na kraju, možda je danas važnije pitanje one “košare” u kojoj završavaju brojni znanci i sugovornici za koje Mesić svakodnevno ima dovoljno vremena. Ako mu se to zamjera, ostaje pitanje bi li imao s kim popiti one silne kave koje su ga na prošlim izborima približile izbornom tijelu i koje su zasigurno umnogome pridonijele njegovoj – prema mnogima – iznenađujućoj pobjedi. Revitalizacija njegovih poznanstava i naklonosti itekako je bitan čimbenik – ne treba zaboraviti da je on upravo na mjestu posljednjeg predsjednika predsjedništva Jugoslavije proglašen najpopularnijom osobom u Hrvatskoj u tadašnjem Danasu. Koliki su ga zbog toga mrzili?!

U kontekstu aktualnih političkih pitanja ostaju odnosi s Ivicom Račanom kao najjačim vođom neke oporbene stranke, a time i oporbe, koja u ovim izborima demonstrira svoju potporu predsjedničkom kandidatu Mesiću te odnosi HNS, posebice predsjednice te stranke, prema vlastitu predsjedničkom kandidatu. U tom smislu Domovinski obrat donekle je i predizborno štivo u kojem autor knjige nije pristao na panegirike, a čovjek čija se politička biografija istražuje pristao je na istraživanje koje se neće svima svidjeti. U posljednjoj trci za predsjednički mandat Ivica Račan je korisniji od Vesne Pusić, pa je suzdržanost u kritici nekih prošlih postupaka različitih partnera i “partnera” podređena toj činjenici. Gledano s praktične strane čini se da još jednom vrijedi konstatacija kako se uz predsjedničkog kandidata Mesića danas lijepe oni koji bi od njegove pobjede imali više od njega samog.

Koliko sve to treba Mesiću? Vjerojatno vrlo malo jer račun je poznat: oni koji su dosad podržavali predsjednika i predsjedničkog kandidata Mesića, činit će to uglavnom i nadalje. (Uostalom, trenutačna podjela Hrvatske nije pitanje nego činjenica o kojoj nitko ovih predizbornih dana ne razgovara rado.) Oni koji ne podržavaju Mesića teško da će to odlučiti naglo u drugom krugu. A još manje da će pročitati knjigu objavljenu pred izbore. Glasači za koje se u Hrvatskoj u ovom trenutku moguće boriti i koji mogu utjecati na izbore su mladi ljudi. Većina njih ne čita političke biografije, a ako nešto može honorirati Mesiću onda su to njegova duhovitost i neformalnost sa svim dvojbenim rezultatima tog dijela njegova ponašanja i njegove osobnosti.

Negdje u kontekstu svih upitnih mjesta ostaje nepostavljeno pitanje lustracije i naznake kako bi bilo teško zaobići neke činjenice u Mesićevoj biografiji da je taj sklop pitanja riješen na način koji su u Saboru predlagali pravaši i koji je proveden u nekim zemljama socijalističkog bloka. 

Tuđmanova sjena

Đikićeva knjiga napravila je nešto što je i samom Stipi Mesiću bilo teško: ma koliko ga vezivala uz Tuđmana u jednom razdoblju njihovih života, pokazala je da aktualni hrvatski predsjednik i predsjednički kandidat nije osobnost koju bitno treba vezati uz bivšeg hrvatskog predsjednika. Upravo suprotno. Je li to poruka i za ove predsjedničke izbore, a odnosila bi se na činjenicu da ako Mesića ne treba vezivati uz Tuđmana, još je manje razloga da ga se u analizi veže uz aktualnu HDZ-ovu protukandidatkinju. Ili da on to radi sam komentirajući, na primjer, cijenu kampanja onih koji se zaklinju u socijalnu osjetljivost. Iako, ma kako nam se neka pitanja i još više odgovori činili bjelodanima, činjenica je da čovjek koji se toliko puta provukao kroz političke gužve i opstao, uglavnom zna procijeniti i ono što treba podcrtati osobnom izjavom onima kojima je podcrtavanje potrebno da bi nešto shvatili.

Ima nešto što je Đikić više puta naglasio u biografiji Stipe Mesića: on je hrabar čovjek. To samo znači da kao država još nismo prevladali vrijeme u kojem bi neke druge karakteristike hrvatskog predsjednika bile važnije.

A što se svega ostalog tiče, možda je vrijeme da male i prezadužene zemlje kao što je Hrvatska shvate kako oblik skupih i netransparentnih kampanja ne znači ništa za budućnost zemlje. Da su transparentne biografije i neka konkretna, pa i demonstrativna ulaganja u budućnost važnije za zemlju i u zemlji za čijeg se predsjednika kandidiraju.